2014. je Sud Europske unije donio povijesnu odluku u predmetu C‑131/12 Google Spain SL i Google Inc. protiv Agencia Española de Protección de Datos (AEPD) i Marija Costeje Gonzáleza. Google je bio dužan sa svoje tražilice izbrisati s popisa rezultata pretraživanja poveznice na članke o gospodinu Costeji koji su upućivali na podatke iz prošlosti za koje je Costeja smatrao da nisu relevantni.

Sud je procijenio da je Google dužan izbrisati s popisa rezultata podatke koji se smatraju neprimjerenima, nevažnima ili pretjeranima. Jednako tako, prava građana na poštovanje privatnog i obiteljskog života i na zaštitu osobnih podataka (članak 7. i članak 8. Povelje Europske unije o temeljnim pravima) odnose prevagu ne samo nad gospodarskim interesom operatera pretraživača nego i nad interesom javnosti u vezi s pronalaženjem navedene informacije prilikom pretrage o prezimenu te osobe.

Možda još i važnije od toga, Sud je u Presudi C-131/12 Googlea kao operatera pretraživača proglasio nadzornikom obrade podataka sukladno članku 2. Direktive 95/46.

To je značilo da Sud smatra Google odgovornim za popis rezultata koji se prikazuje i dužnim isti popis voditi sukladno odredbama predmetne Direktive. Google je od tada do kraja 2017. zaprimio preko 650.000 zahtjeva za brisanjem oko 2.5 milijuna poveznica.

Internetska rehabilitacija

Ranije ove godine Visoki sud u Velikoj Britaniji nepravomoćno je odlučio u korist tužitelja NT2 (NT1 & NT2 v Google LLC), u prošlosti osuđenog radi gospodarskog kriminala, koji je tražio da se podaci izbrišu s indexa pretraživanja kao nebitni. Sud je prihvatio tužbeni zahtjev obrazloživši kako su informacije dostupne na Googleovoj tražilici od male ili nikakve važnosti te da ne postoji legitimni interes korisnika Google tražilice koji bi opravdao njegovu indeksaciju.

Zanimljivo je da je Sud prilikom ocjenjivanja dokaza i donošenja odluke procjenjivao karakter tužitelja, odnosno njihovu obiteljsku i poslovnu situaciju kao i činjenicu jesu li i kako izrazili žaljenje za svoje postupke i od kakve su važnosti presude u kojima su proglašavani krivima u njihovom današnjem životu. Sud je u obzir uzeo upute radne skupine za zaštitu pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka (osnovane temeljem članka 29. Direktive 95/46)  koja je odredila 13 kriterija vezano uz primjenu Direktive 95/46, uključujući test razmjernosti.

Upravo je temeljem tih kriterija je prihvaćen tužbeni zahtjev NT2, ali ne i NT1 nakon što je Sud procijenio da NT1 nije pokazao kajanje, a i da su izlistani podaci odnosno članci još uvijek relevantni za njegovu osobu.

Važan detalj bila je argumentacija Googleovih pravnih zastupnika kako bi Google trebao imati pravo na tzv. “novinarsku iznimku” koja je tada u Velikoj Britaniji bila uređena pod Section 32 Data Protection Acta. To je iznimno važan element jer je Sud procijenio da izlistavanje novinarskih članaka kao takvih ne čini Google dijelom iznimke te da u EU novinarstvo nema toliko široku definiciju da bi se ona mogla primijeniti i na stranicu za pretraživanje.

Brisanje članaka s popisa rezultata (odnosno njihovo ne uključivanje u popis) ne znači da članci nisu dostupni u arhivama digitalnih izdanja novina.

Inače, temeljem Direktive 95/46 i njezinog članka 9, obrada podataka je bila suprotstavljena pravu na izražavanje pa je temeljem toga omogućeno novinarima da, uz određena ograničenja, mogu koristiti osobne podatke u svrhu izražavanja i informiranja.

Članak 9.

Obrada osobnih podataka i sloboda izražavanja

Države članice utvrđuju iznimke ili odstupanja od odredbi ovog poglavlja, poglavlja IV. i poglavlja VI. za obradu osobnih podataka izvršenih isključivo u novinarske svrhe ili radi umjetničkog ili književnog izražavanja jedino ako su potrebni radi usklađivanja prava na privatnost s propisima o slobodi izražavanja.

— Direktiva 95/46 (van snage)

Stupanjem na snagu Opće uredbe za zaštitu podataka (tzv GDPR) i njezinim člankom 94; Direktiva 95/46/EZ stavljena je van snage.

Znamo da je prvim amandmanom Ustava Sjedinjenih Američkih Država zaštićeno pravo slobode govora koje u mnogim slučajevima ima prednost nad pravom na zaštitu osobnih podataka, ali što u Europskoj Uniji štiti medije i novinare od kazni propisanih Općom uredbom za zaštitu podataka?

Članak 11. Povelje o temeljnim pravima Europske Unije kaže:

Članak 11.

Sloboda izražavanja i informiranja

1.   Svatko ima pravo na slobodu izražavanja. To pravo uključuje slobodu mišljenja te primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja tijela javne vlasti i bez obzira na granice.

2.   Poštuju se sloboda i pluralizam medija.

— Povelja o temeljnim pravima Europske Unije

Ipak, to je načelno pravilo naspram kojeg prava iz članaka 7. i 8. često imaju prednost, sukladno sudskoj praksi. Može li rigorozna zaštita osobnih podataka na način na koji je ustanovljena Općom Uredbom, ograničiti ili onemogućiti medije i novinare da objavljuju osobne podatke poput imena i prezimena ljudi?

