O čemu razmišlja Zoni?

Znamo da nas nikada nećete zavolit, jer ovakvi tekstovi ne ne mogu ponovit

“Ima nešto š’a reperi ne kuže, jebala vas tehnika kada nema duše”, repao je Zoni na traci “After u Zatvoru” s “ISTINE”, drugog studijskog albuma Dječaka.

Vjerojatno dječaka Zonda ni jedan drugi stih u karijeri ne opisuje tako precizno kao ta rima. Prvi glas hrvatskog emo-rapa će na ISTINI napisati i nezaboravnu, stvar “Za Bebu” na kojoj preko melakolične gitare klizi “S unutarnje strane sam tetoviro kapke, sada bi ćeš zadnje š’a ću vidjet kad odapnem”, a Zoni je u svoj portfolio pjesama o ženama ubacio još jednu svježu stvar po kojoj je i danas, tri godine nakon posljednjeg albuma Dječaka, prepoznat kao pomaknuti tip kojem su kolege posvetile stvar “Zoni, ti si lud”.

Razmislimo, postoji li intrigantnija pojava od Zonija na hrvatskog hip hop sceni?

Mršavi Zagrepčanin s adresom u Splitu. Lenonke, košulja zakopčana do grla. Blijed hoda u baloneru po praznom splitskom Varošu. Ne pripada nigdje i nikome. Kaže da je kao John Cusack. Da, isti onaj John Cusack koji je još 2009. na pitanje zašto se ne ženi izjavio kako mu “neće društvo diktirati što će raditi”. Zoni je onaj tip koji je album Kida Rađe – “Sve što đaku treba” – producirao duže od godinu dana i koji već godinama radi na svom prvom solo projektu. Sve što ima ulaže u opremu za snimanje i produkciju. Sve što radi je snima i producira.

Zoni je tako producirao i “Franje” s Kidinog albuma. Traku-za-naježit-se na kojoj je Ivo Sivo bacio svoj najbolji vers karijere. Na kaotičnoj pak traci “Janeway” s “ISTINE”, psihodelične tripove Ive i Vojka Zoni na posljednjem versu (uoči kojeg se atmosfera pjesme bitno mijenja) preoblikuje u izvrnuto-romantičnu priču koju zaključuje s tužnim “al znao sam tada da ju ne mogu zavolit jer ovakvi snovi se ne mogu ponovit“. Neusporediv je taj Zonijev talent da opisuje trenutke i doživljaje jedan-na-jedan sa ženom, taj Bonnie and Clyde osjećaj koji transferira kroz stihove baš kao i atmosferu bivanja zajedno na rubu života.

Onaj sandwich s vinom na benzinskoj. One šparoge s pomama u omletu.

Dok tenzija u pjesmi “Janeway” raste, Zondo usporava i repa: “Vratila se da me uzme i grizući usne mi rekla da odjebem te guske. Odvela me na polje kraj neke škole, trčala je bosa po rosi na prve zrake zore.

Ipak, nemoguće je pisati o Zoniju bez da se ne spomene njegova šestipol minutna stvar “Umalo da nije napravljena još jedna pjesma koja se zove Marina” koju je u solo aranžmanu izbacio još 2012. kao svojevrsni nastavak na traku “Pričaj s njom 1”. “Umalo” obiluje finim, nelinearnim narativom, intrigantnom pričom i predivnim opisima neverbalne komunikacije. U fenomenalnoj završnici Zoni zaključuje: Moj svijet je ružan i svakom greškom poput ove, idući susret ću čekat još dulje jer nakon prvog dodira, sve krene nadolje, a one prečesto požale ako mene zavole“.

Zoni kroz gotovo baudelaireovsku estetiku, koristeći ljepotu ljubavi i žena pokušava pronaći protutežu grešnom i ružnom postojanju. I ne može prestati voljeti djevojke koje je volio.

