La Masia mu je bila druga žena, ljubavnica.

Oriol Tort više nije bio među nama kada su 20. listopada 2011. otvorena vrata nove, središnje zgrade ove nogometne akademije koja je sada mogla primiti preko 80 mladih nogometaša u najsuvremenijem nogometnom okruženju. Trening centar za razvoj budućih zvijezda nosi njegovo ime, ime čovjeka koji je daleko od svjetla pozornice i medijske buke, otkrivao, razvijao i podučavao igrače poput Pepa Guardiole, Xavija, Inieste.

Posao koji je radio Tort i mnogi drugi Barcelonini tortovi je vizionarski posao. On ne pruža instant satisfakciju na kakvu smo danas navikli i nagrađuje dugogodišnje strpljenje, minuciozan skauting, stotine tisuća proputovanih kilometara i sati potrošenih na treniranje bazičnih nogometnih tehnika. To nije posao za svakoga, ali bio je za Oriola Torta koji je proveo 40 godina života razvijajuću La Masiju kakvom su je zamislili Johan Cruyff i tadašnji predsjednik Barcelone,  Josep Lluis Nunez.

2010. sva tri kandidata za Ballon d’Or su bili Barcelonini dragulji brušeni u La Masiji.

25. studenog 2012. Barcelona je protiv Levantea zaigrala sa svih 11 igrača iz vlastite akademije.

Barcelona je svoj ugled i kultni status izgradila zahvaljujući jasnoj politici kluba koji je pripadao narodu, imao izgrađen snažan katalonski identitet i uspješno kombinirao igrače iz vlastitoga pogona i strane igrače uz prepoznatljiv stil igre. Izrastao je u globalnog diva 21. stoljeća upravo kroz svoju akademiju i autohtonu filozofiju koji su gajili Pep Guardiola i Txiki Begiristain.

I dok Guardiola i Begiristain u Manchester Cityju razvijaju globalnu nogometnu mrežu kakva do sada nije zabilježena, Barcelona ostavlja dojam kluba koji je u potpunosti izgubio kompas pod direktorom Josepom Bartolomeom.

U posljednjoj nogometnoj godini, katalonski klub zabilježio je najveće prihode u svojoj povijesti u vrijednosti od oko 770 milijuna dolara, smanjio omjer prihoda i rashoda na 1:2, potpisao sponzorski ugovor s Japanskim Rakutenom vrijedan 60 milijuna dolara godišnje, planira se obnova stadiona, nastavlja suradnja s Nikeom koja godišnje inkasira više od 100 milijuna dolara i planira do 2021. na godišnjoj bazi registrirati prihode u visini od jedne milijarde američkih dolara.

Početkom mjeseca finaliziran je transfer Phillipea Coutinha iz Liverpoola vrijedan 142 milijuna funti.

Barcelona je postala rezultatski orijentiran klub koji kvartalna izvješća cijeni više od dugoročnih ciljeva. Paralelno s porastom prihoda, unutar kluba raste i skepsa prema aktualnom vodstvu Barcelone. Bartolomeo je klub preuzeo 2014. s pozicije zamjenika tadašnjeg predsjednika Sandra Rosella kojem se sada sudi zbog utaje poreza i pronevjere novca. Iako je obećao nastaviti s ulaganjima u razvoj igrača, Bartolomeo se jasno okrenuo prema kupovini gotovih igračkih imena i to na štetu svoje škole.

Novinari koji prate rad kluba izvještavaju kako treneri napuštaju pogon La Masije i nekim mladim igračima savjetuju da naprave isto. Ne postoji povjerenje u Upravu da će igračima pružiti šansu, što je postalo jasno još i za vrijeme Luisa Enriquea koji je jako malo prilike davao mladim igračima iz Barcelonine razvojne akademije, između ostalog, i jer je bio pod stalnim pritiskom rezultata koje je zahtijevala uprava kluba.

Nedavno je trener Barcelone B, Gerard Lopez, pohvalio dolazak trenera Ernesta Valverde na utakmicu njegove momčadi, rekavši da je to prvi put da trener Barcelone dolazi pogledati igrače Barcelone B u više od dvije i pol godine, bocnuvši tako bivšeg trenera Luisa Enriquea.

2014. navijači su i otvoreno izrazili nezadovoljstvo odnosom uprave prema akademiji, kada su razvili transparent: “Ne dirajte La Masiju!”.  Barcelona B ima vlastiti rezultatski imperativ, a krugovi koji nisu bliski Bartolomeu glasno govore kako radi sve kako bi uništio naslijeđe Joana Laporte, predsjednika Barcelone između 2003-2010 po kojim je La Masija procvjetala, i kako bi poveo klub u sasvim drugom smjeru.

Talentirani ofenzivni veznjak Jordi Mboula je otišao u Monaco, Manchester City je uzeo braniča Erica Garciju. 

