Ljudima iz Bazelevs Company, produkcijske kuće u vlasništvu filmaša Timura Bekmambetova, svidjela se ideja mladog kreativca Aneesha Chagantya, zaposlenog u Googleu, da snimi priču čija će se radnja u potpunosti odvijati na ekranima elektroničkih uređaja poput monitora, mobitela i laptopa.

Ali, umjesto kratkog osmominutnog projekta, investitori su željeli dugometražni film.

Aneesha Chaganty je rekao hvala, ali ne hvala.

“Searching”, triler o ocu koji traži svoju nestalu kćerku u tinejdžerskim godinama, u siječnju je na Sundance Festivalu osvojio nagradu publike, a krajem kolovoza je krenuo u kina i naišao na odličnu reakciju kritike i gledatelja kojima su koncept i realizacija ovog 102 minute dugačkog filma sjele na prvu i uspjele im zadržati pažnju unatoč činjenici da se praktički radi o ocu koji preko laptopa svoje kćerke pokušava dokučiti gdje je nestala i usput zaključuje da svoju kćerku uopće ne poznaje.

Redatelj Chaganty i producent Sev Ohanian pristali su na ideju dugometražnog filma tek kada su smislili dugačku, uvodnu montažu s kojom otvaraju film i koja prikazuje život obitelji Kim od rođenja kćerkice Margot do smrti supruge Pamele. Emocionalna montaža poslužila je kao odličan uvodnik u dinamičan film koji nastavlja na tragu horora “Unfriended” iz 2015. a čija kompletna radnja se odvija preko ekrana.

Inovativni “Searching” je u potpunosti prigrlio svijet u kojem se gotovo cijeli naš život i svakodnevne aktivnosti mogu pronaći i pratiti putem interneta, mobitela, kompjutera i društvenih mreža. Svaka scena “Searchinga” prikazana je ili preko ekrana laptopa, mobitela ili preko ekrana televizije ili nadzornih kamera. Chaganty i Ohanian su u startu za glavu ulogu željeli isključivo azijsko-američkog glumca Johna Choa, ali je trebalo nekoliko pokušaja da ga dva mlada, neiskusna filmaša nagovore da sudjeluje u eksperimentalnom projektu bez riješenog pitanja distribucije i s konceptom koji bi im se svima mogao žestoko obiti o glavu.

Chaganty je prije snimanja koje je trajalo svega 13 dana, zaposlio tim ljudi kako bi snimili kompletan film s njim u svakoj ulozi te pripremili snimke razgovora uživo preko FaceTimea kao i SMS poruke, e-mailove, objave na društvenim mrežama i onda takav materijal pokazali glumačkoj postavi kako bi ovi uopće shvatili što se od njih traži.

Standardni filmski scenarij jednostavno nije funkcionirao. Chaganty i Ohanian su morali kreirati upute slične programskom jeziku kako bi opisali što se u pojedinoj sceni događa.

“Možeš napisati da se scena odvija u nekom sportskom baru, ali kako ćeš objasniti da se scena odvija u prozorčiću za pretrage”, objašnjava Chaganty.

Inače, Aneesha Chaganty je dao otkaz kao kreativni specijalist i redatelj u Googleu kako bi se posvetio ovom projektu. “Svi argumenti su bili na strani da trebam ostati u Googleu, osim onog iracionalnog koji mi je govorio da se trebam posvetiti svojoj ljubavi prema snimanju filmova”, rekao je Chaganty koji je u montaži filma proveo preko dvije godine sa svojim malim timom ljudi.

Dok su ga snimali i montirali, Chaganty i društvo nisu uopće imali partnera za distribuciju. Prijavili su se na Sundance festival na kojem su osvojili nagradu publike i onda se pojavio Sony Pictures koji je otkupio prava na distribuciju.

Na laptope su postavili GoPro kameru koja je snimala glumca i njegove reakcije. Jedna kamera je bila i na glavama samih glumaca. Neke su scene snimljene direktno iPhoneom. Glumačka postava je imala bubice u uhu i morala se pretvarati da razgovara s nekim s druge strane ekrana i gledati sadržaj na ekranu koji uopće nije odgovarao onom konačnom koji je ubačen u postprodukciji. “Ovo je jedna od najzahtjevnijih uloga s kojom sam se susrela”, rekla je Debra Messing koja glumi detektivku Rosemary.

“Pogled i oči glavnog glumca Johna Choa moraju se savršeno slagati s pozicijom svakog kursora, svake tipke, svakog prozorčića koji iskače. Snimali smo na Gopro kameri montiranoj na platformi iza laptopa i široke leće te kamere prenaglašavaju svaki pokret očima. Sve mora biti savršeno, u suprotnom će izgledati kao da gleda van kamere. Morao bih im stalno govoriti da pomaknu malo pogled ili da pomaknu kursor od miša.”

— Aneesha Chaganty, redatelj

Film je iznimno dinamičan i krcat preokretima, tragovima i easter eggovima. Neke likove vidimo samo kao avatare ili poznajemo tek putem njihovih poruka ili objava na društvenim mrežama. Kolaži i kadrovi s društvenih mreža i operativnih sustava poput Microsofta i iOS ispunjavaju radnju filma i redatelj je imao težak zadatak zadržati pozornost i poštovanje publike te izbjeći da gledatelji nakon pola sata pomisle kako je film tek nekakav smiješni koncept koji se brzo izliže.

Sudeći po reakcijama publike i kritike, “Searching” je uspio zaokupirati maštu i angažirati gledatelje koji preispituju koliko na naše živote utječe internet i tehnologija te koliko digitalnih tragova ostavljamo za sobom.

Ono što filmu daje posebnu draž i štiti ga da ne postane najobičniji tehnološki trik jest snažna emocionalna nota koja se provlači kroz likove i priču i koju glavni glumac John Cho (inače poznat kao onaj kultni “MILF guy” lik koji je taj izraz popularizirao kroz Američku Pitu) uspijeva dobaciti do gledatelja neovisno o gomili tehnologije i tekstualnih poruka koji dominiraju filmom. Naglasak na strah svakog roditelja da će izgubiti svoje dijete ili o njemu saznati nešto što nije mogao ni zamisliti, snažan je spiritus movens ovog ostvarenja.

Inovativan i hrabar koncept mladog redatelja koji je bio poznat po stvaranju Googleovih reklama mogao bi rezultirati sve većom implementacijom ekrana i tehnologije u klasična filmska ostvarenja. Činjenica je da sve više komuniciramo putem poruka i mobitela, a sve manje kroz izravnu komunikaciju. Više od same ideje, “Searching” je bitan zbog uspješne realizacije kao i svježeg pristupa žanru trilera.

Chaganty je ostavio dobro plaćen, siguran i statusno bitan posao kako bi snimao eksperimentalni film i godine provodio zaključan u mračnoj sobi montirajući projekt za koji nije znao nitko osim njegovog tima i glumačke ekipe. Rezultat je fantastičan. Pogurao je trendove u svijetu filma, srušio predrasude da ovakav koncept ne može ozbiljno zaživjeti i otvorio bitne teme poput utjecaja tehnologije i društvenih mreža na naše živote, ali i na odnos između roditelja i djece.

Zanimljivo, ali film koji je u cijelosti snimljen na ekranima i putem moderne tehnologije, publiku je prvenstveno natjerao da razmišljaju o svojim bližnjima. Koliko ih u biti poznaju i koliko pojave poput interneta i društvenih mreža mogu zbližavati, ali i razdvajati.