Zonijeve su žene zajebane žene. Sa svim svojim vrlinama i manama. Karakterne. Često sjebane koliko i on sam. Njegova opsesija ženama nadilazi klasični testosteronski mačizam. One nisu tek objekt žudnje već su ključne protagonistice. Zoni zaobilazi tipičan, hollywoodski tretman objektivizacije i gradi snažne ženske likove – emancipirane i dominantne. Kroz “Nosferatu” Zoni ne samo da usmjerava na svoju ljubav prema starim, crno-bijelim filmovima, već kroz slike uhođenja predivne, mlade žene ukazuje kako ona za njega ostaje nedodirljiva pa samim time i neodoljiva.

Zonijeva estetika ružnog godinama je prisutna kroz njegov  blog SVJEŽE ŽENE u sklopu Tumblr platforme gdje prikuplja i objavljuje na tisuće fotografija žena. Kolaž fotografija ispunjen je neobičnim, često erotskim kadrovima ženskog tijela – prirodnog, nestiliziranog, estetski neprilagođenog i nerijetko u neobičnim pozama. “Gdje god imaju sekciju ‘djevojka dana’ ili nešto slično, postavljaju guzate i sisate d**** ili profesionalne modele koje su mi oduvijek bile lišene karaktera. Poze i izrazi lica su im vještački i neprirodni, kao da im je taj posao isisao svu dušu, isprao imalo nevinosti i zaigranosti i pravu nježnu gotovo sramežljivu ženstvenost”, izjavio je svojedobno Zoni u intervju za Tportal.


Tumblr je kao blog platforma bila neobično popularna 2000-ih godina. Instagram s dušom i mudima.

Što se dogodilo? Svi bismo trebali odjebati suvremene društvene mreže i vratiti se u sigurno okrilje Tumblra koji je zaživio 2007. Tko će prvi?

Cause I’m in love with these Tumblr girls, with skinny waists and drug habits
Pretty faces, love status, she acts as if she’s the baddest…


SVJEŽE ŽENE upotpunjuju kadrovi iz crno-bijelih filmova, objave poput “mrzim mediokritet” i snažna kritika religije poput fotografije grafita koji kaže: “Ne treba mi religija, imam savjest”. Nema tu ništa glamurozno. Nema ničeg senzacionalističkog, a ipak je toliko toga senzualnog. Nema ni isforsiranog instagram filtera koji nabija potrebu da vam život učini intrigantnijim nego što uistinu jest. Kako god filtrirali, život vam je vjerojatno smeće. Žene su često ogoljene, ali nipošto dehumanizirane, već naprotiv – prikazane su kao prirodne i svoje, bez imalo lažnog.

“Volim kada fotografije izgledaju grubo, neprofesionalno, poluamaterski, da uvijek imaju barem dodir realnosti u sebi. Nemam baš dobro pamćenje i od svih mojih druženja sa ženama, ostaju mi samo rijetki bljeskovi u mozgu, pojedine zamrznute slike koje pamtim. Zato volim fotografije koje me podsjećaju na te slike u glavi.”

Zoni u razgovoru za Tportal

Najdestruktivniji Zoni jest onda kada je u trap-zoni. “Komu” otvara kroz kratki DJ Spinzov “Cut it up” motiv nakon kojeg se u pjesmi uništava alkoholom i tabletama. “Ništa osim tijela” je bezobrazan šamar beskarakternim ženama zalijepljen na mračnu podlogu. “Jebem te ko da mi to nešto znači/Neću te skidat, moje je sve ša oblačiš”. “Ništa osim tijela” je pravi dokaz kako Zoni ne trpi žene koje mu ne mogu ponuditi više od ispraznih igrica.

