Libar: Arhitekti novog dalmatinskog zvuka

Grupa Libar probila je žanrovske granice i transformirala se u jedan od najvažnijih dalmatinskih bendova

     Vrijeme bježi bespovratno. Kako bi mogli nastaviti rasti i razvijati se, potrebno je napustiti toplinu i sigurnost vlastitog oklopa.

Morski rakovi svoje ljušture odbacuju jednom godišnje što im omogućuje rast i kretanje. Novi glazbeni pravci nastaju kada okviri postojećih postanu suviše uski. Znanost napreduje kada postojeća rješenja više nisu dovoljna. Glazbenici evoluiraju kada se usude zakoračiti u nepoznato. Taj pogled preko ruba čini neke stvari jasnijima i pad se ne čini tako opasnim kad znaš da možeš letjeti.

Uđi slavan, uđi slobodan!

Kako jasno čujem te mrvice bijesa razbacane preko mračnih gitarskih linija! Konstantno preispitivanje, sumnja koja daje težinu melodiji i misli koje će je oplemeniti. Ali u hrapavim glasovima ne izostaje pobune. Onaj vrisak koji se provlači kroz hipnotičku “Ne mogu ti reći zbogom” nije se mogao ni želio obuzdati. Poruka je jasna – oklope je potrebno odbaciti kako bi mogli nastaviti živjeti i stvarati.

Budi svoj. Bit ćeš slobodan.

Simbolika je neizbježna u jednoj od najvažnijih dalmatinskih pjesama našeg vremena. Sjećam se kako su meni najbliži ljudi, odvojeno jedni od drugih, požurili upozoriti me na “Dite” te 2010. Znali su da će ovo dite na mene ostaviti neizbrisiv utisak. Pjesma je to u kojoj su odbačeni oklopi, prefiksi i žanrovski okviri. Nenadmašno dalmatinska, a opet toliko više od klapske pjesme. Klapsko višeglasje utopljeno u žestoke gitarske dionice. Motivi koji će i kasnije nastaviti zaokupljati članove grupe Libar – sumnje, strahovi i čežnje suvremenog dalmatinskog čovjeka.

Ovo dijete je bilo indigo dijete. Ideja koja je evoluirala kako bi preživjela i dolazak tog djeteta je označio rađanje novog dalmatinskog zvuka.

Ono kolektivno uranjanje u more na kraju spota ostavlja okus transcendentalnog obreda oslobađanja od nečeg klasičnog i tradicionalnog. Katarzični zaron u neistražene dubine.

Vrijeme je motiv koji gotovo opsesivno kruži oko ovih momaka koji mu pristupaju s iznimnim strahopoštovanjem i dubinski smisleno. U Alajbegovoj “Glasnije” vrijeme kao da se manifestira kroz mističnu glazbenu podlogu i klizi njenom površinom dok mračni vokali Libra kreiraju atmosferični oratorij na temu odnosa osobe prema svojim tajnama i njihovom psihološkom utjecaju na pojedinca.

Sat u spotu otkucava nemilosrdno. U ritmu Libra. Ne čeka ni minut.


     Djetinjstvo je sigurna luka koja nam kroz odrastanje nepovratno bježi iz dohvata. Kako odmiče vrijeme, panova šuma se pretvara u džunglu nakrcanu modernim hramovima dok zvuk frula nadjačava buka gomile i šuškanje papirnatog boga. I sami smo krivi, nemojmo se zavaravati. Zaigrano trčanje i skrivanje po dalmatinskim ulicama i kalama je iščezlo, spas za sebe ne tražimo na imaginarnoj točki koju želimo dotaknuti prije ostalih, već lutanjima stranim cestama koje dijelimo s nepoznatim kukalima. Ne okrećemo se iza sebe dok slučajno ne shvatimo tko nas tu cijelo vrijeme strpljivo čeka.

Grupa Libar je kroz svoje odrastanje morala odbaciti prefiks klape, ali nije odbacila njene osnovne postulate i njenu idiomatsku genijalnost. Čelan, Koceić, Jakelić i društvo iskoristili su svoje životno i profesionalno iskustvo za stvaralačku evoluciju glazbenog izraza koji nas je obilježio proteklih stoljeća. Organizam koji ne evoluira – propada, a isto to vrijedi i za jezik, ideju i glazbene pravce koji ne uspijevaju rasti i razvijati se pa istrunu.

Librov “Krik” stigao je u obliku njihovog autorskog albuma “Libar” koji je glazbeno i produkcijski možda nešto i najkreativnije i najoriginalnije na ovom području u zadnjem desetljeću. Njihove Kapi poput crvenog neba  u Munchovom Kriku, unose agresivan kolorit u sivilo glazbene svakodnevice. Libar je, poput svojedobno i Krika, mračan i zastrašujuć, ali  istodobno i iznimno neophodan za svoje vrijeme.

Tjeskoba koja se provlači kroz njihovu glazbu oslobađa i ohrabruje.

Netko može tvrditi i suprotno jer stvar je i ukusa, ali nitko ne može osporiti nenadmašnu kulturno-umjetničku važnost ovog projekta koji je fuzijom dalmatinskog izričaja i suvremenog zvuka, kroz ravnopravno sudjelovanje petorice vokalista i iznimno bitnu tematsku notu – uspio nadići okove i pronaći zvuk i izričaj kakav ne postoji nigdje u svijetu.

Kreativna snaga grupe Libar krije se u tome što su uspjeli oslikati i opjevati tog suvremenog dalmatinskog muškarca. Ova generacija ostaje pod jakim utjecajem podneblja pod kojem živi, njegove povijesti i društvene zadatosti, ali njihova promišljanja imaju jednu drugu notu koju sa sobom donosi vrijeme u kojem žive. Njegov identitet evoluira, a njegova misao je fuzija bremenite prošlosti i tereta bivanja u ovom trenutku.

Takav je i opus grupe Libar. Beštimje nema u tekstu, ali vrišti kroz muziku i hrapave glasove ovih vrhunskih vokalista.

Mora li muzika biti generična kopija, jebenti! Hoćemo li svojoj djeci u nasljeđe ostaviti proizvode ili djela? Jer proizvodi se vremenom troše; djela se vremenom oplemenjuju.


     Samo ne spominji ljubav! Takav je zakon. Libar će imati tisuću strana, već sada je njihov opus koliko god rijedak bio, iznimno bogat i neprocjenjivo važan za ovu generaciju glazbenika u Hrvatskoj. Glazbeni identitet i besprijekorno vokalno stvaralaštvo izgradili su snažnu baštinu, ali motiv ljubavi je njihova slaba točka i ta njihova ranjivost je ono što ih čini iznimnim emotivcima koji se ne boje to priznati, što je možda još jedna bitna karakterna crta suvremenog čovjeka u Dalmaciji.

Jakelićeva epska balada “Vrime radi svoje” odiše fatalizmom i jedno je od najsnažnijih autorskih projekata novijeg vremena. To je mikrokozmos Librovog jedinstvenog univerzuma kroz koji se isprepliću prostor i vrijeme dok su ljubav i sumnja glavne pokretačke snage.

Nigdje Libar ne pokazuje svoju nesigurnost i emotivnu inteligenciju kao kroz motiv ljubavi koja se ni slučajno ne smije podvući pod generični pojam “romantične ljubavi” jer Librova ljubav je egzistencijalna i evoluira iz stiha u stih. Odbacuje ljušture i žanrovske okove. Raste i razvija se kako bi mogla nastaviti živjeti i pokretati njihov svemir.

Treba zapljeskati njihovoj hrabrosti i pokloniti se njihovoj odvažnosti. Cijeniti iznimnu stvaralačku i umjetničku važnost njihovog rada i učiti kroz njihove poruke koje su jako dobro promišljene i kojima je ispunjena svaka pjesma.

Potpuno je jasno da ovakav projekt ne može biti motiviran komercijalnim, već isključivo stvaralačkim nagonom. Momci grade zvuk i izričaj kakav do sada nismo poznavali. Oplemenjuju i razvijaju ideju dalmatinske pjesme i možemo biti sretni što se to događa u našem vremenu.

Opraštamo Libru kada od njega dugo ne čujemo ni zvuka. Čuli smo nekoć u jednoj pjesmi kako ljubav traži vrijeme, a navike strpljenje za mijenjanje. A Libar mijenja puno toga.

Zato, Libar – trebamo te, ali uzmi svoje vrijeme!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: