Abel Tesfaye se prisjeća kako je sa 17 godina jedan vikend napustio srednju školu, zajedno s prijateljem pokupio madrace iz kuće svojih roditelja i napustio dom.

Živjeli su i spavali u uništenom kombiju. Abel, podrijetlom iz Etiopije, mrzio je tada svoje ime pa je koristio The Weeknd kao podsjetnik na taj vikend. Ono “e” je izbačeno jer je u Kanadi već postojao bend koji se zvao The Weekend.

Danas je 27-godišnji The Weeknd jedna od najvećih svjetskih glazbenih zvijezda, autor dva najprodavanija albuma i nekoliko top singlova poput “The Hills”, “Can’t Feel My Face“, “Earned it” i “Starboy” s najnovijeg istoimenog albuma.

Ipak, ono što The Weeknda još uvijek obilježava je briljantna “Trilogija” sastavljena od njegovih ranih radova i mixtapeova “House of Balloons”, “Thursday” i “Echoes of Silence”. I dok je The Weeknd danas neprikosnovena pop zvijezda s milijunima novih obožavatelja, njegovi prvi fanovi okupljeni tada oko vibrante glazbene scene u Torontu, još se s nostalgijom prisjećaju progresivnog R&B zvuka koji je The Weeknd razvio s producentima Docom McKinneyjem i Illangelom.

Danas je Weekndov zvuk bitno drukčiji, na zadnjem albumu je surađivao s Daft Punkom i naveo Davida Bowiea i Princea kao jake utjecaje. Weeknd ostaje prepoznatljiv po specifičnoj boji glasa i svestranim vokalnim sposobnostima kao i po mračnim temama koje se isključivo temelje na vlastitim iskustvima i nesigurnostima, utjecaju droga, seksa i žena te slave na njegov život.

A ničeg od toga Weekndu danas ne nedostaje. U videospotu za uvodni singl “Starboy”, novi Weeknd s ošišanom kosom i novim stilom odijevanja, doslovno ubija starog Weeknda i tako kroči put svom novom životnom stilu i otvara teme slave i nove realnosti u kojoj se našao kao jedan od vodećih glazbenika svoje generacije.

Ipak, kada je radio Trilogy i pjesme objavljivao na You Tubeu, Abel je bio iznimno nesiguran, tajanstven i zagonetni lik za čiju se glazbu ispočetka nije znalo je li solo izvođač ili bend. Coveri pjesama su bili ispunjeni erotičnim, pomalo zamagljenim fotografijama žena. To mu je odgovaralo. Kaže, “izgleda da se ljudima svidjelo što sam nekakav čudak”.

Pokupio ga je tada blizak Drakeov prijatelj i suradnik Oliver El-Khatib, a poznato je i da je Weeknd sudjelovao u pisanju tekstova brojnih Drakeovih pjesama. Kasnije je rekao da je pola njegovih pjesama koje su trebale biti na “House of Balloons” na kraju završilo na možda i najboljem Drakeovom albumu “Take Care”, uključujući “Shot For Me”, “Practice”, “Crew Love”, i “The Ride”.

“Dao sam mu pola svojih pjesama. Bilo je teško. Rekao sam mu: Čovječe, gladan sam…uzmi što god želiš”, priznao je kasnije Weeknd koji je i danas iznimno blizak s Drakeom kojem daje dosta zasluga za svoj uspjeh, ali je odlučio osnovati vlastitu izdavačku kuću XO Records koja je dio Republic Recordsa.

Glazbena scena u Torontu je preko glazbenika poput Drakea i The Weeknda postala jedna od najsnažnijih u sjevernoj Americi te je zvuk koji je nastao u hladnim, dalekim studijima Toronta ubrzo prerastao u srednjostrujaški fenomen. “To je promijenilo kulturu, čovječe”, reći će kasnije The Weeknd.

---

Pročitajte više: Noah “40” Shebib – arhitekt zvuka koji vlada Hip-Hop scenom

---

Mračna i atmosferična produkcija koja je obilježila The Weekndov raniji rad, briljantno se preklopila s jednako mračnim tekstovima koje je The Weeknd izbacivao u vremenu kada su slava i globalni uspjeh bili tek predmet maštanja i fikcije. Droga, tulumi, alkohol i striptizete naoko ne bi trebali biti motivi koji povezuju i u kojima se slušatelji koji ne prakticiraju ni približno sličan životni stil mogu prepoznati.

Zašto onda The Weeknd toliko rezonira?

