“Ako je ljubav zločin, učini od mene žrtvu”, jedan je od najpoznatijih citata besmrtnog bosanskohercegovačkog pisca Meše Selimovića.
Riječi kod Selimovića imaju osobitu težinu i simboličku vrijednost. Njegove misli osobito znakovitu dozu fatalizma u sebi. Selimovićeve rečenice tek su konstrukt kroz koje je ovaj tuzlanski pisac bilježio bezvremensku ideju i koncept pojedinca naspram društva i čovjeka naspram vlasti. Ljubav je u njegovim tekstovima imala i još uvijek ima posebno izraženu funkciju otpora i ideje koja je u potpunosti uronjena u svakidašnje, ali ga i u potpunosti nadilazi.
Selimović i njegovi likovi neizbježno gube bitku jer brane…. neobranjivo.
Kada je Sanin Karamehmedović napisao tekst pjesme “Molim te, zapiši” za debitantski album dubrovačkog Silentea “Lovac na čudesa”, bilo je neizbježno povući paralelu s istoimenom knjigom još jednog tuzlanskog pisca Jasmina Imamovića po kojoj je Silenteova pjesma i dobila ime. I Imamović i Karamehmedović u svojim djelima naglašavaju potrebu zapisivanja ideje i trenutaka. To je, pak, iznimno nezahvalan i mukotrpan posao bilježenja nezabilježivog, ali kao što povijesni stećci opisani u Imamovićevoj knjizi danas služe kao putokaz i vremeplov u srednjovjekovnu Bosnu, tako će i stihovi Sanina Karamehmedovića ostati trajno urezani bljeskovi koji će budućim generacijama omogućiti poetično putovanje u sumnje i unutarnju borbu onoga što danas nazivamo “suvremenim čovjekom”.
2013. Silente izvlači Lovca pred potpuno nespremnom hrvatskom glazbenom estradom koja je bez teksta promatrala kako potpuno nepoznati bend dominira radijskim frekvencijama kroz neobično vokalno i glazbeno aranžiranu “Tercu na Tišinu”. Reakcija se mogla rezimirati pod “Ne znamo tko su ovi, ali izgledaju kao da znaju što rade”. Pjesma je u startu postala bitno poznatija od samog benda pa je Silente veoma lagano mogao ostati one-hit wonder bend. Ne bi bio niti prvi niti stoti.
Ispostavilo se ipak da je Lovac pun čudesa i briljantnih glazbenih i liričkih momenata te jedan od najsnažnijih albuma godine. Prvijenac Silentea obilovao je simbolizmom, poetičnim antitezama i oksimoronima koji su nekima mirisali na patetiku, ali su ti divni izrazi i koncepti u konačnici briljantno korištena oruđa u oslikavanju čudesnog svijeta kakav je onaj Silenteov.
Umjetnost jezika
Nakon pet godina, dva albuma i nekoliko singlova s trećeg, niza kvalitetnih koncertnih nastupa i jednog pseudo-raspada koji to nikada nije ni bio ili je bio ali ih još uvijek puno svijeta voli pa je teško otići, jasno je da je hrvatska glazbena scena dobila jedan od najoriginalniji te glazbeno, vokalno i stilski najtalentiranijih bendova post-pop realnosti u kojoj djelujemo.
Na novim singlovima koji najavljuju treći album “Malo Magle, Malo Mjesečine”, vokal frontmena Tibora Karamehmedović je još drskiji i odrješitiji. To je sada gotovo vokalni egzibicionizam koji se prirodno naslanja na specifičnu Tiborovu dikciju i interpretaciju Saninovih tekstova koja je kod Silentea prisutna od samih početaka.
Možemo s velikom sigurnošću kazati kako hrvatski jezik nigdje ne diše tako slobodno niti ostavlja tako grandiozan pečat kao što je to slučaj u Silenteovom umjetničkom radu.
U vremenu domaćih bendova koji pišu na engleskom i domaćih bendova koji msile da pišu na hrvatskom jeziku, Silente je istinsko osvježenje zbog načina na koji pristupaju jeziku, riječima, pojmovima koje artikuliraju i fenomenima koje opisuju. To nije slučajno jer Sanin Karamehmedović je kroz studij kroatistike sigurno dobio teoretsku podlogu i formalno obrazovanje te razumijevanje povijesti i sadašnjosti jezika kao njegove iznimne moći i važnosti.
Sanin je u nekoliko navrata naglasio kako autorima tekstova smatra i sebe i svog brata jer Tiborova glazba i vokalna interpetacija Saninovog teksta u bitnom mijenja samo značenje, ton i atmosferu pjesme pa samim time i poruku. Ovakva simbioza iznimno vještog pisanja i hrabrih vokalnih rješenja, rezultirala je sa stilski neusporedivim rezultatima i emocionalno nabijenim pričama koje se fantastično stapaju s glazbom i aranžmanima.
I dok je Lovac krcat iznimno pjevnim i hitoidnim pjesmama, Sanin je drugi album “Neće Rijeka Zrakom Teći” nazvao “manje zabavnim” i on jest rezultirao s manje hitova i blažom reakcijom od strane publike i kritike, ali je profilirao bend u ozbiljnog i cijenjenog igrača na glazbenoj sceni koji, očito, ima potencijal da kroz svoje buduće projekte obilježi vrijeme u kojem su djelovali i stvarali.
Čitajte na Zadnjem Polju:
Libar: Arhitekti novog dalmatinskog zvuka
Emocionalna inteligencija kojom Silente obiluje, a koja je i umjetnike prethodne generacije poput Gibonnija uspjela zauvijek urezati u hrvatsku glazbenu povijest, omogućava im da nadiđu uske i komercijalno zadate okvire žanra kakav je pop i budu upamćeni po opusu kojeg nije moguće pospremiti u žanrovske ladice.
