U svibnju 2014. objavljeno je kako će Apple za tri milijarde dolara kupiti proizvođača audio opreme Beats Electronics, u vlasništvu Jimmy Iovinea i Dr. Drea. Bila je to tada najveća akvizicija u povijesti Applea.

HBO-ov dokumentarac “The Defiant Ones” redatelja Allena Hughesa, koristi taj trenutak kao referentnu točku od koje kreće priča o životima i karijerama Iovinea i Drea i kroz koje smo dobili nevjerojatan uvid u svijet ovih glazbenih mogula.

“The Defiant Ones” nije isključivo priča o njima ili isključivo priča o hip hop industriji. Ovaj dokumentarac je briljantno izrežirana, obvezna lektira za sve ljubitelje glazbe.

Ovo je tek dio ludih prvih 15 minuta dokumentarca podijeljenog u četiri epizode:

• will.i.am radi intervju na lokaciji koja sliči svemirskom brodu. Imitira Iovinea;
• Jimmy Iovine eksplicitno kaže Dr.Dreu da ne mrda iz kuće i šuti dok ne potpišu ugovor s Appleom;
• Dr.Dre s prijateljem Tyreseom na Facebooku objavljuje da je postao prvi hip hop milijarder. Iovine i njihovi odvjetnici su u šoku. Vijest je vani. Skandal;
• Snoop Dogg glumi kako dužnosnici Applea povlače milijarde zbog curenja informacija;
• Puff Daddy o Iovineu: “Uporan je. Ovaj mamojebač…on je neka posebna vrsta mamojebača.”;
• Eminem: Dre je inovator, Iovine je dizalica;
• Dre na Bahamima sluša do daske raspaljenu Nirvanu;
• Bruce Springsteen mrtav-hladan: “Iovineov karakter je posljedica njegovog niskog samopoštovanja.”

Redatelj Allen Hughes (“Menace 2 Society”, “Dead Presidents”, “The Book of Eli”) složio je maestralnu priču krcatu insajderskim informacijama, nikad objavljenim video-snimkama u studiju i opuštenim i, na prvi dojam, iskrenim izjava ključnih protagonista u hip hop svijetu. Dokumentarac detaljno proučava karijere ove dvojice glazbenika koji su prešli niz prepreka i prkosili mnogim nevoljama kako bi izgradili karijere koje su obilježile i direktno utjecale na razvoj glazbene industrije kroz zadnjih 30 godina.

I dok je Dr. Dre moćna, mračna i donekle rezervirana figura, Jimmy Iovine (65 god; vlasnik Interscope Recordsa) koji je prosječnoj publici ili nepoznat ili su za njega čuli tek kroz neke od skitova na Eminemovim albumima, otkriva se kao nestrpljivi, lukavi, zaigrani klinac talijanskog podrijetla zaljubljen u glazbu i produkciju, koji je redao otkaz za otkazima dok nije dobio posao čistača u newyorškom glazbenom studiju Record Plant.

Tamo je, na neku foru, uspio kao neiskusni tonski majstor surađivati s Johnom Lennonom i Bruceom Springsteenom, Patty Smith, Tomom Pettyjem, a kasnije i s U2-om. “Mislim da smo ga mi slomili”, govori Bono u dokumentarcu. Iovine je bio predodređen da se bavi poslovnom stranom glazbene industrije pa je 1990. osnovao izdavačku kuću Interscope Records.

“Nisam znao ništa o tome što je radio prije devedesetih dok nisam krenuo s istraživanjem za dokumentarac. Jimmy nikad ne govori o onome što je bilo prije. Samo o onome na čemu trenutno radi”, objašnjava redatelj Hughes koji je devedesetih bio iznimno blizak s Eazy-Em iz N.W.A. i Tupac Shakurom za kojeg je režirao i neke spotove.

“Jimmy je kao virus – dogodi ti se, uđe u tvoj sistem nepozvan, obradi sve glavne organe i popne ti se do samog mozga.”

