“Svima je sve u ovom svijetu čarolija. Osim mađioničaru.”

— Robert Ford

     Za Jonathana bi bilo potpuno pogrešno reći da je mlađi brat Christophera Nolana.

Mogli biste i za Westworld isto tako reći da je to SF triler o futurističkom tematskom parku u kojem posjetioci ulaze u holodek i kroz virtualnu stvarnost divljeg zapada ostvaruju svoje skrivene fantazije.

U redu – ništa od toga ne bi bilo pogrešno, ali bi bilo nepotpuno i nedorečeno. Kao završetak Inceptiona, rekli bi neki. Ne i mi. Neki drugi. Nama je potpuno dorečen.

Jonathan Nolan ne samo da je scenarist nekoliko najbitnijih filmova 21. stoljeća već je autor i showrunner trenutno možda i nabolje serije na televiziji – Westworld. Čovjek je 2000. napisao kratku priču koja je pretvorena u genijalni Memento, sudjelovao u kreiranju po mnogima najkvalitetnije ekranizacije Batmana te zajedno s Chrisom Nolanom napisao Interstellar o kojem znanstvenici i astronomi još uvijek raspravljaju zbog iznimno detaljnog pristupa materiji. Jonathan Nolan je za CBS osmislio i odradio odličnu seriju Person of Interest koja je već načela temu opasnosti i utjecaja umjetne inteligencije na svakodnevni život i sprema se ekranizirani Serijal o Zakladi Isaaca Asimova.

Ipak, ovo što radi na HBO-u s Westworldom moglo bi prerasti u njegov magnum opus i pretvoriti se u možda i najbolju seriju u ovom desetljeću. Mi bismo rekli i  – svih vremena – ali nećemo… još.

“Mi ljudi smo sami na ovom svijetu s razlogom. Ubili smo sve što je ikada izazvalo naš primat u svijetu. Znaš li što se dogodilo neandertalcima, Bernarde? Pojeli smo ih.”

— Robert Ford

Jonathan Nolan nije toliko scenarist koliko arhitekt narativa. Njegova zaluđenost detaljima, nelinearnom formom, kompleksnim tehnikama građenja fabule, predanost pričanju iz subjektivne perspektive lika, slojevitost scenarija i dubina tema čine ga jednim od najoriginalnijih i najtalentiranijih kreatora i showrunnera svoje generacije.

Ono što mlađeg Nolana čini briljantnim jest mogućnost da, unatoč iznimno kompliciranim tehnikama pričanja priče, uspijeva kod publike izazvati emociju, stvoriti zanimljive likove i koncept oplemeniti na način da onaj završni prestige koji publika nestrpljivo čeka, potvrdi da se isplatilo ulagati vrijeme u fabulu i da sam koncepcijski pristup nije bio sam sebi svrha.

Naime, jedna te ista priča izazvat će različite reakcije i iz nje će se izvlačiti različite pouke – ovisno upravo o tome kako je netko odlučio ispričati. Stoga nije nebitno kako se određeni događaj prepričava.

Nolan je mogao pristupiti obradi filma Westworld iz 1973. kroz milijun različitih načina. Mogla je to biti jednostavna sapunica, western revival ili akcijski procedural. Mogao je biti ispričan plošno, atraktivno za široku publiku, bez pretencioznih koncepata i bez dubljih značenja. Umjesto toga, Nolan je odlučio otvoriti pitanja o opasnostima umjetne inteligencije, etici, vjeri, ljudskoj naravi i prirodi ljudske svijesti, budućnosti čovjeka kao biološke vrste, sukobu slobodne volje i determinizma i je li Anthony Hopkins u biti – bog.

Sve to, a da cijeli Westworld možete gledati kao akcijski neo-vestern u kojem se kolju ljudi i roboti.

“Snovi su sve. Oni nam pričaju priče o tome što bi moglo biti, tko bismo mi mogli postati.”

— Robert Ford

I tu na scenu stupa genijalan um Jonathana Nolana koji je uz suprugu Lisu Joy kreirao multidimenzionalnu seriju u kojoj kroz svako novo gledanje otkrivate novi sloj poruka i povezanost s cijelim nizom sociološko-filozofskih pitanja i osobito vješto skrivenih  tragova i referenci na stvarni svijet i svijet zabave, filma, glazbe i umjetnosti.

Ako ste znali za Nolanov stil i otprije bili upoznati s njegovim radom, onda ste, baš kao i kada je najavljen Person of Interest, znali da će kroz ovaj projekt biti otvoreno niz pitanja koja nadilaze puku jednosatnu zabavu.

Možete moždane vijuge staviti na standby dok gledate sise i pištolje u Westworldu, ali toplo vam preporučujemo da to ne radite jer se ovdje radi o interdisciplinarnom umjetničkom djelu koji paralelno kreira originalnu priču s dubokim značenjem i iskazuje poštovanje cijelom nizu umjetnosti koje su joj prethodili.

