Ukoliko niste pročitali prvi dio teksta o modelu third party ownershipa koji igra važnu ulogu u nogometnim transferima, kliknite ovdje.

---

     Poput Josea Mourinha i Mino Raiola je počeo kao prevoditelj. Talijan koji je Zlatana Ibrahimovića pridobio na način da mu je rekao nek odjebe i nek se riješi skupih satova i auta, zbog poznavanja jezika i nogometa ušao je u svijet nogometnih transfera i danas je jedan od famoznih super-agenata koji drmaju nogometnom scenom – onom koja nije okružena sucima i kamerama.

Poznata je priča kako je Alex Ferguson odbio “bezobraznom” Raioli odobriti bolje uvjete ugovora za mladog Paula Pogbu, kojeg je Raiola otpremio za Juventus pa ga je godinama kasnije kupio Mourinho i doveo natrag u Manchester za tada rekordnih 110 milijuna eura.

Procjenjuje se kako je sam Raiola na transferu Pogbe u Manchester United, zaradio oko 40 milijuna funti naplativši proviziju i Pogbi i Juventusu i Manchesteru.

I dok je Juventus Raioli plaćao da im kao posrednik pronađe kupca za Pogbu, Manchester mu je plaćao da im osigura kupnju Pogbe “pod uvjetima prihvatljivima samom klubu”. Iako osnovnoškolska logika već upućuje na očiti sukob interesa pa su FIFA i UEFA pokrenule istragu, upravo je regulativa FIFA-e i UEFA-e agentima omogućila ovakav oblik rada.

FIFA je 2015. svoj pravilnik koji uređuje rad nogometnih agenata, zamijenila s pravilnikom koji regulira rad s posrednicima u nogometu. Agenti su tako postali posrednici, licenciranje je zamijenjeno običnom registracijom bez obveze polaganja ispita ili ispunjavanja posebnih uvjeta te je 3% provizije samo preporuka, nikako i najveći iznos koji je agentima posredncima dozvoljeno naplaćivati.

Članak 8. FIFA-inog pravilnika o radu s posrednicima regulira i pitanje potencijalnog sukoba interesa, navodeći da sukoba interesa nema ako posrednik sve zainteresirane strane obavijesti o svim svojim ulogama, a smatrat će se da ih je obavijestio ukoliko je on sam pisanim putem naveo do kakvog potencijalnog sukoba interesa može doći ili ako klubovi pisanim putem, izričito daju suglasnost da jedan posrednik zastupa više strana.

Takva nespretna regulacija je dovela do situacija u kojoj klubovi najčešće uzimaju istog agenta kojeg ima i igrač te se dio sredstava koje je potrebno isplatiti igraču, isplaćuje samom agentu. Ukoliko je, primjerice, igrač dužan agentu za njegove usluge isplatiti 100 novčanih jedinica, strane će se dogovoriti da 50 plati klub, a 50 igrač. Na taj način se igraču smanjuje iznos kojeg mora platiti temeljem “plaće u naravi” jer mu je poslodavac pokrio troškove agenta, a klub nagradu agentu može knjižiti kao trošak.

Nacionalni savezi nemaju resurse ni volju istraživati ugovorne aranžmane koji imaju za cilj smanjivanje porezne obveze, a FIFA-a i UEFA-a nemaju interesa baviti se kreativnim tumačenjem njihovih pravilnika dok javnost ne otkrije detalje i dok ne izbije afera koja može uništiti reputaciju ili karijere.

---

     Španjolska porezna tijela jedna su od najaktivnijih u borbi protiv onog što će oni nazvati utajom poreza, a igrači i njihovi agenti legitimnim načinom štednje i brige o novcu.

Football Leaks, istraživački napor fokusiran na razotkrivanje prljavih poslova u zaleđu nogometne industrije, izbacio je 2015. godine 1,8 terabajta podataka s dokumentima, ugovorima i transkriptima razgovora koji su se vodili s ciljem obavljanja transfera i izbjegavanja plaćanja poreznih obveza od strane klubova, igrača i njihovih agenata.

Tako je, primjerice, otkriveno da je naknadu agentu nogometaša Mesuta Ozila u iznosu od 1,2 milijuna funti platio Arsenal prilikom dolaska iz Real Madrida, a sve u svrhu smanjivanja porezne obveze za igrača. Ozil je također optužen da je za vrijeme igranja u Real Madridu preko svoje tvrtke “Ozil Marketing” izbjegavao plaćati visoku stopu poreza na dohodak u Španjolskoj.

