U jednom intervjuu Marko Šelić Marčelo poentira kako je umjetnik na ovim prostorima često usamljen i ponižen.

“To se u književnosti zove suvišan čovjek“, reći će srpski pisac.

Umjetnik na Balkanu uistinu često kotira kao nepotreban ili promašen. Neshvaćen i marginaliziran. To je dodatno izraženo u današnje doba kada vrhunski umjetnici u stvarnom vremenu promatraju kako njihove kolege u ostatku svijeta uspješno žive od svog rada i svog stvaralaštva. Imaju status i nemaju egzistencijalnih problema. Kod nas je obrnuto. Umjetnik preživljava pa se često nikada ne uspijeva realizirati.

35-godišnji Marčelo je stoga iznimno bitna figura balkanske umjetničke i intelektualne scene prvenstveno zato jer je živući dokaz da se kroz svoje ideje i svoje vještine možete realizirati kao osoba. Možete biti gospodar svog vremena, vlasnik vlastitog intelektualnog stvaralaštva, inspiracija i glas stotinama tisuća ljudi koji se prepoznaju u vašim djelima i putokaz mladim piscima i kreativcima. Marčelo danas nije ni najbogatiji ni najpopularniji hip hoper ili romanopisac. Ali vjerojatno jest najrelevantniji.

2014. u pjesmi “Muk” s petog studijskog albuma Napet Šou, Marčelo razbija premisu iz stare narodne priče o mravu koji cijele godine marljivo radi i priprema zimnicu dok se crvrčak zabavlja i uživa. Kada dođe zima – cvrčak mrava moli za hranu. “Kao mali, čuo sam priču o cvrčku i mravu. Bez polemike ko je u pravu. Cvrčak je neradnik, zaslužuje da skapa. Po zimi. Gladan. Sam i jadan”, repa Marčelo, ali staje u obranu “glazbenika” cvrčka koji društvu pruža jedan drugi oblik vrijednosti.

“Umetnik je marva. U ruci magla i zjala.
Muzika umire, masu nije briga. Još samo malo, i ostaće ništa.
Ostaće muk. U glavama i ušima. Ljudske ljuske, pustara. Muk.
A čovek je čoveku zvuk.”

— “Muk”, Marčelo

---

     Danas kultura na Balkanu preživljava. Osobito progresivna i avangardna kultura. Ona komercijalna, za koju je moguće tvrditi da ne pruža novu vrijednost, blista pod reflektorima i nema problema s agresivnom metastazom. Granice između kulture i zabave su izbrisane. To su zakonitosti tržišta, osobito malih tržišta u Hrvatskoj i okolici. Nema dovoljno publike za alternativnu umjetnost pa je jednako tako moguće tvrditi da marginalci ni ne zaslužuju da se financiraju iz javnih sredstava jer javnost za njih nije ni briga.

Ipak, kvaliteta i originalnost najčešće uspijevaju isplivati na površinu i preživjeti.

Jednako kao što je inspiracija i putokaz, Marčelo je ujedno i izniman teret na leđima mladih pisaca. Čovjek koji od 18 godine piše rap klasike i koji je nadrastao i žanr i cijelu umjetnost, čovjek koji iza sebe ima tri romana, uređuje stripove, surađuje s kazalištima, piše blogove i kolumne – danas nije najcjenjenije autorsko ime svoje generacije. Daleko je od toga.

Sjećamo se još prve polovice 2000-ih kada je svima morao objašnjavati kako on nije glazbenik. Ne pjeva i ne svira nijedan instrument. Nakon toga se svjesno distancirao od hip hopa što mu je zamjerio velik dio te zajednice. Ali Šelić nikada nije bio samo MC i nije želio robovati žanrovskim paradigmama.

Ubrzo nakon toga morao je ljudima objašnjavati zašto piše romane? On? Jedan pseudo-glazbenik, reper, sudionik jednog uličnog, urbanog pokreta kao što je hip-hop. Bavi se književnošću? Uređuje srpsko izdanje Dylan Doga? Piše novinske kolumne? Zašto se jednostavno ne drži svog mikrofona i “recitiranja”.

Marko Šelić Marčelo je pisac. To nije usputna opaska. To nije zanimljiva opservacija niti je zgodna anegdotica. To je iznimno bitna činjenica za sve osobe koje se na prostoru bivše Jugoslavije bave – pisanjem.

Marčelu ne možete reći da je svestran. Naljutit će se. On ne smatra da je pisanje u hip hop formi, pisanje za kazalište ili pisanje romana svestranost. Sve je to pisanje. I to nije lažna skromnost već iznimno bitna činjenica koja pokazuje što pisac može, a vrlo vjerojatno i mora, biti u 21. stoljeću.

Marčelovi albumi su jedni od najbitnijih i najkvalitetnijih hip hop projekata na području ovog dijela Europe. Stilski, ritmički, sadržajno i tehnički su briljantni. Od De Facta preko Treće Strane Medalje do konceptualnog knjigo-albuma Napet Šou, Marčelo je uvijek težio nečem višem od same hip hop forme. Književnost se preljeva preko svakog njegovog teksta. Marčelo je briljantan poetičar i prozaik. Apsurdno talentiran u pričanju priča s upečatljivim psihološkim i emocionalnim rješenjima. Njegovi tekstovi i njegove priče su predivno putovanje u najdublje koridore ljudske pojavnosti.

---

     Hip-hop je poezija 21. stoljeća, a Marčelo je zbog svoje raznovrsnosti i različitih platformi koje koristi za svoj rad – jedan od najbitnijih tekstopisaca svoje generacije.

Da, postoje književnici rođeni 80-ih godina koji imaju bogatiji književni opus, ali književnost više ne možemo promatrati kroz prizmu romana i sličnih formi i takvi književnici nemaju ni približno širok doseg kakav ga ima Marčelo. On hip hopere može natjerati da čitaju roman. Studente filozofije da poslušaju hip hop. 18-godišnjake da pročitaju strip.

Ukoliko želite biti relevantan tekstopisac u 21. stoljeću u kojem pisana riječ gubi značenje i utrku s vizualnim načinom izražavanja, onda ne smijete biti ograničeni formom.

Nevjerojatno je da je Marčelo na vrhuncu svoje glazbene slave odlučio drastično promijeniti smjer kretanja pa je već Treća Strana Medalje 2008. bitni odmak od hip hopa, a Napet Šou i stilski i produkcijski jedna priča sasvim lišena žanrovskih arhetipova. Treća Strana Medalje je iznimno hrabra odluka, a uvodna “Testament” možda i najoštriji prekid s hip hop scenom ikad na ovim prostorima.

“Od “MC bez harizme”, preko “Sve oke”, pa do ovoga sada, ispisala se moja saga, isisala moja snaga, moja rola je ostala ista – al’ se promenila scenografija, stoga cepam scenario; od danas sam samo didaskalija. Pišite me u zagradi, striktno u zagradi, molim lepo. Jer od danas nisam reper i nemam ništa s ovom scenom. Recite da sam lošiji, najgori, ništa i niko – samo, molim: više nikad ne recite da smo isto.”

— “Testament”, Marčelo

Nije ni čudo što je nakon “Testamenta” Marčelo odvojio minutu za “Minut Ćutanja”.

Osim toga, Marčelo je već 2008. uspješno predvidio smjer u kojem se kreće komercijalna hip hop scena. Ne samo na Balkanu već i na globalnoj razini. Danas smo svjedoci toga. Hip hop je najpopularniji glazbeni žanr. Ali, pod koju cijenu? Marčelo nije želio biti dio te priče.

Umjesto toga, Šelić se promaknuo u nagrađivanog i cijenjenog romanopisca kroz romane Zajedno Sami, Malterego: Rubikova Stolica i Malterego: Higijena Nesećanja. U njima se Šelić često bavi sličnim pitanjima i fenomenima kao i Marčelo, ali zbog forme i pisane riječi te priče, ideje i misli dobivaju jednu sasvim drugu dimenziju.

---

     Marčelo je danas slobodan umjetnik koji živi od svog pisanja i koji iza sebe ima zavidno kvalitetnu zbirku tekstova i pjesama koje su obilježile ovo vrijeme. Autorski možda tek ulazi u svoje najzrelije i najkvalitetnije godine, a hvalevrijedna je njegova disciplina da ostane vjeran umjetnosti pisanja i stvaranja glazbe bez da podilazi aktualnim trendovima ili da zapliva u komercijalnim strujama na štetu kvalitete tekstova.

U “Dole”, jednoj od najmračnijih i najboljih pjesama svoje karijere, Marčelo secira misli pacijenta u mračnoj psihijatrijskoj bolnici koji opisuje svoje dane pišući pismo majci. “Zgrabio sam joj ruku, vrisnuo da me ne zna, da me više nikad ne takne, da se tera u kuraca dvesta, da nije svesna kol’ko mrzim ljude, dodire i opšta mesta, da mi nije stalo nimalo ako me mrze svi oni odreda.”, opisuje majci glavni lik bliski susret s jednom ženom koja bi mogla biti upravo njegova majka i uoči prvog refrena jezivo dodaje i najavljuje: “A ovo pismo, usput da znaš, uopšte i ne postoji. Ruke su mi vezane, sedim solo u beloj sobi.”

Uoči svog rođendana 22. siječnja (kada je rođendan i Marku Šeliću), pacijent pripremi opaki plan kojeg realizira tako što s rođendanskom svijećom zapali lice doktorici. Zašto? “I nikad ne bi shvatili, nikad, uzrok te farse – da joj spržim masku, da vidi život bez maske.”, završava.

Marčelo je svoju karijeru posvetio upravo “skidanju maski” s brojnih društvenih figura i pojava. Ironično, u Napet Šou na sebe stavlja masku i odbacuje u potpunosti svoju osobnost i ego, koji su toliko specifični za određene elemente hip hopa, a sve kako bi u funkciji pripovjedača ispričao publici “Peglu”, “Laž”, “Šurdu”. Nekada i šaptom. Marčelo od svoje publike nikada nije tražio toliko pažnje, strpljenja, koncentriranosti i angažiranosti kako bi pažljivo pohvatali sve konce njegovih priča. Ipak, on nikada nije ni bio umjetnik kojeg ste mogli slušati kao pozadinsku buku.

U vremenu kada liričari u hip hopu ne mogu doći do glasa zbog neartikuliranog mrmljanja na sceni, Marčelov Napet Šou iz 2014. se čini kao glazbena kutija pronađena u arheološkom iskopu. Baš kao i angažirana stvar “Čep” iz 2012. u kojoj Marčelo priča stravičnu i stvarnu ispovijest ljudi koji iz očaja odlaze na rad u inozemstvo i postaju robovi. Hip hop lišen osobnog ega danas je endemska pojava.

Marko Šelić Marčelo dokazuje da pisanje može biti kvalitetno i relevantno i u današnjem vremenu i da pisac nikada ne mora biti ograničen formom niti dopustiti da se na njega lijepe etikete. On uistinu jest ambasador pisanja i njegov najbolji glasnogovornik. Kvaliteta tekstova, raznovrsnost i izgradnja snažnog identiteta i karaktera čine ga suvremenim piscem 21. stoljeća i jednim od najvažnijih pera svoje generacije.