Nije poanta u kurvama. Poanta je da The Weeknd koristi motive iz svog života kako bi prikazao vlastitu nesigurnost, ranjivost i gotovo nesvjesno otvorio pitanja o depresiji, iznimno izraženim kompleksima te pogledom na svijet iz perspektive žestokog introverta koji drogu i alkohol gotovo jednako koristi i kao oružje i kao izgovor. Genijalna “Wicked Games” s Trilogije, jasno govori od odnosu The Weeknda s prostitutkom kroz koju želi izgraditi samopouzdanje i kaže: “Tell me you love me, even though you don’t love me”.

Tako u briljantnoj, sedmominutnoj “The Zone” s Trilogije, The Weeknd subliminalno govori kako nema sposobnost razvijanja normalnog odnosa s drugom osobom bez da prethodno uđe u svoju zonu, dok Drake puno životnije repa o odnosu slave, uspjeha i žena koje ih prate. Nijednom od njih žene nisu glavna tema, već motiv kroz koji provode introspekciju.

The Weeknd, koji je najpoznatiji po “Can’t Feel My Face” koja pjesma je postala ekstremno popularna iako na njoj govori o pretjeranoj upotrebi kokaina, “Hills” koja uz odličnu produkciju Illangela govori o prevari te “Earned It” koja je dio soundtracka za “50 nijansi sive”, danas iznimno uspješno kombinira elemente popularne glazbe s mračnim R&B-em te uz odličan glas te ponekad flow s hip-hop elementima – uspijeva zadržati svoju osnovnu bazu obožavatelja kao i privući gomilu novih fanova kroz komercijalne kanale.

Motivi u The Weekndovim pjesmama veoma su uskog spektra, on ne otvara pitanja o pravdi, pravičnosti, društvenim problemima u svijetu već radi glazbu koja izvire isključivo iz njegovih vlastitih iskustava. Kada je 2013. radio svoj prvi “pravi” album “Kiss Land” priznao je jak utjecaj kulture dalekog istoka koji je posjetio jer do tada nikada nije sjeo u avion. Svoj pravi komercijalni boom The Weeknd je doživio dvije godine poslije s albumom “Beauty Behind the Madness” u kojem se tematski i produkcijski sve posložilo uz nekoliko velikih hitova i broj jedan na Billboardovoj ljestvici.

Osobito pogađa s “Often” koja nije postigla komercijalan uspjeh kao drugi singlovi, ali preko čarobno odrađenog samplea turske pjevačice Nükhet Duru, The Weeknd radi možda i pjesmu koja ga najbolje opisuje. Odlični vokali preko kojih glazbenik iz Toronta kombinira sve svoje glavne motive eskapizma kroz tulume, seks i drogu.

Tematski The Weeknd ostaje singularan, a njegova perspektiva često izolirana i to sve u pozitivnom smislu jer ni ne pokušava zauzet stav drukčiji od onog koji proizlazi iz njegove percepcije stvarnosti, što je umjetnički iznimno efikasan pristup.

Nijedna njegova pjesma ne ukazuje toliko dobro na svjesni skok u svijet slave kao “Rolling Stone”  kroz “you know I got my issues, why you think I fucking flow” ili “they recognize, they just recognize, I’m in a life without a home, so recognition is not enough”. Crno-bijeli spot u kojem The Weeknd sjedi uz zagrljaju djevojke i kada kreću blitzevi fotoaparata koji najavljuju slavu, The Weeknd upozorava: “until you’re used to my face and my mistery fades away… I got you”.

The Weeknd traži od svojih slušatelja da prihvate njegovu odluku da nastavi ganjati snove i sve ono što dolazi s njima. “Vjerujem da mijenjam kulturu glazbe više nego što mijenjam sebe”, iznimno je samosvjestan The Weeknd koji razumije da je njegov lik sada jednako važan koliko je na početku bilo važno da zadrži dozu mističnosti i zagonetke kada je radio “Trilogy“.

Kralj jeseni koji je nekada mislio da će biti umjetnik poput Ramonesa ili Iggy Popa, danas je prerastao i Toronto i SAD. Od beskućnika do praga Kuće slavnih. Više nema frizure inspirirane američkim umjetnikom Jean-Michel Basquiatom, ali je Weekndov imidž i dalje itekako prepoznatljiv. “Želim biti drugačiji, ikona. Bojim se da ću, kada odrežem kosu, biti isti kao svi drugi. To mi je dosadno”, govorio je nekada Tesfaye koji je s albumom “Starboy” u 2016. potvrdio status pop ikone.

The Weeknd više nije toliko zagonetan koliko intrigantan autor. Danas je modna persona, radi najbolje tulume i druži se s jet setom, ali ako pokušamo zaboraviti tko je – znamo da će nam uvijek poslati mali Podsjetnik.