U devetoj (posljednjoj) sezoni Seinfelda, George Costanza Jerryju prepričava situaciju s posla.

George: Imao sam ih, Jerry. Obožavali su me.
Jerry: A onda?
George: Izgubio sam ih. U prosjeku mogu smisliti jedan dobar komentar na sastanku, ali do kraja on bude zakopan u gomili grešaka i loših dosjetki.
Jerry: Osjećaj za publiku, George. Kada pogodiš visoku notu, kažeš laku noć i odeš.
George: Ne mogu jednostavno otići.
Jerry: Tako to rade u Vegasu.

Nakon što je George uspješno proveo ideju na idućem sastanku, pohvalio se Jerryju: “Shvatio sam da sam pogodio visoku notu i otišao sam. Ostatak dana gledao sam Titanic.”

Neovisno o tome hoće li Zinedine Zidane zavaljen na trosjedu gledati Netflix ili za 50 milijuna godišnje pripremati nogometnu reprezentaciju Katra za Svjetsko Prvenstvo 2022, Zidane je otišao na vrhu i pokazao jebeno dobar osjećaj za publiku.

Nakon svega dvije i pol godine i čak devet trofeja od čega jedan ligaški i nevjerojatna tri uzastopna naslova Lige Prvaka, francuska desetka najavila je odlazak iz Real Madrida elaboriravši ga s “ova momčad treba nastaviti pobjeđivati, ali mislim da joj je potrebna promjena, drugi glas i drugačija metodologija”. Predsjednik Florentino Perez je izjavio da je začuđen te da mu je Zidane tek dan ranije objavio svoju odluku. Izgleda da Perez nije trošio previše vremena pokušavajući ga razuvjeriti već je odmah idući dan, a tek peti nakon osvajanja Lige Prvaka — organizirao konferenciju za medije.

Od Georgea Costanze smo naučili puno o tome kako trebamo ili ne trebamo upravljati vlastitom karijerom. Od toga kako spavati na radnom mjestu ili se praviti da se ubijamo od posla, do toga kako dati otkaz u petak i pojaviti se na poslu u ponedjeljak kao da se ništa nije dogodilo. Čovjek se u jednoj epizodi ušetao u Jerryjev stan s golemom knjigom o risk menadžementu, sjeo na dvosjed, upalio tv i zamolio Jerryja da kod njega proučava knjigu iz svog polja stručnosti. “Odakle njima da si ti stručnjak za upravljanje rizikom”, nejasno je Jerryju. “Izgleda da mi to piše u životopisu”, objašnjava George.

“Imamo malu, ali prestižnu grupu klijenata”, objašnjava Georgeu jedan poslodavac na razgovoru za posao. “Pa znate, mene mnogi smatraju malenim, a prestižnim”, uzvraća mu George uz onaj njegov neugodni osmijeh. George će se kasnije ušetati u njihove urede, praveći se da su ga zaposlili. Ako prođe, prođe. Po sličnom ključu je i Florentino Perez zaposlio Zidanea nadajući se da će njegov autoritet i karizma pozitivno utjecati na svlačionicu krcatu egom i zvijezdama.

Uspjelo je. Zidane je kroz odlično tempiranje forme i bez pretjeranog obaziranja na taktičke detalje s Real Madridom postigao uspjeh koji je do ove godine bio nezamisliv. Prvo je 2017. obranio titulu Lige Prvaka i ušao u povijest, a zatim je u ovogodišnjem finalu protiv Liverpoola upisao treći naslov u tri godine. Zidaneov Real je pretvoren u mašinu za mljevenje i došao je kao prst u oko strateškim fundamentalistima kojima nije jasno kako ovakav Real može dominirati Europom.

Zidane ima žicu. U igračku mirovinu ušao s 34 godine, ne želeći mrcvariti svoju briljantnu karijeru slabijim osobnim i momčadskim rezultatima. Otišao je prije nego što je Barcelona krenula u svoj osvajački pohod i izbjegao je Guardiolinu i Messijevu giljotinu. 2014. preuzeo je Real Madrid B bez potrebnih trenerskih licenci pa je na papiru bio pomoćni trener iza Santiago Sánchez koji je zadržan kao glavni trener čisto radi ispunjavanja formalnosti. Zidane 2015. dobivao UEFA-ine licence i već u siječnju 2016. zamjenjuje Rafaela Beniteza kao trener prve momčadi Real Madrida.

