U listopadu 2017. analitičar HRT-a, Joško Jeličić, osvrnuo se na Antu Čačića i stanje u nogometnoj reprezentaciji poentiravši kako je: “Kriterij za izbornika kod nas taj da pije u istom kafiću”.
Rekao je to oštro. Planski. Gotovo strateški i u HRT-ovoj “Temi Dana” nakon središnjeg Dnevnika u kojem je gostovao s novinarom Markom Šapitom. Jeličić shvaća da će takva izjava rezonirati kod široke javnosti koja nije nužno i nogometna.
Ima Jelačić tu žicu za osjetiti puls naroda. I ne libi se koristiti ju.
Pola godine kasnije, na valu uspjeha Hrvatske, Jeličić će u studiju sa Šapitom reći kako napokon imamo “normalnog” izbornika i čovjeka, ali nakon svega što smo prošli gledamo u Zlatka Dalića kao da je čudo.
Možda i najbolja stvar koja se mogla dogoditi HRT-u jest žestoko rezanje sredstava namijenjenih za sportski program. Umjesto maratonskih, šatorskih emisija ispunjenih zaglupljujućom trivijom, trash sadržajem i kičastim studijima, HRT je u zadnja dva velika natjecanja morao ući s prilično limitiranim sredstvima – što je uvijek dobro jer rukovodstvo HRT-a nikada nije znalo s više novaca napraviti i bolji sadržaj.
Siniša Kovačić, jedan od niza glavnih ravnatelja, znao je reći kako su se prethodne uprave HRT-a ponašale kao pijani bogataši. Zadah im se definitivno osjetio kroz ustajali studijski sadržaj.
Ovogodišnja „Zabivanka“, studijska emisija HRT-a koja prati i analizira događanja na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji, možda je do sada i najskromniji projekt – sukladno tome možda i najbolji takve vrste – lišen nepotrebno velikih studija i jednako nepotrebnih popratnih gostiju.
2014. HRT je za vrijeme SP-a u Brazilu predstavio studijsku emisiju „Brazuca“ koja je već tada ostala bez žive publike, ali ne i bez Gorana Vlaovića čiji su „evidentno očito“ komentari jedan dio publike nasmijavali, a drugi tjerali u plač te rezultirali rastom grupe na društvenoj mreži Facebook naziva „Vlaoviću, ne seri“ do gotovo 50.000 pratitelja. Već 2016. Jelačić je suvereno zavladao studijskom emisijom u sklopu EURO-a i pokazao da je neusporedivo bolji analitičar od Gorana Vlaovića.
Jeličić je sa sobom donio sakoe s rupčićima, otkopčane košulje, čvrst gard, ali i sposobnost analize nogometnih utakmica, kvalitetan i suvremen pristup video analizama, britak jezik i jasan stav te određenu dozu zdrave arogancije.
U SAD-u se kroz proteklo desetljeće bivši košarkaš Charles Barkley nametnuo kao najmoćniji studijski analitičar u sklopu TNT-ove emisije „Inside The NBA“ koja je zbog otvorenog formata i briljantne produkcije dobila niz nagrada kao najbolja sportska, studijska emisija u zemlji. Barkley se nije nametnuo dubinskim analizama (čovjek priznaje da većinu utakmica ne gleda, a producenti mu se rugaju kroz segmente „Za koga ovaj igra“ i sl. u kojima Barkley neuspješno pokušava pogoditi u kojoj momčadi igra koji košarkaš) već se nametnuo beskompromisnim, drskim, direktnim i šokantnim izjavama o košarci u stilu i na način na koji to nije uspijevalo nijednom drugom analitičaru.
Barkleyja mrze daleko više nego što ga vole. Rugaju mu se daleko više nego što mu se dive. Ali – svi ga gledaju. I što je još važnije – njegove izjave postaju vijest same po sebi.
To je kvaliteta koju sa sobom donosi Jeličić koji bitno bolje barata tematikom, analizama i taktikom od Barkleyja, ali i koji je svjestan da nije video analiza i stručna terminologija ono što ga čini najpopularnijim analitičarem. Takvim ga čine njegovi drski i direktni stavovi.
U SAD-u ih zovu „take-ovi“ – ideje i stajališta analitičara o određenoj situaciji u sportu ili šire koji toj istoj situaciji pristupaju iz posebnog ugla i osvjetljavaju ga na jedan drugačiji način. Od marginalnog su u nekoliko godina prerasli u glavni segment sportske analize.
Informaciju možete dobiti odmah i od bilo koga. Ono što se sada traži je jasan stav i dublja analiza.
Jeličić ne ide toliko daleko sa svojim „tejkovima“, ali svoje stavove protiv HNS-a, protiv Lokomotive u Prvoj Ligi, protiv suđenja ili protiv loše uprave u Hajduku, argumente za ili protiv učinka određenog igrača – formulira i obrazlaže kvalitetno i upravo onako kako to zahtjeva televizijski format. Nije bitno jeste li u pravu – bitno je da tvrdite da jeste.
Jeličić će često potencirati stil, kvalitetu i važnost britanskog analitičara Garyja Linekera koji se nametnuo kao iznimno utjecajna i snažna figura u svijetu nogometa i medija koji ga prate.
