Ženomrzac. Sadist. Nacist.

U jednom od najboljih i najmoćnijih filmskih ostvarenja u povijesti kinematografije – Dogville – protagonistica Grace se nalazi pred izbacivanjem iz zajednice gradića Dogville u koji je nedavno došla. Na glasovanju mještana o tome hoće li ostati ili otići, Grace kaže:

“Nikoga se u ime pristojnosti ne bi smjelo sprječavati da kaže što misli. Ja ću čekati svoj red. Ako glasovanje pokaže da trebam ići, onda ću se uputiti preko planina dok još uvijek ima svjetla.”

— Grace, Dogville

Nakon sedmogodišnjeg izgona s filmskog festivala u Cannesu, Lars von Trier se vraća na mjesto zločina s psihološkim trilerom o serijskom ubojici u filmu “The House That Jack Built” koji bi trebao biti jedan od njegovih najtradicionalnijih ostvarenja. Trier se vraća u Cannes nakon “pomilovanja” od kapitalne kazne koja je došla kao posljedica njegove izjave kako  je dugo vremena mislio da je Židov, a onda je shvatio da je “nacist” jer mu je biološki otac Nijemac kao i da “razumije Hitlera” te da se “suosjeća s njim”.

Bila je to jedna od onih scena kada vam je neugodno iako je gledate preko TV ekrana. Svi koji su imalo poznavali Trierove istupe i karakter, znali su što je htio reći, ali je sam sebe momčaki ukopao, a medijima je lopta sjela ravno na volej. Skandal.

Bila je to tipično crnohumorna, potpuno neprihvatljiva izjava von Triera, koji nikada nije znao komunicirati pred mnoštvom, i to još izrečena pred auditorijem krcatim novinarima koji su odmah skočili na noge i proglasili ga nacistom. Dakako, von Trier je nacist koliko je i funkcionalna odrasla osoba. Nije ni jedno. Ali zato je genijalan redatelj.

Kad Trier radi film katastrofe poput “Melankolije” – to je film o depresiji. Kada radi mjuzikl poput “Ples u Tami”, taj mjuzikl završava vješanjem. Kada svoju djevojku odvedete na ekranizaciju filma “Antikrist”, a ona i nakon toga ostane s vama – znate da je možete ženiti.

Reći da je Lars von Trier kontroverzan redatelj bio bi kolosalni eufemizam. U “Antikristu” ne nedostaje gnjusnih scena mučenja, nesimuliranog seksa, odrezivanja genitalija. Nakon prikazivanja “Antikrista” u Cannesu 2009. bio je izviždan, a kasnije i žestoko kritiziran od brojnih feminističkih udruga. Nekoliko godina kasnije, već izopćeni Trier, izlazi s epskim, dvodijelnim filmom “Nimfomanka” u kojem se, ponovno  Charlotte Gainsbourg (“Antikrist”, “Melankolija”), u glavnom liku Joe izvrgava gotovo nehumanim seksualnim eksperimentima kao posljedicom teških životnih gubitaka, strahova te bunta protiv društvenih normi.

Feministicama je uvijek smetao von Trier koji je gradio jebeno hrabre, moćne i u potpunosti emancipirane žene. Koji seksualnost i golotinju nikad nije estetizirao hollywoodskim trikovima niti je žensko tijelo koristio kao marketinški trik. Muška i ženska golotinja u “Nimfomanki” i “Antikristu” je ravnopravna i ponekad čak i hiper-realistična. U njegovoj obitelji nudista, Trieru golotinja nikada nije bila tabuizirana. Scene seksa imaju jasnu psihološku i narativnu svrhu te su u pravilu teške i mučne, a ne seksipilne ili pornografske.

Ofelija i depresija

Kad se govori o “Antikristu” propušta se raspravljati o utjecaju tuge, boli i očaja na čovjeka, kao i o odnosu prirode prema čovjeku koji Trier namjerno izokreće u odnosu na naše bajkovito stajalište da je priroda dobra, draga i nježna te je on naziva “Sotoninom crkvom”. Lars von Trier osuđuje stoljetno mučenje muškaraca nad ženom, vođeno upravo premisom da su žene “zle vještice”. I u filmu “Breaking the Waves” kao i u “Dancer in the Dark”, žene su mučenice koje rade ultimativnu žrtvu iz vjerovanja kako će pomoći svom mužu odnosno sinu.

Naravno, dežurni dušebrižnici bi naglašavali isključivo scene mučenja i izvlačili ih iz konteksta i dubljeg značenja filma.

Lars Von Trier, koji je javno govorio da pati od nekoliko fobija uključujući klaustrofobiju, cijeli se život muči s poremećajem depresije kojim se i bavi u svojim filmovima “Antikrist” i “Melankolija” u kojem briljantno secira utjecaj depresije na čovjeka i karakterne specifičnosti tih osoba (protagonistica Justine se ne snalazi na zabavi povodom vlastitog vjenčanja, ali briljira u trenucima koji prethode udaru planeta u Zemlju i smaku svijeta). Von Trier zaokružuje svoju “Trilogiju Depresije” 2013. upravo kroz “Nimfomanku”.

Nigdje odnos i povijesne dimenzije depresije nisu toliko izražene kao u “Melankoliji” koja je dobila naziv upravo prema prvotnom nazivu za depresiju. Shakespeareova Ofelija postala je sinonim za “žensko ludilo” te je prikazana u slici Johna Everetta Milaisa iz 1851. Na tu se sliku referira von Trier kada Justine plovi niz potok sa svojim vjenčanim buketom. Sam naziv planeta koji će se zabiti u Zemlju uz taktove Wagnerove opere “Tristan i Izolda” i uništiti je, nosi naziv Melankolija, a bojama i fotografijom redatelj implicira da i cijeli planet Zemlja u zadnjim satima postojanja pati od melankolije.

