Svi se bore za bolji i pravedniji Internet. Ali, nitko nije pitao Internet kako se on osjeća.

Jedna od posljedica izglasavanja “Direktive o zaštiti autorskih prava na jedinstvenom digitalnom tržištu” bila bi i ta da bi platforme poput Googlea, Facebooka i sl. – na kojima izdavači prikazuju svoje članke i priče – morali plaćati izdavačima za prikazivanje naslova i uvodnog teksta tih priča.

Logika koja stoji iza toga, i koju podržavaju neka istraživanja na tržištu EU, jest da digitalni izdavači ne generiraju promet i klikove jer čitatelji najčešće pročitaju samo naslov i uvod te članak nikada ne otvore. Ironično, kritičari tvrde da bi ova Direktiva koja je usmjerena zaštiti intelektualnog vlasništva izdavača i autora mogla najviše naštetiti – izdavačima i autorima.

Za to imamo primjer Španjolske u kojoj je 2014. Google blokirao aplikaciju Google News na kojoj se agregiraju vijesti i to nakon što je Španjolska najavila izglasavanje zakona prema kojem bi Google i slične platforme morali plaćati naknadu za prikazivanje linkova i naslova određenih članaka. To je, dakako, rezultiralo žestokim padom čitanosti manjih portala i nezavisnih izdavača, ali udarac su osjetili i veće publikacije. Izdavači su izgubili značajnije prihode i na polju oglašavanja.

U Njemačkoj je bilo omogućeno da izdavači pristanu da njihov sadržaj bude dio Google News aplikacije, ali bez prava na naknadu. Većina je izabrala upravo tu opciju.

Tekst kontroverzne Direktive protiv koje su pokrenute brojne inicijative i peticije, dobila je zeleno svjetlo od Odbor za pravna pitanja Europskog parlamenta što je omogućilo da ista izađe pred Europski Parlament koji bi ovaj tjedan trebao raspravljati o tekstu iste.

Ova bi Direktiva, dakle, mogla imati dalekosežne posljedice na način distribucije digitalnog sadržaja i budućnost digitalnih medija, zbog čega o njoj i pišemo na Zadnjem Polju.

Snažan otpor uoči rasprave

U žestokoj borbi protiv izglasavanja trenutnog teksta Direktive najsnažnije je odjeknulo pismo 77 stručnjaka, nevladinih udruga i akademika (među ostalim i internetskih pionirima poput Tima Bernersa-Leea i Vinta Cerfa) koji su Europskom Parlamentu poslali oštro otvoreno pismo apelirajući na tu instituciju da ne prihvati ovakvu Direktivu.

Osnovni argument kritičarima jesu loše i široko formulirane odredbe Direktive kao i činjenica da njeni autori, prema mišljenju protivnika, ne razumiju samu prirodu i dinamiku odnosa na internetu kao ni svrhu zaštite autorskih prava.

I dok protivnici naglašavaju kako bi Direktiva uništila dušu interneta poput slobodne razmjene podataka, blogove, memeove i druge načine satiričnog izražavanja i parodije, zagovornici, među kojima se najviše ističe Njemac Axel Voss, naglašavaju kako bi Direktiva rezultirala tek kvalitetnijom i poštenijom zaštitom autorskim prava koja je na internetu trenutno  – nepostojeća, dok je regulativa koja bi ih trebala štititi – zastarjela.

“Ako smo bilo što naučili iz svih ovih rasprava, to je da moramo smanjiti golemu razliku između autora sadržaja (koji ne zarađuju ništa od online publikacija) i platformi (koje cijeli svoj poslovni model razvijaju baš na tom principu). Te platforme bi morale ispravno licencirati korištenje autorskih prava i temeljem toga zarađivati.”

— Axel Voss

I kritičari i zagovornici Direktive slažu se, dakle, u činjenici da izdavači ne zarađuju dovoljno od svog intelektualnog vlasništva dok Facebook i Google bilježe goleme prihode. Ono u čemu se jasno razilaze jest metode kojima bi se ta zaštita trebala osigurati. Kritičari su uvjereni da ovakva nomotehnička rješenja kakva su predložena u Direktivi dovede praktički do neovlaštenog nadzora nad sadržajem te blokiranjem većine sadržaja na internetu.

Kontroverzni članak 13. Direktive propisuje u uvodnom paragrafu kako: “Pružatelji usluga informacijskog društva koji pohranjuju velike količine djela i drugih sadržaja koje su učitali njihovi korisnici i omogućuju im pristup poduzimaju, u suradnji s nositeljima prava, mjere kako bi osigurali funkcioniranje ugovora sklopljenih s nositeljima prava za uporabu njihovih djela ili drugih sadržaja ili kako bi spriječili dostupnost djela ili drugih sadržaja koje su naveli nositelji prava u suradnji s pružateljima usluga u okviru svojih usluga.”