— Bono, o Jimmy Iovineu

“The Defiant Ones” briljira kroz niz opuštenih intervjua s glazbenim zvijezdama, fantastično izbjegava patetičnost ili idoliziranje protagonista koji otvoreno pričaju o svojim manama i problemima (uključujući i Dreovu ispovijest o napadu na jednu novinarsku 90-ih što nije bilo prikazano u igranom filmu “Straight Outta Compton”), ali njegova najveća snaga je briljantna režija i montaža slike i zvuka.

Hughes je na raspolaganju imao više od tri godine za iscrpno istraživanje i snimanje pa je konačan rezultat maestralno odrađen posao na režiji dokumentarca. Emocija i napetost su ulovljeni kroz snažne kompozicije kadra, a kreativna igra s brzom montažom i prijelazima s jednog intervjua na drugi unosi dodatnu dinamiku i osjećaj da se talking heads međusobno dopunjuju mislima i rečenicama. U mnogo kadrova redatelj pokazuje osobe koje se intervjuira kako samo gledaju u kameru dok je montiran zvuk druge osobe (voice-over) kako komentira neku njenu crticu iz života ili karakternu osobinu (nazvali su taj koncept “empathy cut”).

Montaža zvuka također igra ulogu i kreiranju atmosfere i u naraciji. Kada netko govori o korištenju određenog zvučnog efekta, taj isti efekt možete čuti u pozadini, a Hughes zvuk i kadrove koristi i prilikom kreiranja napetosti. Montaža 35TB snimki intervjua, b-roll materijala i arhivskih snimaka je toliko moćna da su Doug Pray i Lasse Järvi, koji su bili zaduženi za montažu, ujedno potpisani i kao scenaristi. “Montaža u dokumentarcu je ključna. Ona je scenarij za dokumentarni film”, reći će Pray.

“Mi ne pišemo pojedinačne riječi, ali pišemo strukturu dokumentarca. Protok informacija kroz koji kontroliramo narativ”, izjavio je Järvi za frame.io.

---

Čitajte na Zadnjem Polju

Zašto smo uzbuđeni oko battle rap filma kojeg je producirao Eminem

---

Charlie Parish, direktor fotografije, za snimanje intervjua je koristio Canon C500, a za ostale snimke Canon C300. “Tri godine nitko nije imao život. Snimanje je moglo biti bilo kada i bilo gdje. Po cijele dane bi nervozno hodao, nisam ništa mogao dogovoriti niti planirati”, ispričao je Parish za premiumbeat.com.

Arhivske snimke u kojima vidimo rad Brucea Springsteena na “Born to Run” ili snimku Bona, Edgea i Iovinea kako sviraju i raspravljaju o glazbi na terasi uz more te studijske snimke pokojnog Eazy-Ea kako uči repate te utjecaj koji je Dr.Dre imao kao hiperfokusirani producent i mastermind N.W.A. grupe, pružaju izniman uvid u proces nastajanja i okolnosti u kojima su nastale neke od nezaboravnih pjesama i albuma.

“Ego je kao plamenik, a slava je kao benzin. Kada se taj slava ulije u ego, ne znaš hoće li se plamenik ugasiti ili će se pretvoriti u jebeni požar.”

— Dr.Dre

“The Defiant Ones” tako ostavlja iznimno snažan utjecaj na trendove u snimanju dokumentaraca na polju popularne kulture te je za očekivati da će tehnike i koncepte koje smo vidjeli u njemu, ubrzo biti prepoznate u novim dokumentarcima.

Hughes je tražio od svoje ekipe da kamere budu upaljene od trenutka kada oni koje se intervjuira dobiju mikrofon pa sve do trenutka kada izađu sa seta. U dokumentarcu ih vidimo kako se ustaju sa stolice, tipkaju po mobitelu, sviraju na klaviru, pričaju sa snimateljskom ekipom.

Hughes i njegov tim kroz remikse intervjua, zanimljive zvučne podloge i efekte, namjerno koriste tehnike slične hip hop produkciji.

Ljubitelji glazbe, ali i režije i montaže, kao i oni koji su prirodno znatiželjni oko procesa stvaralaštva te uvida u razmišljanja ljudi koji su najbolji u onome što rade, svakako trebaju odvojiti vremena i pogledati ovaj fenomenalan dokumentarac.