Francuz alžirskog podrijetla preuzeo je najtrofejniju momčad Europe bez relevantnijeg trenerskog iskustva. Na vrućoj je stolici bio od samog početka pa ni sam Perez često nije bio siguran je li Zidane najbolji izbor. Ima li posao do kraja života ili mu se sprema otkaz. Trofeji su ga, pak, činili nedodirljivim. Osobnost i igrački pedigree uspješno su supstituirali bilo kakve tehničke i taktičke nedostatke Zidanea kao trenera. Činjenica je da ni jedan trenerski velikan, neovisno o svom znanju i snažnoj teoriji, nije postigao ovakav rezultat kakav je napravio bivši Juventusov igrač.

Kada je Pep Guardiola u travnju 2012. dao ostavku na poziciji Barceloninog trenera, objasnio je kako je razlog veoma jednostavan: “Prošle su četiri godine. Izmoren sam i prazan i potreban mi je odmor. Dio ovog posla su utakmice koje se igraju svaka tri dana, bez puno odmora i sa sve većim pritiskom. Trener treba biti jak. Treba imati i život, ali i strast i uživati u svakoj utakmici. Ne mogu svojim igračima prenijeti energiju koju ni sam više nemam.”

Vicente del Bosque je zadnji trener Real Madrida koji se zadržao četiri godine (1999-2003, 233 utakmice). Nakon njega treneri su ostajali sezonu, dvije (najviše Mourinho 2010-2013, 178 utakmica). Zidane ih je odradio 149 i otišao s postotkom pobjeda od 69,8%.

Zidane je svjestan da bi bilo gotovo nemoguće zadržati ovakav nivo igre, a kontinuitet momčadi koji je potreban za osvajanje La Lige – nikada nije bio njegov forte. Nakon ovakvog trijumfa i emocionalnog pražnjenja, svaki idući korak vjerojatno bi bio u silaznoj putanji. Umjesto toga, Zidane se naklonio publici i sišao s pozornice.

On ne ostavlja dojam fanatičnosti s kojom poslu pristupa Guardiola pa čak ni ratnički mentalitet kakav krasi Mourinha ili Diega Simeonea koji je na klupi Atletico Madrida od 2011. što je gotovo nezamislivo u svijetu vrhunskog nogometa. Još na zimu dio navijača je tražio od Uprave da smijeni Zidanea i društvene su mreže zatrpavali #ZidaneOut hashtagovi. Ponovno ga je spasila Liga Prvaka i tada trijumf nad moćnim PSG-om.

Pritisak, stres i kritika pod kojima konstantno žive treneri u ligama poput Španjolske, Engleske i Italije, nezdrav je i neprirodan. Najčešće neizdrživ.

“Izjeda te”, opisivao je ranije ove sezone Zidane. “Pitaš se jesi li još uvijek pravi čovjek za ovaj posao.”

I dok Georgea prati etiketa luzera koji dobiva puno malih bitki, ali uvijek izgubi rat, Zidane je spreman žrtvovati poraze u tim manjim bitkama kako bi iz rata izašao kao slavni osvajač s bogatim ratnim plijenom. Kao takav će biti upamćen i u Madridu jer je unatoč kritikama i greškama postigao rezultat kakav nije nitko i nikada.

I znao je reći kad je dosta.

A onda i otići dok je na vrhu i otići pod vlastitim uvjetima.

Costanzi se to obilo od glavu jer je šef Kruger skinuo “dosadne kolege” s projekta i kompletan posao dao njemu. Costanza nije taj kapacitet, ali nakon što je stalno odlazio nakon briljantnih dosjetki, šef je dobio utisak da je Costanza briljantan potencijal.

I tu je zamka koju Zidane treba znati izbjeći. Ako uistinu nije vrhunski trenerski talent već tek iznimno vješt u tome da kaže dosta na vrijeme, onda mora paziti da ne zaboravi koja su njegova ograničenja i ne preuzme na sebe projekt za koji nema kapacitet.

Srećom i zahvaljujući genijalnoj providnosti Larryja Davida, umjesto na svojim pogreškama uvijek možemo učiti na onim – Costanzinim.