Sean Penn nije od ovoga svijeta.

Nakon određenog vremena zaboravimo kako je ovaj američki glumac i redatelj iznimno specifična individua. To je osobito razvidno zadnjih nekoliko godina kada se Penn maksimalno povukao iz javnosti pa nas na njegovo postojanje podsjeti tek repriza nekog od njegovih briljantnih filmova.

Onda ga odjednom vidite kod Stephena Colberta. Razbarušene kose i odjevenog poput kvartovskog beskućnika kojeg srećete na zidiću ispred trgovine. Drhtavog glasa, pali cigaretu, povlači dim i Colbertu priča o svojoj debitantskoj knjizi psihodeličnog naziva Bob Honey Who Just Do Stuff.

Penn kaže kako više ne uživa glumiti. Vrijeme provodi u privatnosti svog imanja, šetajući, pušeći cigaretu za cigaretom i diktirajući sebi u diktafon tekst svoje knjige. Jer, naravno, Sean Penn ne koristi kompjuter.

Usput budi rečeno, kritičari su mu knjigu pokopali. Dobro, neki nisu. Neki su rekli da fizički ne mogu pokopati nešto što je već pokopalo samo sebe. Drugi su je nazivali “neredom”, “kaosom”, “ludilom” usput izrazivši ozbiljnu zabrinutost za psihičku stabilnost dvostrukog dobitnika Oscara za najboljeg glumca.

Bob Honey Who Just Do Stuff je prozno poetična distopijska satira bez klasične radnje i kritika je modernog društva. Valjda. Nitko još nije potpuno siguran. Izgleda da ju nitko nikada neće prokužiti. Sean Penn je etiketiran kao bogatašić koji je napisao knjigu jer je bogati i slavan pa može.

Mogao je i 2015. postati svjetski neprijatelj broj jedan kada je pronašao, zakazao i odradio intervju s najtraženijim čovjekom na svijetu u tom trenutku – zloglasnim narkobosom Joaquínom “El Chapom” Guzmánom.

“Kada dobiješ priču koju svaki novinar na svijetu želi, naravno da će biti puno zavidnih čudovišta koji ćete htjeti poljubiti. Novinari su samo ljubomorni na mene”, rekao je usred skandala koji ga je snašao kada je objavljen razgovor u magazinu Rolling Stone.

Penn je često prozivan i zbog svoje političke obojenosti kao i prijateljstva s pokojnim Hugom Chavezom, ali i hvaljen radi predanosti humanitarnom radu koji je uključivao osobnu angažiranost prilikom izvlačenja žrtava uragana Katrina u New Orleansu kao i organiziranju humanitarne pomoći za razrušeni Haiti.

Očito je da se Penn najbolje snalazi unutar filmskih kadrova, ali i daleko od reflektora koji su njegov život u nekoliko navrata pretvarali u tabloidno žutilo kakvog se ne bi sramile ni najveće celebrity zvijezde današnjice.

Sredinom 80-ih je ušao u brak s Madonnom nakon šest mjeseci veze. Razveli su se nakon četiri godine braka, a oboje su morali osporavati medijske napise da ju je Penn ganjao po kući i udarao bejzbol palicom. Pozornost su privlačile i njegove veze s glumicama Elizabeth McGovern, Robin Wright i Charlize Theron.

Kada nije bio tema tabloidnih tračeva, Penn je briljirao u filmovima poput Dead Man Walking (1995.), I Am Sam (2001.), najboljem Inarritujevom filmu, kultnom 21 grams (2003.)  te u Mystic Riveru (2003.) i Milku (2008.) za koje je i osvojio Oscara.

Nedvojbeno talentirani Penn izgradio se u ozbiljnog, kvalitetnog i iznimno voljenog glumca.

Katarzičan put u divljinu

Ipak, možda više od bilo kojeg drugog projekta, Penna najbolje opisuje njegov redateljski film iz 2007. Into The Wild (U divljini). Penn je nakon deset godina uspio ekranizirati roman prema istintim događajima mladog avanturista Christophera McCandlessa i njegovim putovanjima i preživljavanju diljem Sjeverne Amerike. Briljantna avanturistička drama koja otvara pitanja o ljudskoj prirodi, o odnosu društva i pojedinca kao i o odnosu društva prema prirodi koja ga okružuje, Pennu je poslužila kao otvoreno pismo gradu i svijetu.

Predivno snimljen i maestralno scenaristički posložen projekt uspijeva dati dubinu divnim krajolicima te Pennov duboki zaron u ljudsku psihu i ožiljke koje društvo ostavlja na pojedinca, čine da se  Iñárrituov The Revenant doima poput izletničkog piknika.

Penn se tada udružio s frontmenom Pearl Jama, Eddiejem Vedderom, koji je za potrebe filma skladao jedan od najljepših i najdojmljivijih filmskih soundtracka u ovom stoljeću. Genijalni Vedder je svojim glasom, stihovima i porukom preko akustične gitare savršeno uglazbio Pennovu viziju i pouku koju je izvukao iz života i putovanja McCandlessa.

Penn i Vedder, obojica na vrhuncu svoje stvaralačke snage, kreirali su pravo remek-djelo.

Sean Penn je, dakako, žestoko kritiziran kako je kroz U divljini romantizirao iznimno opasan i poguban pohod mladog McCandlessa, pomogao u kreiranju kulta ličnosti i tako praktički svekoliku mladost natjerao na jednako opasne ekshibicije.

Filozofska premisa ovog filma i poruka koju šalje – mnogima je ostala sekundarno ili apsolutno nebitno pitanje.

Njegov pokušaj da usmjeri i aktualizira pitanje o borbi protiv zlouporabe droge kroz razgovor s El Chapom, u potpunosti je izgubljen zbog nespretnog pristupa i loše egzekucije. Penn uvijek nekako ima dobru namjeru, ali je uvijek uspije izgubiti negdje usput.

Uvijek je bio više poput albatrosa nego poput jastreba.

Upravo zato je U divljini idealan mikrokosmos Pennove karijere i profesionalnog života.

Danas je Sean Penn asocijalni, serijski pušač koji zna da se sa svakom novom cigaretom ubija, ali to ga ne sprječava da zapali još jednu u studiju Stephena Colberta ili u intervju za CBS News. Svoju ovisnost brani humorom tvrdeći da tako osigurava zaposlenost onkolozima.

Sean Penn nije od ovoga svijeta pa je teško očekivati da će ga ovaj svijet razumjeti.

U 21 grams Pennov lik Paul Rivers težinu ljudske duše uspoređuje s težinom kolibrića.

U divljini se Chris McCandless pita:

What if I were smiling and running into your arms

Would you see then, what I see now?