Ovakva formulacija uvodnog stavka u članku 13. je upitna jer se ne definira kakve su to mjere koje bi pružatelji usluga morali primijeniti. Sam pojam “pružatelj usluga informacijskog društva” (popularni ISSP) je kao takav preširoko definiran. To bi u praksi, tvrde kritičari, moglo rezultirati kreiranjem tzv. “automatskog filtriranja” slično onome kakav trenutno ima Googleov ContentID na platformi YouTube. Odluke suda Europske unije (Extended VA v. SABAM; SABAM v. Netlog NV) su u nekoliko navrata presuđivale na način da se automatsko filtriranje ne smatra primjerenom i razmjernom mjerom u svrhu zaštite autorskih prava.

Osim toga, ove odredbe Direktive su prema nekim stručnjacima u direktnom konfliktu sa Člankom 15. Direktive o elektroničkoj trgovini koja kaže kako: “Države članice ne mogu uvesti opću obvezu za davatelje usluga da pri pružanju usluga iz članaka 12., 13., i 14. prate informacije koje prenose ili pohranjuju niti opću obvezu da aktivno traže činjenice ili okolnosti koje bi ukazivale na protuzakonite aktivnosti.“

Ovakav sustav filtriranja mogao bi, prema argumentima protivnika Direktive, dovesti do blokiranja korištenja zaštićenog sadržaja čak i u svrhu parodiranja istog, u svrhu citiranja, korištenja istog za remikse ili nekomercijalne, osobne potrebe i sl. Iako namjena Direktive nije da se blokiraju nekomercijalni sadržaji, zbog nejasno i neprecizno određenih metoda, protivnici naglašavaju kako postoji opasnost da svaki oblik sadržaja bude pregledan, filtriran i zabranjen.

Uzevši u obzir da bi tu tehnologiju trebale razvijati upravo platforme na kojima se taj sadržaj distribuira – pitanje je koliko bi ta tehnologija koštala te bi li takve platforme jednostavno blokirale sadržaj iz EU ne želeći trošiti resurse na razvoj takvih automatskih sustava filtriranja sadržaja.

Porez na poveznice

Članak 11. kolokvijalno je nazvan i “link tax” odnosno “porez na poveznice” zbog tumačenja kako bi platforme poput Googlea i Facebooka morale plaćati naknadu autorima članaka kako bi poveznice na isti i manji dio teksta mogli objaviti u sklopu svojih “feedova”. Axel Voss za TheNextWeb tvrdi: “Prava izdavača moramo štititi kako bi zadržali demokratski sustav i osigurali neovisno novinarstvo. Ukoliko mediji ovise o pretraživačima ili moćnim kompanijama, onda jednostavno nećemo više imati neovisne medije”,

Julia Reda, zastupnica Zelenih u Europskom parlamentu i možda najoštrija kritičarka Direktive kontrira: “Rečenica tipa ‘Angela Merkel se sastala s Theresom May’ koja bi mogla biti naslov nekog članka, ne može biti predmet zaštite autorskog prava jer je najobičnija činjenica, a ne autorsko djelo. Gospodin Voss uporno tvrdi da takve činjenične tvrdnje treba pokriti člankom 11. te da bi tako sloboda medija bila puno šira.”

Ova Direktiva jedino što onemogućuje jest pravo na dijeljenje poveznica, tvrdi Reda i zaključuje: “Krađa i prepisivan tuđih članaka je već nezakonito sukladno postojećoj regulativi”.

Voss naglašava kako ne vidi zbog čega bi ova “reforma autorskih prava” kao posljedicu imala nemogućnost da građani dođu do vijesti: “Još uvijek imaju pravo na pristup informacijama. Sve vijesti vjerojatno neće biti na jednoj stranici, ali mogu do njih doći na stranicama izdavača. Još uvijek će za osobne potrebe moći kopirati i lijepiti poveznice”.

Lobiranje za donošenje Direktive u velikoj mjeri provode snažni izdavači poput Njemačkog  Axel Springera (Die Welt, Bild, Fakt, Politico Europe, Business Insider) kao i glazbene i filmske industrije i udruge kojima bi se na ovaj način znatno olakšala borba protiv piratstva. Udruga IMPALA skupila je 146 potpisnika peticije kojima se moli parlamentarce da podupru izglasavanje kontroverzne Direktive. Naglašavaju kako već gotovo 20 godina protivnici zaštite autorskih prava tvrde kako će zaštita istih dovesti do pada interneta. Među potpisnicima je i HDS ZAMP.

Rasprava i glasovanje u Europskom Parlamentu zakazano za 5. srpnja, dat će bolji uvid u to imaju li zagovornici Direktive dovoljan broj glasova parlamentaraca kako bi se tekst usvojio – što bi ubrzalo postupak donošenja ili će se prijedlog morati poslati na dodatnu doradu.

Neovisno o konačnom tekstu, ključno pitanje bit će način na koji će ova Direktiva zaživjeti u praksi. Hoće si se prepoznat fer upotreba autorskog djela ili parodiranje istog i kako će se razvijati tehnologija koja bi praktički trebala automatski primjenjivati odredbe ove Direktive. Ostaje i pitanje hoće li ovakav ili sličan tekst Direktive proći testove pred nadležnim sudovima.

Ipak, dok god ne stupi na snagu, Direktiva koja bi mogla uništiti memeove bit će redovita tema memeovea zbog kojih možda i nikada neće ni biti izglasana u ovom obliku.