Bivši nogometaš Hajduka i Dinama je direktan i iskren pa su mu izjave iznimno zahvalne za citiranje. Mediji prenose njegova stajališta iz emisija poput „Stadiona“ i oko njih se stvara nova rasprava. Upravo to je ono što danas gura industriju sportskih medija. Jeličić u tome briljira. U vremenu kada publika odlazi na internet kako bi osjetila puls javnosti i pratila reakcije u stvarnom vremenu, “Stadion” je zahvaljujući Jeličićevom stilu uspio postati mjesto na koje publika dolazi kako bi čula stajališta i osvrte oko najaktualnijih tema.
Njegova stajališta rezoniraju. Što zbog same argumentracije, a što zbog stila u koji ih Jeličić upakira. Kada za utakmicu Dinamo – Lokomotiva kaže kako ne komentira trening utakmice ili kako je više ljudi bilo na njegovoj pričesti nego utakmici Lokomotiva – Inter, Jeličić na male ekrane uvodi jezik naroda. Kada za Rebića kaže “en ti nedilje kako ga je Rebić sastavio”, Jeličić mudro skuplja poene kod dalmatinske zagore kojoj odgovara izravniji pristup umjesto onog u rukavicama kao i zavičajni dijalekt umjesto uštogljenog standardnog jezika.
Jeličić je lukavi demagog i zajebano dobar populist.
Odjenut će dres Hrvatske reprezentacije jako dobro svjestan činjenice kako društvene mreže neprestano pričaju o njegovom stilu odijevanja, napadat će HNS jako dobro svjestan njihove nepopularnosti. Uzviknut će “Svaka vam dala” nakon Argentine znajući da će sutra njegov birtijaški usklik prenijeti svi mediji i HRT-u donijeti rundu pregleda.
Danas svi pričaju. Svi imaju glas. Ukoliko želiš da te se primijeti moraš ili biti glasniji ili originalniji. Idealno bi bilo oboje.
Jeličić se rado poigrava riječima i značenjima. Od Maradonine robe (pardon garderobe) do Milanovog kurtona (pardon Kurtoina). Za kikseve Liverpoolovog golmana Kariusa u finalu Lige Prvaka reći će kako je odlično branio, izuzev ona dva gola koja je primio, bocnuvši tako HNS-ovog povjerenika za suđenje Kulišića koji je kikseve suca Zebeca u finalu kupa između Dinama i Hajduka opravdao rekavši upravo kako je “suđenje bilo vrlo dobro, osim te dvije situacije na štetu Hajduka”.
Večernji List je na svom portalu vecernji.hr objavio tekst s naslovom “Misli li Jeličić da je na javnoj televiziji ili u lokalnoj birtiji?” Autora teksta Samira Millu je ekipa u na društvenim mrežama pokopala, dominantno braneći Jeličića jer je u studio unio kolorit, rasprave učinio interesantnima i svojim komentarima i doskočicama podigao kvalitetu i gledljivost “Zabivanke”.
Kakvo je uopće to pitanje? Misli li da je na televiziji ili u birtiji? Pa oboje!
Daleko od toga da je Jeličić obožavan. Upravo suprotno. Gledatelji se nerijetko kritički osvrću na njegova stajališta i analize, komentiraju njegov izgled pa čak i kompletan nastup. Mlađe generacije ga često uopće ne doživljavaju. To, dakako, nije bitno niti Jeličić uopće ostavlja dojam da ga je briga. Naravno da se ne može svidjeti svima te da je zbog prirode posla i gaže na javnom servisu podložan žestokim kritikama pa čak i ruganju. Jednako tako, Jeličić je jako dobro svjestan da mu je posao biti direktan i kontroverzan. Poticati raspravu i poticati angažman gledatelja.
Jeličić je iznimno lucidan i samosvjestan. “Ja nakon svake emisije znam otprilike kako sam razgovarao, jesam li zadovoljan ili nisam”, objašnjava u intervju za N1 refererirajući se na jednu deplasiranu izjavu o Pivariću zbog koje se kasnije i ispričavao.
Zasluge za solidnu “Zabivanku” u vremenu kada studijske emisije ovakvog tipa ne nailaze na dobru kritiku ni kod nas ni u inozemstvu, svakako zaslužuje i voditelj Marko Šapit koji se dokazao u ulozi moderatora koji jako dobro razumije dinamiku u studiju kao i prednosti i mane svakog od analitičara. Uz sve to, produkcijski tim HRT-a je napokon odlučio koristiti internet, prihvatiti ga kao forum gdje se publika okuplja pa kroz jednostavna i jeftina rješenja prikaza šaljivih slika, memeova i videa, uz dozu autoironije, unijeti dašak svježeg zraka u zatvoreni studio na Prisavlju.
Jeličić je postao prepoznatljivo televizijsko lice HRT-a i njegov snažan adut. Dakako, sada kada je HRT izgubio televizijska prava na prijenos utakmica reprezentacije na EURO-u 2020. kao i za kvalifikacije za SP 2022. i Ligu Nacija – teško je znati na koji način će HRT taj svoj adut uopće koristiti.
Komentiraj