Tišina u kino dvorani bila je toliko izražena da bismo sa strepnjom reagirali na svaki zvuk hrane, svaki uzdah ili svaki kašalj u publici.

Tako je jedan filmski kritičar opisao atmosferu prilikom prikazivanja filma A Quiet Place u sklopu ovogodišnjeg filmskog festivala South by Southwest koji se održava u ožujku svake godine u gradu Austin u Saveznoj Državi Teksas.

A Quiet Place je vrlo brzo postao glavna priča festivala i privukao širu medijsku pozornost zbog ocjene 100% na stranici Rotten Tomatoes što praktički znači da su svi kritičari do sada o ovom filmu Johna Krasinskog dali pozitivno mišljenje.

Krasinski je izbacio niskobudžetni, eksperimentalni horor u kojem tišina dominira, a glavni likovi izmijene tek nekoliko riječi jer vas svaki zvuk može – ubiti.

A Quiet Place je tako na putu da postane još jedan hit onoga što je britanski The Guardian prošle godine nazvao post-horor žanrom. Pametni, atmosferični, često društveno angažirani filmovi u kojima tipične scene iz horor filmova u kojima dominiraju krv, nasilje i šok-efekt, zamjenjuju puno suptilnije scene u kojima ne nedostaje napetost, ali i koje ne posežu za tradicionalnim rješenjima horor žanra.

2017. godina bila je najuspješnija za horor žanr u zadnjih 20 godina. Osobito u SAD-u gdje je film To Andrésa Muschiettija dominirao box officeom i zaradio 700 milijuna dolara na svjetskoj razini i to na uloženih 35 milijuna dolara. Film prvijenac komičara Jordana Peela, Get Out, jest skoro-pa-horor koji je pokupio Oscara za najbolji scenarij, otvorio raspravu o rasizmu u SAD-u i kroz iznimno zanimljivu priču privukao i kritičare i prosječnog gledatelja.

Uz To i Get Out, veliku pozornost privukli su i filmovi Split, Annabelle: Creation, Jigsaw, Raw, Mother! Darrena Aronofskog koji je podbacio u kinima, dok je It Comes At Night pokrenuo žestoku raspravu oko toga što se to uopće smije smatrati horor filmom.

Horori su u 2017. zaradili preko milijardu američkih dolara.

Posljednjih godina su horori kao The Witch, It Follows, Babadook i The Killing of a Sacred Deer privukli pažnju publike, izgradili svojevrsni pod-žanr i pokazali da horori mogu biti inteligentno osmišljeni, društveno relevantni, poprilično provokativni i s malim budžetom, a bez da budu jeftini.

Kada je 28-godišnji redatelj Trey Edwards Shultz prošle godine izbacio It Comes At Night koji je najavljen kao post-apokaliptični horor i čiji je trailer ispunjen šumama i gas-maskama montiran kao tipični horor, publika je iz kina izlazila razočarana i ljuta, ocijenila ga s dvojkom i VELIKIM TISKANIM SLOVIMA naglašavala da nipošto ne idete gledati ovu prevaru od filma! Povijest nas uči da su ovakve reakcije publike u biti jako dobar znak.

Horori su zakoračili u jednu drugu eru i drugačije razdoblje.

The Witch Roberta Eggersa koji sada radi remake Nosferatu, prati sličnu taktiku predstavljajući se kao tipični horor o vješticama u šumi i pretvara u provokativni društveni komentar. The Ghost Story s Caseyjem Affleckom koji luta po kući prekriven plahtom, u većoj je  mjeri poetična melodrama nego horor. I dok je To proharao kino dvorane i zadržao osnovne tehnike horor filmova, Get Out je do Oscara došao kao film koji je u većoj mjeri triler s elementima crne komedije nego film strave u tradicionalnom smislu.

Art horori vas ne žele prestrašiti koliko vas žele zamisliti.

Najveći pobjednici u ovakvom razvoju situacije svakako su ljubitelji indie horora s inteligentnim zapletima i scenarijima pa čak i kada dolaze na račun samog straha za koji smo navikli da mora pratiti horor filmove iz scene u scenu.

The Babadook koji je imao budžet od dva milijuna dolara i predložak koji prati udovicu čiji je sin uvjeren da se u njihovoj kući nalazi čudovište, hvaljen je zbog iznimno dobrog scenarija i fabule sa snažnim psihološkim elementima te naišao na odlične reakcije kritičara i kultni status kod publike željne ovakvog tipa filma strave.

Porast popularnosti horor filmova nije nešto novo. Ovaj žanr je revitalizaciju doživljavao u nekoliko navrata tijekom zadnjih 50 godina i često tematski pratio fobije publike (nuklearne ili prirodne katastrofe, vanzemaljci, čudovišta, zombiji, epidemije). Egzorcist je 1973. odveo žanr do zarade od, tada golemih,  233 milijuna dolara. The Blair Witch Project iz 1999. je i danas vjerojatno najgenijalniji marketinški projekt u povijesti kinematografije. Ipak, godina u kojoj je horor osvojio Oscara i prešao milijardu zarađenih dolara mora ući u sam vrh po važnosti u povijesti ovog žanra.

Kombinacija kino hitova koji iza sebe imaju snažnu podršku velikih filmskih studija i nezavisnih art horora koji žanru pristupaju iz jedne drugačije perspektive, stvaraju iznimno plodno tlo za žanr koji nikada nije nailazio na poštovanje od strane filmskih institucija i kritike.

Horori su i prije sadržavali predstavnike koji su ozbiljnije i kvalitetnije pristupali i obrađivali fobije i primarni strah te davali društveni komentar, ali posljednjih godina redatelji sve više koriste žanr kako bi pokazali kako nisu uvijek čudovišta i znanstveno-fantastične pojave uzrok strave i užasa te da oni mogu imati različita naličja.

Umjesto da samo proizvode strah kod publike, horori sve češće publici pokušavaju objasniti i približiti njegove uzroke i ono što se krije iza samog straha.