“Vidimo da puno djece napušta La Masiju. Moje je mišljenje da je to velika šteta jer Barcelona gubi onu filozofiju igre koja se razvijala kroz akademiju. Naravno, još uvijek su vodeći na svijetu u razvoju igrača, ali prije su te igrače koristili puno češće u prvoj momčadi.”

— Pedro, igrač Chelsea i bivši igrač Barcelone

Barcelona je prošlog ljeta dovela Ousmanea Dembeleu za 120 milijuna eura te Paulinha za 40 milijuna. Godinu ranije stigli su, između ostalih, Gomes i Umtiti, a prije nego što im je UEFA kao kaznu zbog nepoštivanja fair playa zabranila transfere – progurali su Suareza, Mathieua, Vermaelena i Rakitića.

Iako su u aktualnoj sezoni rezultatski posloženi, Barcelona se bitno udaljila od modela koji su prakticirali desetljećima. Razlog zbog kojeg je ovaj klub izrastao u globalni brend je bio upravo njihov fanatičan pristup razvoju talenta i filozofiji La Masije koja je nogometno oblikovala igrače koji bi kasnije oblikovali i sam klub. U vremenu kada je originalan identitet važniji nego ikad, Barcelona se uklopila u model koji guraju i ostali veliki klubovi te izgubila dio svoje karizme.

Neymarov napad na upravu Barcelone odjeknuo je najglasnije u nogometnom svijetu, ali otprilike isto pričaju ljudi koji prate klub kao i određeni zaposlenici Blaugrane. Smatraju kako stručne odluke ne donosi struka, već poslovni ljudi koji ne uspijevaju čak ni u tome da organizaciju vode kao modernu korporaciju prilagođenu suvremenom vremenu, a za postati predsjednik potrebno je biti bogataš blizak strukturama kluba. Ova funkcija smatra se jednom od najutjecajnijih u katalonskom društvu. Barcelona je – priča se – više od kluba.

Te kritike su oštrije od onih Neymarovih i ne sjedaju svima baš na prvu. Osobito u vremenu kada momčad predvodi La Ligu s devet bodova prednosti pred Madriđanima (onim drugim) i nakon što se klub uspio djelomično financijski konsolidirati.

“Kada sam stigao u Barcelonu sve je bilo u redu, ali onda sam shvatio da nekima od direktora tamo jednostavno nije mjesto. Bio sam veoma razočaran njima. Proveo sam tamo četiri vrlo sretne godine, ali Barcelona zaslužuje bolje. Tamo imam puno prijatelja i nadam se da će se Barcelona moći nastaviti natjecati s najboljima.”

— Neymar, nakon rekordnog transfera u PSG

Političko okruženje u Kataloniji dodatno komplicira situaciju oko kluba, koji se nalazi između vlastitih interesa i interesa dijela stanovništva koji upravo njega vide kao stup katalonske suverenosti i kulturnog identiteta kakvog ga je još zamislio osnivač Joan Gamper davne 1899.

Najskuplja akvizicija u povijesti ovog kluba stavila je potpis na ugovor, a Bartolomeo mu je čestitao na dolasku i na odlučnosti i želji koju je pokazao kako bi se priključio momčadi. Coutinho je tek posljednji u nizu rekordnih transfera koji su kruna politike rezultatskog imperativa naspram razvojnog modela.

Pragmatici će reći da je iluzorno očekivati od uprave Barcelone da se oslanja prvenstveno na vlastiti pogon te da tako ne mogu zadržati korak s najvećim klubovima i zabilježiti visoke sportske rezultate ključne za ostvarivanje onih financijskih. Reći će pragmatičari da je rezultatski uspjeh ključan za identitet kluba koji bi, u protivnom, izgubio na važnosti.

Problem je u tome što za Barcelonu najčešće navijaju nogometni romantičari.

A korijen te romantike vidimo upravo u La Masiji gdje se igrače oblikuje u cijelosti i na određeni način tetovira kao djecu La Masije koja im je ugradila nogometnu filozofiju specifičnu isključivo za Barcelonu. Mladi igrači Barcelone i dalje su iznimno traženi u svijetu i Barcelonina akademija je i dalje nogometna premium marka, ali problem je što ne dobivaju priliku zaigrati u vlastitom dvorištu.

Kataloncima su neke stvari svete. Pretrpjet će sponzora na dresu, novo ime stadiona i godinu-dvije bez titule, ali La Masia non es toca!

Guardiola se jednom prilikom osvrnuo na naslijeđe Oriola Torta i zaključio da je zbog takvih ljudi Barcelona danas na svjetskom vrhu. Bio je to mudar čovjek, kazao je Pep, koji bi danonoćno radio na nečemu dok ne postigne rezultat.

Ako i jest žena, La Masia je ona fatalna žena koja može zakomplicirati život i najvećim pragmatičarima. Ali, dojam je da Barcelona nikada nije uspijevala biti klub pragmatičara, koliko romantičara i vizionara.

Ili kako bi im rekli navijači jednog drugog romantičarskog kluba: “Uprave dolaze i odlaze, ali klub ostaje”.