Opća uredba o zaštiti podataka koja je stupila na snagu 25.5.2018. u svom tekstu sadrži i sljedeće:

Članak 85.

Obrada i sloboda izražavanja i informiranja

1. Države članice zakonom usklađuju pravo na zaštitu osobnih podataka u skladu s ovom Uredbom s pravom na slobodu izražavanja i informiranja, što uključuje obradu u novinarske svrhe i svrhe akademskog, umjetničkog ili književnog izražavanja.

2. U vezi s obradom koja se obavlja u novinarske svrhe ili u svrhe akademskog, umjetničkog ili književnog izražavanja, države članice predviđaju izuzeća ili odstupanja od poglavlja II. (načela), poglavlja III. (prava ispitanika), poglavlja IV. (voditelj obrade i izvršitelj obrade), poglavlja V. (prijenos osobnih podataka trećim zemljama ili međunarodnim organizacijama), poglavlja VI. (neovisna nadzorna tijela), poglavlja VII. (suradnja i konzistentnost) i poglavlja IX. (posebne situacije obrade) ako su ona potrebna kako bi se uskladilo pravo na zaštitu osobnih podataka sa slobodom izražavanja i informiranja.

3. Svaka država članica Komisiji priopćuje odredbe svojih zakona koje je donijela u skladu sa stavkom 2. te, bez odgode, o svim daljnjim izmjenama zakona ili izmjeni koja na njih utječe.

— Opća uredba o zaštiti podataka

Dakle, Europska Unija načelno omogućuje obradu u novinarske svrhe i štiti pravo na slobodu izražavanja i informiranja, ali detalje oko regulacije prepušta državama članicama.

U Velikoj Britaniji su nekoliko sati prije stupanja na snagu Opće Uredbe, donijeli novi zakon, Data Protection Act, u kojem su ažurirali i zadržali izuzetak od primjene GDPR-a na novinare i izdavače te propisali precizna pravila koja izdavači i urednici moraju pratiti kako bi zadržali pravo na izuzetak.

Nema jasnih kriterija

Kako smo u Hrvatskoj regulirali ovo pitanje? Nismo.

Uoči stupanja na snagu Opće Uredbe, na okruglom stolu održanom oko primjene GDPR-a, Branka Bet-Radelić iz Agencije za zaštitu osobnih podataka kaže:

“Uredba je dala mogućnost da se nacionalnim zakonodavstvom propiše drugačije postupanje u odnosu na obradu podataka od strane medija, ali naš zakonodavac takvu mogućnost nije iskoristio te se Uredba u potpunosti primjenjuje na medije kod svake obrade osobnih podataka.”

Stručnjak za informatičku sigurnost Lucijan Carić procijenio je na istom panelu kako će AZOP imati velike diskrecijske ovlasti prilikom procjene eventualnog kršenja Opće Uredbe, što ukazuje na nedostatak jasnih kriterija. Uzmemo li u obzir načelo razmjernosti, za vjerovati je da se novinari i izdavači neće moći kažnjavati ukoliko razumno i restriktivno budu koristili podatke u cilju informiranja.

Zakon o medijima (NN 59/04, 84/11, 81/13) se u Hrvatskoj nije mijenjao od 2013. i on u članku 8. propisuje kako “nema povrede prava na zaštitu privatnosti ako u pogledu informacije prevladava opravdani javni interes nad zaštitom privatnosti u odnosu na djelatnost novinara ili na informaciju”.

Ne samo da iz praske Europskog suda vidimo da se pravo na javni interes ne provodi baš najbolje kada ga se suoči s pravom na privatnost (čl. 7. vs čl. 11. Povelje), već je potrebno razlučiti pravo na privatnost od prava na zaštitu osobnih podataka.

U svakom slučaju, ne bismo voljeli biti u koži izdavača ili novinara koji bi svoje argumente morali poduprijeti mršavim i suviše općenitim pravilom iz članka 8. naspram hiper-normiranih odredba Opće Uredbe za kojima bi posezali oštećenici.

Stupanjem na snagu Zakona o primjeni opće uredbe o zaštiti podataka, prestao je važiti Zakon o zaštiti osobnih podataka, a kao tijelo nadležno za rješavanje zahtjeva za utvrđivanje povrede prava imenovan je AZOP. Protiv rješenja Agencije žalba nije dopuštena, ali se tužbom može pokrenuti upravni spor pred nadležnim upravnim sudom.

Praksa AZOP-a, a posljedično i praksa redovnih sudova, bit će iznimno zanimljiva za analizu. Ponavljamo, Opća Uredba ne uređuje precizna pravila koja novinari moraju poštivati u sklopu prava na izuzeće već to prepušta državama članicama.

Ukoliko bi izdavači bili kažnjavani pa i dužni naknaditi štetu oštećenicima, bi li isti mogli tužiti državu jer je propustila odrediti pravila, smjernice i jasne kriterije (poput primjerice Velike Britanije) zbog čega su izdavači bili izloženi jer država nije uspješno ograničila, odnosno uredila (ne)primjenu Opće Uredbe u odnosu na medije?

Zaključno, pravo biti zaboravljen se kolokvijalno povezuje s Googleom i ne odnosi se na medije i novinare. Ipak, pojačana regulacija i zaštita osobnih podataka dovela je izdavače u bitno nepovoljniji položaj.

S druge strane se, možda čak i važnije za medije, vodi konstantna bitka između prava javnosti na informaciju i prava pojedinca na privatnost.

---

U drugom dijelu dossiera Zadnjeg Polja o medijskim pravima u Europi, pročitajte o žestokoj kritici nevladinih udruga oko primjene tzv. “prava na zaborav” i što je to efekt Orwellovih rupa u sjećanju.