Glazba ima moć da u trenu privuče pozornost publike, tekstovi su oni koji će je natjerati da ostane i da se ponovno vrati.
Ljubav i autofagija
Silenteova ljubav je često veoma agresivna i destruktivna. Ljubav koja samu sebe mrzi. Upravo takve i jesu one najveće i najfatalnije ljubavi. “Nemoj me tako gledati kao da to išta vrijedi, ne znam što je s nama bilo i ne znam što nam slijedi”, pjeva vokalistica Doris Kosović. Silenteove priče ponekad kao da stvaraju cijeli jedan, nepregledno velik, post-apokaliptični svemir u kojem ne ipak ne postoji nitko osim njih dvoje. Silenteovi protagonisti se u određenim trenucima doimaju taocima vlastite, kobne ljubavi koja ih izjeda, ali od koje ne mogu pobjeći.
Potajno, kao da to ni ne žele. Stockholmski sindrom.
“Jer te imam da me boliš nudim glavu glavnog lika samo ranjenog me voliš tad sam vredniji nego ikad
tad sam vredniji nego ikad zlatom uokvirena slika
samo ranjenog me voliš jer te imam da me boliš”— “Jer te imam da me boliš”
Silente konstantno propitkuje granice do kojih je čovjek spreman otići kako bi zadržao onaj osjećaj koji prati romantična veza kao osobnu žrtvu unutar svakog odnosa. “Ako tražiš bol i rane ja pristajem i stradam“, reći će na “Neće rijeka zrakom teći”. Filozofska dimenzija ljubavi kao ideje te njene fizičke manifestacije prožima se kroz glazbeno stvaralaštvo Silentea. Nije stoga čudno što Silente u svojim stihovima koristi toliko antonima i nespojive pojmove slaže jedne pored drugih jer je ljubav, u kojoj je potrebno istovremeno zadovoljiti vlastite potrebe i čežnje kao i one tuđe, sama po sebi jedan oksimoron.
“Misleći da ima izbor ne shvaća tko koga vreba. Srce moje grabežljivo ni puknut ne zna kako treba”, pjevaju na “Neobranjivoj”. “Sve ovo izgleda ko bolest i da uživam u njoj”, ponovit će na “Koliko, Toliko” uspostavljajući gotovo patološki odnos prema ljubavi.
Na do sada objavljenim pjesmama s “Malo Magle, Malo Mjesečine” nastavlja se kompleksan odnos pojedinca i ljubavi, one bezuvjetne kao na “Nađi nekog poput njega” i one kanibalističke na “Krvolocima” u kojima i društvo osuđuje ovakav oblik autodestruktivnog odnosa.
“Očekujem od tebe isto, ne štedi me nisam dijete
neće nama ništa biti, to nije takva vrsta štetesudit će nam brzo strogo, u nesvijest padat će od šoka
kada nakon svega kažeš, da ipak voliš ovog krvoloka”— “Krvoloci”
Silenteova ljubav je čarobna nama kao promatračima, ali ona proždire samu sebe.
Autofagija kao prirodni, destruktivni mehanizam štiti organizam od nepotrebnih i potencijalno opasnih stanica i metoda je samoodržavanja s tim da uvijek prijeti opasnost da dođe do disfunkcije autofagije čije su posljedice fatalne. 2016. je japanski stručnjak Yoshinory Ohsumi dobio Nobelovu nagradu za proučavanje važnosti koju autofagija ima za fiziološke procese u našem tijelu te enormne koristi koje od nje imamo. Proces autofagije služi kao svojevrsno gorivo u obnovi stanica i može ubrizgati u organizam svježu dozu energije, spriječiti razvoj infekcije i utjecati na proces starenja.
Silenteov organizam crpi golemu unutarnju energiju koja se hrani konfliktom i destrukcijom te cijelo vrijeme pleše na rubu preživljavanja. Takva ljubav u konačnici možda neće preživjeti, ali ono što će ostati kao nusprodukt kolizije dvije takve energije jest nesumnjivo snažan i pouzdan karakter.
“Tvoje ruke, tvoji nokti, tvoja ludost, tvoja koža nekako me liječi
al’ me guši tvoja mudrost, ona ruši što ne podnosi
kao ti i kao ja, više krade nego donosi”— “Čudna ili čudesna”
Naravno da je upravo grupi poput Silentea, koja stvara ovakvo intenzivne priče, bilo potrebno jedno vrijeme kreativnog odmaka i katarzičnog pražnjenja jer je Silente očito iznimno iscrpljujuć proces. Jednako iscrpljujuća je i ljubav koju opjevavaju, ali upravo to je čini toliko životnom i moćnom. Likovi u njihovim pjesmama su mudri mladi ljudi, načitani i samosvjesni. Nekada strpljivi pa dočekaju Godota i po nekoliko puta dok nekada u grozničavom bunilu i bez mire šalju ruke u potjeru. Stare duše, reći će mnogi. Dakako, kad im dvije godine znače kao stotine.
Takvo konstantno bivanje u vrtlogu ljubavi, borbe i paradoksa iscrpilo bi i najsnažniji organizam. Ali bi mu izgradilo i karakter kakav se ne bi mogao usporediti s nijednim drugim koji nije prošao sličan put. I taj karakter je ono što čini njihove likove, ali i sam Silente – neopisivo moćnim protagonistima. Kako god njihov odnos završi iz njega će izroniti snažne individue.
Da, Silenteova ljubav proždire samu sebe – ali ne brinite se. Obnavlja se i vraća još snažnija i još moćnija. Samo hrabro!
zadnjepolje.com 