Carles Puyol je uvijek išao žestoko, bez obzira.

Bez obzira na tijelo koje nije moglo podnijeti sve ono što mu su glava i srce željeli. Bez obzira na ozljede koje bi uslijedile. “Bio sam kao onaj klinac u školi koji nije bio najpametniji, ali je marljivo učio i na kraju bi prošao ispite”. Bez obzira što nije bio jedan od onih talentiranih napadačkih veznjaka, Puyol je u svojoj Barceloni proveo cijelu karijeru.

15 godina u prvoj momčadi Blaugrane, deset s kapetanskom trakom oko ruke.

“Kad se vratio poslije jedne ozljede, dočekao sam ga na treningu kako bih mu rekao koliko nam je nedostajao. Rekao mi je da začepim i vratim se treningu”, pričao bi Gerard Pique koji je s njim odlazio u nebrojene bitke i nebrojeno puta iz njih izlazio kao pobjednik.

“Mogu tražiti koliko god žele, ali nikada neće naći drugog Puyola”, napisao mu je u posveti Pique nakon što je Puyol otišao u mirovinu u svibnju 2014. Srce je htjelo, tijelo više nije moglo.

A Pique je znao reći i kako mu ludi Puyol nije dao da se opusti ni kod rezultata 4:0, tri minute prije kraja. Pique bi se smješkao, a ovaj bi mu dobacio: “Fokusiraj se. Znam ja tebe.”

Puyol nije bio ništa opušteniji ni kod rezultata 5:0. Kada su zabili petardu Rayu Vallecanu, Thiago i Alves su krenuli slaviti plešući na gostujućem terenu. Kapetan je uletio u kadar i prekinuo ih te poslao natrag na centar. Bez obzira.

A trpao je taj Katalonac i sam golove. Najčešće glavom bez obzira. Onom s koje je visjela ta neukroćena, valovita kosa pa ste s jednim pogledom na teren ili na ekran odmah mogli vidjeti gdje je i igra li taj Puyol. Kad ga je još na početku karijere van Gaal posprdno pitao je li to nema novaca za šišanje, ovaj mu nije ništa odgovorio. Ošišao se nije nikada.

Taj divlji Puyol.

A podizao je i trofeje. Još kako ih je podizao. 21 veliki naslov, od kojih šest La Ligaških i tri trofeja Lige Prvaka za svoju Barcelonu. U finalu Lige Prvaka 2011. na Wembleyju, Puyol je zbog ozljede ušao tek u 88. minuti. Nije zadržao kapetansku traku već ju je zavezao oko ruke Erica Abidala koji se te godine borio s tumorom na jetri. Kada su pobjedom nad Man Unitedom osvojili Ligu Prvaka, kapetan je Abidalu dao trofej da ga podigne. “On ga je najviše zaslužio. To mi je bio najljepši trenutak u karijeri”, reći će kasnije Puyol.

Taj divni Puyol.

Kad su 2013. osvojili La Ligu, došao je do ligaških dužnosnika, uzeo trofej, otišao do Abidala i uzeo ga za ruku pa zatim pronašao i trenera Tita Vilanovu koji se i sam borio s opakom bolešću. Puyol je otišao, a Abidal i Vilanova su trofej podigli zajedno. “To mi je bio najljepši trenutak u karijeri”, reći će 2017. Abidal. Vilanova je preminuo 2014.

A kada je neukrotivi Carles Puyol 2010. u dresu Španjolske u južnoameričkom Durbanu uletio s dvadeset metara u šesnaesterac i zakucao golčinu glavom za pobjedu Španjolaca 1:0 u polufinalu protiv Nijemaca? Kakva je to bila golčina. Pobjednička i bezobzirna. Potpuni šok za Nijemce. Osvojili su kasnije Španjolci to Svjetsko Prvenstvo pobjedom u finalu protiv Nizozemske.

Čovjek koji je igrao na poziciji desnog i lijevog beka i stopera i uklizivao bez milosti, bio je srce jedne od najvećih nogometnih momčadi svih vremena – Guardioline Barcelone. Ali prije nego što su krenuli osvajati sve što je nogometni svijet izumio, morali su 2007. i 2008. pregristi zube i otrpjeti lošije rezultate tijekom izgradnje novog sustava igre.

Godinu ranije,  u svibnju 2006. Barcelona je s trenerom Frankom Rijkaardom osvojila Ligu Prvaka pobjedom na 2:1 u finalu protiv Arsenala. U studenom iste godine Puyolu je u jednoj nesreći poginuo otac i za njega su uslijedile profesionalno i privatno dvije najteže godine života. Pregrmio ih je, oporavio se i ušao u nogometne knjige povijesti s Messijem, Iniestom, Xavijem i društvom.

---

Čitajte na Zadnjem Polju

Barcelona je prestala proizvoditi igrače i počela prodavati ugled

---

Puyol će ostati upamćen prvenstveno kao vrhunski stoper i tata modernog fairplaya. U vremenu surovog profesionalizma gdje treneri i djecu najnižih uzrasta uče da budu lukavi, a ne naivni (čitaj: pošteni), Puyol se izgradio u profesionalnog nogometaša s čvrstim integritetom i osjećajem za pravedno zbog čega ga poštuju i navijači Real Madrida, ali i svi ljubitelji nogometa u svijetu.

Pokazao je poštovanje prema igri i igra sada pokazuje poštovanje prema njemu.

Kada ti suparnički igrač, ničim izazvan, opali šamar pa ti onda svoje suigrače spriječiš da ga napadnu, kada bivšeg suigrača pozoveš na slikanje sa svojom momčadi kao što je Puyol pozvao Ronaldinha i kada primjerom pokazuješ drugim igračima da postoje stvari veće i važnije od samog nogometa, onda ti za poštovanje ne treba ni Zlatna lopta ni Zlatna kopačka.

Kada je 2015. tadašnji sportski direktor Barcelone, Andoni Zubizarreta, dobio otkaz, njegov zamjenik Carles Puyol se u roku od nekoliko sati zahvalio klubu i podnio ostavku.

“Anđeo Čuvar” kako ga je nazvao Pique ili jednostavno “Zid” kako ga zovu navijači Barcelone, odrađivao je prljavi posao za umjetnike pod reflektorima. Dobra je stvar što su u Barceloni to znali cijeniti, a još je bolja stvar što Puyola nikada nije ni interesirala slava pa je ta simbioza funkcionirala perfektno.

Produkt La Masije je ostvario svoj san da igra igru o kojoj maštaju milijuni djece diljem svijeta. Igrao ju je na najvišem mogućem nivou i osvojio sve što se moglo osvojiti. Nije jedini sportaš koji je poštenje i poštovanje stavljao ispred rezultata i trofeja, ali je iznimno važno da djeca mogu na konkretnom primjeru igrača kojem se dive, vidjeti da se fair play isplati i kada si na samome vrhu te da na taj vrh možeš doći i kao pošten igrač, a ne samo lukav igrač.

Zato trofeje možemo i zaboraviti. Ali nemojmo zaboraviti integritet! I učimo djecu da igraju pošteno i srčano, a ne samo lukavo i prepredeno. Bez obzira na posljedice?

Bez obzira!