Danski redatelj, koji iz svoje domovine u Cannes putuje po nekoliko dana automobilom jer se iz nekog razloga boji vlakova, uvijek je u svojim djelima provocirao i propitkivao te vrlo često bio optuživan da je njegova provokacija sama sebi svrha. “Moji filmovi vas trebaju poticati na razmišljanje. Žao mi je onih koji ne razmišljaju dok ih gledaju”, izjavio je Lars čiji bi drugi ili treći slojevi filmova često ostajali prekriveni kontroverzama izvučenim iz najbanalnijih detalja. U “Antikristu” se najlakše upecati za scene seksa, sakaćenja, spaljivanja, ali je puno teže izvući suptilne reference na Bibliju, progon žena od strane Inkvizicije ili filozofskoj raspravi o odnosu prirode i odgoja na ljudska bića.

Karakterne studije

Lars von Trier je svoj komercijalni i karijerni vrhunac trebao doživjeti početkom 21. stoljeća nakon što je njegov mjuzikl “Ples u Tami” s pjevačicom Björk osvojio Zlatnu Palmu u Cannesu 2000. Umjesto komercijalnih hitova, von Trier izlazi sa snažno konceptualnim, mračnim i minimalistički snimljenim filmom “Dogville” za koji je uspio dobiti Nicole Kidman (i iz nje izvući glumačko ostvarenje karijere) i koji je trebao biti dio trilogije i kritike američkog društva, ali i suvremenog društva općenito. Umjesto toga, Björk i Kidman su ga optužile da je luđak i sadist koji ih je zlostavljao, a Dogville je postao avangardno remek-djelo snimljeno na kazališnim daskama i s kredom označenom scenografijom specifičnom za određene kazališne predstave. Nije ni primirisao komercijalnom uspjehu.

Ovaj redatelj i scenarist nije svetac. Daleko je o toga i ne pokušava ispeglati svoj imidž. Njegova komunikacija na setu i van njega je, najblaže rečeno, nekonvencionalna i mnogima neshvatljiva. Javno je govorio i o ovisnosti o alkoholu i drogama, a 2015. je u velikom intervju za The Guardian izjavio “Krenuo sam ponovno piti, da mogu raditi” tvrdeći u jednom nedavnom intervjuu kako tada radi brže i bolje te kako je alkohol iznimno efikasan u borbi protiv depresije, ali i dodao: “Kada te krene puštati, onda anksioznost bude sto puta jača tako da to nije rješenje.”

Trier je “Antikrista” posvetio ruskom redatelju Andreiju Tarkovskom te njegovom “Ogledalu” iz 1975. koji krasi nelinearna vremenska struktura. Kada su ga upitali zašto su u njegovim filmovima često protagonistice žene, Trier odgovara da su žene bile protagonistice i u gotovo svim filmovima legendarnog danskog redatelja Carla Dreyera koji je, uz Tarkovskog, jedan od Trierovih idola. Dreyera se nije optuživalo za mizoginiju.

90-ih je s kolegom Thomasom Vinterbergom stvorio fundamentalistički pokret Dogma 95 čiji manifest od redatelja zahtjeva slijepo i strogo praćenje pravila koja su uključivala isključivo snimanje na stvarnoj lokaciji, izbacivanje glazbene podloge, nekorištenje umjetnog osvjetljenja i specijalnih efekata i snimanje na 35 mm filmu. Trier se kasnije odmaknuo od toga, ali taj pokret ilustrira koliko je radikalan i naturalistički njegov pristup snimanju filma.

Njegovi filmovi su briljantne karakterne studije i snažna, slojevita kritika društva i društvenih normi koje su često svrha same sebi i ograničavaju stvarnu slobodu pojedinca. “Kroz svoje filmove pokušavam prvenstveno zabaviti sebe i preispitati neke vlastita stajališta”, reći će Trier koji ulazi iznimno duboko u ljudsku psihologiju kako bi preispitao i posvetio se vlastitim fobijama i bolestima.

Majstor “kamere iz ruke” je smak svijeta u “Melankoliji” nazvao sretnim završetkom. Sedam godina nakon, Trier ostavlja dojam starog i bolesnog čovjeka dok radi intervju za Louisiana Channel s prijateljem Peterom Schepelernom sa Sveučilišta u Kopenhagenu. Dobio je jednu od najprestižnijih danskih, kulturnih nagrada Sonning Prize za doprinos europskoj kulturi.

“Problem s filmovima je taj što moraju biti prikazani”, govori Trier dok Schepelernu objašnjava kako je bio potpuno anksiozan i alkoholiziran prilikom snimanja filma “The House That Jack Built”. “Osjećao sam se grozno” rekao je i izrazio strah da će moći snimati filmove u budućnosti. To je teško za čuti, osobito uzevši u obzir koliko je puta Trier znao izjaviti kako se boji svega u životu, osim snimanja filmova.

U međuvremenu se Trier vraća u Cannes i nemoguće je ne prisjetiti se još jednog citata iz njegovog Dogvillea.

Grace: Ali, nemam im što ponuditi zauzvrat.
Tom: Oh, ja mislim da ti imaš jako puno za ponuditi Dogvilleu.

Nepoželjni i neshvaćeni Lars Von Trier, dobro nam došao natrag!