Najčešći oblik prikrivanja stvarnog prihoda jesu takozvana autorska prava na imidž igrača, koje klubovi ne isplaćuju direktno nogometašima već tvrtkama registriranim u državama s niskim poreznim stopama. Tako se igraču smanjuje iznos na koji mora plaćati porez, a ujedno i njegova tvrtka u poreznoj oazi plati manji porez na iznos isplaćen na  ime prava na osobnost.

2016. je engleski HRMC objavio kako je otvorena istraga nad 43 igrača i 12 klubova, poslije čega je taj broj još rastao.

Godinama su specijalizirani računovodstveni servisi i agenti nogometaša savjetovali svojim klijentima da, ako iznos za prava na osobnost ne prelazi 15-20% ukupnog iznosa, HRMC ima nepisano pravilo da takve slučajeve neće istraživati.

Tako je mašina i funkcionirala sve dok se cijela klima oko korporativnog izbjegavanja poreza nije promijenila i dok na površinu nije isplivalo niz drugih skandala unutar FIFA-e i UEFA-e, nakon kojih su i nacionalna porezna tijela i međunarodne nogometne udruge odlučile odjednom pronaći savjest i pozabaviti se kršenjem pravila i poreznih zakona.

---

     Lionel Messi i njegov otac su proglašeni krivima za utaju poreza u iznosu od 4,1 milijuna eura te kažnjeni kaznom zatvora za koju se očekuje da će je zamijeniti uvjetna kazna.

Tužitelji u postupku protiv Christiana Ronalda tvrde da su sumnjivo veliki iznosi u visini od oko 153 milijuna eura uplaćivani na tvrtke pod Ronaldovom kontrolom na Djevičanskim otocima, Panami i Irskoj na ime prava osobnosti i to samo nekoliko dana prije nego što je Španjolska ukinula tzv “Beckhamov zakon” koji je određenim strancima u Španjolskoj omogućavao povoljniji porezni tretman.

Ronaldo bilježi sponzorske prihode od snimanja reklama do oznaka njegovog loga CR7 na donjem rublju. Iznosi su višemilijunski i Španjolci tvrde da njegovi predstavnici nisu bili transpratentni u prijavi tih prihoda koje Portugalac zarađuje dok živi i radi u Madridu. Der Spiegel procjenjuje da je Ronaldo bez prijave uprihodio oko 60 milijuna eura bez da je na njih obračunat i plaćen porez.

Jose Mourinho je na španjolskom sudu radi optužnice da je za vrijeme dok je bio trener Real Madrida izbjegao prijaviti dio prihoda iz autorskih prava na imidž i time oštetio porezni sustav za 2,9 milijuna funti. Mourinho je već novčano kažnjen što nije prijavio činjenicu da je naknadu za njegovog agenta Jorgea Mendesa isplatio njegov poslodavac što čini plaću u naravi na koju se obračunava porez.

Španjolcima se ovakvi driblinzi nisu svidjeli pa su odlučili tvrtke osnovane radi primanja naknada iz autorskih prava smatrati legitimnima isključivo ako uistinu imaju zaposlenike, urede i obavljaju djelatnost marketinga. U suprotnom, smatraju te tvrtke praznim ljuskama s isključivom funkcijom izbjegavanja poreza, a ne obavljanja trgovačke djelatnosti.

Luka Modrić, hrvatski nogometni reprezentativac i igrač Real Madrida, nagodio se s tužiteljima koji su pred sud iznijeli optužbe da je Modrić osnivanjem tvrtke u Luksemburgu izbjegao plaćanje oko milijun eura na prihode iz prava na imidž. Modrić je tako postao još jedan u nizu nogometnih velikana koji je morao platiti golemu kaznu radi dugogodišnje prakse izvlačenja novca iz Španjolske koja je poznata po iznimno visokoj stopi poreza.

Ne čudi stoga što su takozvana “prava na imidž” često kamen spoticanja između klubova, igrača i njihovih agenata. Jasno je da se radi o iznimno bitnoj stavci koja otvara mogućnost raznih financijskih, pravnih i računovodstvenih manevara pa se na njih obraća posebna pozornost.

Opća javnost je već dovoljno senzibilizirana na količinu  novca koji se vrti oko jedne igre, a izbjegavanje plaćanja poreza na prihod koji se temelji upravo na snažnom imidžu i reputaciji tih istih igrača – ironična je i neugodna situacija za ključne ljude u svijetu nogometa.

Koliko su ovakva rješenja moralna i legitimna, pitanje je o kojem svaka osoba mora sama prosuđivati, ali ono što nije upitno jest da su nogometne institucije svjesno propustile regulirati ključna pitanja za koja sada tvrde da su im iznimno bitna, ali i dalje ne implementiraju rješenja koja bi te probleme uspjela efikasno eliminirati.