Nema nikakvog smisla istipkati vam sinopsis prve sezone jer ćete na to reći samo: “Doesn’t look like anything to me”, a na internetu već možete naći tonu skrivenih tragova i uskršnjih jaja koja su raspršena po tematskom parku i referiraju se na fenomene iz svijeta pop-kulture, ali i samog Westworlda. Ovo je jedna od najanaliziranijih serija trenutno na televiziji, a briga o detaljima njenih autora je zapanjujuća. Ako želite posjetiti tematski park Westworld probajte i preko stranice korporacije Delos, ali trenutno imaju manjih tehničkih poteškoća (razumjet ćete ako ste pogledali prvu sezonu).

“Jedan moj stari prijatelj mi je jednom rekao nešto iznimno utješno. Mozart, Beethoven i Chopin nikada nisu umrli. Jednostavno su postali glazba.”

— Robert Ford

---

     Glazba u Westworldu samo je jedan od brojnih aspekata koji dodatno obogaćuju ovu seriju i igra važnu simboličku i narativnu ulogu u njoj.

Uzmite samo najobičniji klavir u krčmi. Automatizirani stroj koji sam svira postavljen je kao posveta radu Kurta Vonneguta i njegovom distopijskom romanu “Player Piano” te kao svojevrsna Rube-Goldbergova mašina koja ima snažnu funkciju u samoj fabuli i utječe na ponašanje androidnih robota.

Nolan i Joy su surađivali s skladatelja Raminom Djawadijem s kojim je Nolan radio i u POI-u, ali su uz njegov autorski rad koristili i suvremenu glazbenu podlogu s nizom poznatih pjesama u novom aranžmanu, ubačenih kao jak simbolizam na ono što se upravo događa ili što bi se moglo dogoditi.

Ipak, možda i najznačajniju ulogu u seriji igraju skladbe francuskog kompozitora Claudea Debussyja koji je djelovao na prijelazu s 19. u 20. stoljeće i čija su atmosferična djela poput Rêverie L. 68 ne samo podloga već i pokretač priče kroz programirane geste androida nazvane “reveries” (sanjarenje), koje će odigrati važnu ulogu u raspletu priče.

Djawadi namjerno koristi suvremenu glazbu kako bi nas povremeno podsjećao na to da se radnja ne događa u prošlosti na divljem američkom zapadu, već u sadašnjem vremenu i skoroj budućnosti. Korišteno je mnogo pjesama Radioheada, a može se čuti i Soundgarden, Rolling Stones, The Cure, Nine Inch Nails, Amy Winehouse i drugi. Pjesme u samom nazivu (često se provlači riječ “black”) ili kroz svoju tematiku odražavaju radnju u seriji, a drugačiji aranžmani i instrumentali čine ih nešto suptilnijima i tjeraju vas da istražujete o kojoj se pjesmi radi.

“No Surprises” Radioheada govori o konstantnoj petlji i rutini koju androidi ponavljaju iz dana u dan, baš kao i “Motion Picture Soundtrack” u gudačkom aranžmanu i briljantno ironično ubačena u dio radnje koji govori o tome da je svijet koju znamo (znaju) u biti izrežirana koreografija.

Količina detalja kojima se autori i scenaristi referiraju na svijet glazbe, umjetnosti, filozofije, popularne kulture poput videoigara i drugih filmova i serija – nevjerojatna je i daje ovoj seriji osjećaj dubine, promišljenosti i dodatne vrijednosti koja vam omogućuje da uz vrhunsku zabavu možete naučiti puno o nekim bitnim fenomenima koji će vam obogatiti život.

Tako je zamišljen i sam Westworld jer dok neki posjetioci u tematski park dolaze radi najosnovnije zabave, revolveraških obračuna, seksa i kocke, neki drugi poput Čovjeka u crnom u njemu traže dublje značenje.

Tom i takvom metakritikom je ispunjen cijeli ovaj projekt jer je ovo igrana serija HBO-a koja rekonstruira igranu seriju futurističkog tematskog parka grupacije DELOS, a same petlje u kojima su zarobljeni androidi domaćini u biti su vrlo slične petljama svakodnevice i kolotečine koja okružuje svih nas.

Lik Roberta Forda, kreatora parka čiji je kompleksan i već sada legendarni lik utjelovio Anthony Hopkins, personifikacija je svojevrsnog stvaratelja koji kontrolira svaki detalj u ovom svijetu i okidač za ključna pitanja o etici, izboru i uvjetovanosti. Filozofsko-teološke rasprave je nemoguće izbjeći u Westworldu kao i pitanje svijesti, utjecaja patnje na svijest, umjetne inteligencije, robotike i proširene svijesti te subjektivnog dojma kojim se Johnatan Nolan bavi još od vremena Mementa.

Kompleksnost radnje, živopisni likovi, emotivna linija i ključna pitanja o ljudskoj prirodi čine ovaj svijet Nolana i Joy iznimno poučnim i privlačnim. Naravno, tu je i mračna i nasilna nota, ali poput Dolores, mi smo odlučili prepoznati ljepotu u ovom svijetu.