Početkom 2015. Zoni će na blogu u sklopu službene stranice Dječaka napisati: “Zamisli da znaš da imaš 90 dana da učiniš nešto što bi ti moglo potpuno promjeniti život, kao što nam je i prošli album potpuno promjenio živote. šta bi još učinio, šta želiš da ostane iza tebe? šta želiš dati svojoj okolini u ovom trenutku u povijesti? to su pitanja koja će mi visiti nad glavom idućih 90 dana, dok ću trošit gotovo svo dostupno vrijeme na glazbu, al znači jebo život ako nismo spremni za takva pitanja.”

Zoni jest opčinjen samousavršavanjem i beskompromisnošću.

To može odvesti u izolacionizam i s tim, gotovo fundamentalističkim stavovima, Zoni pristupa stvaranju glazbe i umjetnosti. “Svakoga dana radim na sebi i ne zanima me kome sam debil, vjerojatno ste vi debil i meni”, repa u slavljeničkoj “Dok ne umrem“.

Zonijeva produkcija je kroz godine evoluirala i danas je Zoni jedan od najspecifičnijih producenata na ovim prostorima. Kao ni njegova lirika, tako i produkcija neće sjesti velikom dijelu publike, ali poanta jest u tome što Zoni troši beskonačne sate na detalje koje većina neće niti zapaziti niti cijeniti. U vremenu instant gratifikacije i deficita pažnje, Zonijeva patološka pedantnost doima se poput samoubilačke misije.

“Znam da ću idućih 10 godina biti maksimalno posvećen ovome kao nikad prije, jer ne mogu znati koliko možemo daleko, ako ne dam sve u to, ako ne dam maksimum. Do sada sam davao možda 50% vremenski, jer sam uvijek bio preokupiran faksom i drugim stvarima. Sada idem All In, a nakon toga ću posložiti što je učinjeno i vidjeti kako dalje.”

— Zoni u intervju na dalmatinskiportal.hr

JBMS” opisuje raspad veze i oproštajni seks. “Bio sam sa tobom zbog toga šta tražio sam u tebi Lauren za svoga Bogartaobjašnjava Zoni i na refrenu samo hipnotizirano ponavlja “Jebemo se, jebemo se, jebemo se”. Nije ostalo ništa drugo. Atmosfera koju Zoni u “JBMS” postiže kroz produkciju – osjećaj nagomilane tenzije i zatim privremenog olakšanja kroz refren – je u pravom smislu riječi katarzična. Koji kurac, Zoni? To je reakcija koju nerijetko izaziva njegovo stvaralaštvo.

Umjetnost i mora težiti tome da izaziva reakciju. Indiferentnost je smrt.

Mogućnost da kroz svoje pjesme analizira dinamiku suvremene veze i utjecaj veze na pojedince kao i obratno, Zoniju dolazi prirodno i u tome se najbolje i snalazi. Možda Zoni od veza očekuje savršenu produkciju. Ali, kao i produkcija pjesama – tako ni veza nikad nije završen posao. Uvijek se može izmijeniti neka sitnica. Dodati ili oduzeti neki efekt.

Nalazimo ga kako ozlijeđen pleše na Cankarevoj poljani sa sladoledom u ruci i osmijehom na licu. Slavi ljubav. Odlučujemo ga takvog pamtiti. Zoni je artistički jedinstven. Njegovo š’a je samo njegovo. Emocija i nostalgija kojom su natopljeni njegovi radovi  – i lirički i produkcijski – kao i status koji je izgradio kroz Dječake, usmjerit će nove repere koji se žele dodirnuti ovakvih tema i pokazati im da hip hop itekako trpi emociju i ljubav. I ne, one ne moraju biti otrcane. Ako im se ispravno pristupi. I da – hip hop može i smije imati ženu u centru svog svemira, a da ta žena bude kraljica i inspiracija, a ne tek puki objekt požude.

“Budi mi muza, ja ću pisati pjesme
O jednoj ženi i kako ne mogu disati bez nje
Otkad te volim, stvarnost je bolja od snova
Samo ti i ja bebo do kraja uzimamo taj novac”

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: