Bižidu dani, moj šjor Marijan

VJETAR ĆU MOLITI ZA ZNAK, VJETAR ĆU MOLITI ZA ZNAK. SAMO DA NAĐEM….
DOKAZ. NAŠE. SREĆE.

Pišen ovo na prvi dan jeseni.

Iza nas je teško lito. Otiša je Bogo, partija je i Oliver. Ispratili smo ga onako junački. Bija bi ponosan. Vjerojatno malo i bisan zbog cilog šušura koji se stvorija. Ali, zaslužija ga je.

Bilo je i smija i suza ovog lita. Uvik smo znali najlipše se smijat i najljuće plakat. Uvik su nas u ode u Dalmaciji najviše okupljale fešte i najbolje mirili sprovodi. Dobro je znat da se još uvik držimo skupa kad nam je najteže. A, kad nam je dobro – e, onda se karamo i jidimo jedni na druge. Beštimamo i ćakulamo. Ali, uvik i svugdi – pivamo.

Pisma je integralni dio dalmatinskog života. Glasni i temperamentni kakvi jesmo, u pismu smo uvik bili infišani. Škrti na ričima, kroz pismu smo uvik mogli kazat šta osjećamo. Ne triba mišat pojmove. Nije nama nikad bija problem reć šta mislimo, ali je šta ćutimo.

Pa smo pivali. I još pivamo. I šta god da nam se dogodi – uvik ćemo pivat.

I uvik smo znali pripoznat kad bi neko lipo zapiva. Ne triba mišat pojmove. Nije nas briga za pravilnu intonaciju ili preciznu notu. Triba znat zapivat iz duše. Zapivat s mudima. Žestoko kad triba, šaptom kad to pisma traži. Triba osjetit i razumit.  I nemoš nas privarit. Možda te pustimo da nam taj put otpivaš do kraja. Ali, nakon toga te nećemo ponovno zvat nazad.

Marijana Bana smo uvik zvali nazad. Na prvi, na drugi bis. Na jedan pa na drugi festival. Odlazili na koncerte i vraćali se na koncerte. Plakali i pili, divljali i zavodili uz pisme Daleke Obale jer su Ban i Daleka uspili kroz pismu kazat ono što smo mi ćutili – ali nismo mogli reć.

“Prvo se sjetim slike i prilike Marijana Bana kada je prvi put stao ispred mene u Mjesnoj zajednici Blatine i odrndao na gitari i otpjevao ‘Valove’. Gitara je bila poluraštimana, Ban je bio daleko od tehnički potkovanog svirača, a bome i pjevača, ali meni je to bio čisti splitski morski delta blues”, priča Boris Hrepić Hrepa iz Daleke Obale.

U svojoj osobi, Ban je prototip dalmatinskog pjevača. Moćan i divan glas koji pazi na emociju, a ne na intonaciju. Prirodan i poluraštiman. Kantautor koji pisme ne zapisuje pa one koje upamti te i snimi. Izvođač koji kaže – publika je najvažnija. Čovik koji cilu svoju karijeru nije ni metra odstupija od onoga šta je i šta viruje. Živi od pisme i za pismu. A mnogi od nas žive uz njegove pisme.

Daleka Obala ni danas ne dobiva pažnju i respekt koji zaslužuje bend koji je Dalmaciju i dalmatinsku pismu učinija progresivnom, ali i dalje žestoko autohtonom i čije su melodije ušle u samu srž modernog dalmatinskog čovika. Svakako, doživljavaju ih kroz prizmu zabavnih, neobveznih poskočica poput “Tonke”, “14 Palmi” ili “Daleke Obale”, ali ne preispituju važnost koje su te pisme imale i imaju kao ozbiljna ostvarenja dalmatinskog pop-rocka.

Daleka Obala je opjevala dalmatinski identitet bez da je morala posezati za izlizanim dalmatinskim motivima.

Opjevala je Dalmaciju kakvu smo živili i volili krajem 20. stoljeća. Urbanu Dalmaciju, njene motive i onaj zajebano moćni momenat kad društvene norme i konvencije dođu u sukob s neobuzdanim, dalmatinskim karakterom.


“Kada te netko obasipa stalno gomilom običnih, a dvosmislenih riječi i kada netko svaki tvoj pokret i svaki osmjeh baca na vagu i kad nisi u stanju preko toga prijeći, sakupiš snagu, sakupiš snagu….i ostaješ sam”


Marijan Ban jedan je od najoriginalnijih i najbitnijih dalmatinskih kantautora. Zvuk koji je njegovala Daleka Obala kao i Banova karizma i frontmenski talent, odigrali su ključnu ulogu u modernoj dalmatinskoj glazbi.

Onaj nezaboravni mot šjor Marijana kad sklupča ruke u nekakvom romantičarskom grču. Ona figura visokog, teškog dalmatinskog čovika, a onda grimase i pokreti nježne pojave. Zaljubljeni pogledi. Takvi su mu i stihovi. Takva mu je i glazba. Takav mu je i glas. Gotovo istovremeno i grub i nježan.

Motivi odlaska i samoće su neizostavan dio poezije šjor Marijana. “Di si ti” je remek-djelo dalmatinske slam-poezije, jedna od najlipših ljubavnih tragedija u gradu krcatom lipim ljubavnim tragedijama. Banovi stihovi, interpretacija i ritam, žestina i nježnost pa i gorki sarkazam, učinile su od “Di si ti” pismu u kojoj emocija živi neobuzdano i neproračunato.


Stihove što sada reka sam tebi, spontane su riči, bez skice, bez kroja i kažem ti naglas sta kria sam u sebi: ‘oćeš li biti voljena moja. I na kraju te molim, voljena moja, da nikome ne kažeš ovo, da šutiš. Neka ovo bude mala tajna moja i tvoja i nemoj zbog ove pisme da se ljutiš jer ti ćes uvik biti uvik, voljena moja. DI SI TI! DI SI TIIIIIIII!!!!!!


Emocija i energija koja se cidila iz ovog benda bila je zarazna. Sićamo se koncerata s kojih bi se vraćali mokri od skakanja i izudarani od šutki, ali s još više elana i dišpeta nego šta smo na njih dolazili. Sićan se kako smo nekim curama na kolodvoru u rane jutarnje sate pivali “nemoj ići od nas”, sićan se okupljanja i gitara uz more i kako smo znali svaku pismu Daleke ka da je oduvik postojala.

Ka da je svaka pisma Daleke Obale bila narodna, dalmatinska pisma.

Jer pisane su i otpivane jednostavno i nepretenciozno, ali s toliko dobre melodije i s tolikom lakoćom i prirodnošću da bi ulazile u uho i punile dušu. Pogledaj  prvi  studijski album Daleke:

Roza ¦ Valovi ¦ Crni vlak ¦ Noć je prekrasna ¦ One bi htjele ¦ Četrnaest palmi ¦ Tonka ¦ Hej mala,hej ¦ Bubnjevi ¦ Daleka obala

Dakle, doslovno svaka pisma s prvog albuma je danas evergreen i svojevrsna okosnica dalmatinskog pop-rocka koja je nakon objave zaživjela vlastitim životom i danas gotovo da se smatra dijelom dalmatinskog folklora. To je talent koji je nemoguće falsificirati. Organska i neponovljiva karizma.

Melodijske linije, ritmovi i tekstovi su se stopili s obalom, gradovima i životima svih koji su rasli i odrastali uz te zvukove.

Stil života, druženja, poimanje onoga kako treba izgledati kvalitetna, moderna dalmatinska pisma i upute kako je napraviti, sve je to bilo sadržano u albumima Daleke Obale. Kako složiti dobru i pametnu ljubavnu pismu. Na svaku “Mađaricu” i “Bubnjeve” išla je po jedna “Žao mi je nas” ili “Ruzinavi brod” ili “Vozim polako”. Na svaku “Poljoprivredno ljubavnu” je išla “Bude me” ili “Trag u pijesku” ili “Gordana”.

Daleka Obala odigrala je puno važniju ulogu od one koje će joj možda priznat službena povijest. Ali, narod će pamtit i pisme će se prenosit s kolina na kolino i živit će desetljećima i stoljećima i bit će spomen životu koji je nekad disa i piva na ovim prostorima.


Najtoplije riječi za nju ja sam dugo skrivao, moje pjesme su pjevale o nama. I svakim danom sve sam joj bliži bivao, svaki dan me vodio ka njoj. I odjednom – vidio sam grad – zaboravljen u zidinama ljubavi taj grad. Tražio sam godinama, našao sam mir, dozivao sam nju, ali ona više nije bila tu


I nakon što je Daleka Obala prestala s radom, Marijan Ban nas je nastavija oduševljavat fenomenalnim glazbenim minijaturama. Spretno izbjegavši mutne vode klasičnog popa, Ban je osta vjeran svom stilu i izričaju. Čak i kad ne sudjeluje ka kantautor, Ban svojom interpretacijom te pisme učini samo svojima.

“Kad se ta pisma radila, a aranžman je radija Dragan Lukić Luky, da bi on pokaza svome bendu pismu, on je otpiva pismu na mikrofon od bubnja. Mali. To je ovolicno. Ne niti na pravi mikrofon. I kako je on to otpiva, tako je ostala ta snimka. To je tako bilo dobro, tako je bilo uvjerljivo, toliko je bilo od srca da nije bilo potribe snimat pismu posli. Ostala je ta snimka”, priča autorica pisme “Oči Zajubjene” Helena Papić.

Svojom je učinija i “Bižidu Dani” koju ne prestajemo slušat u zadnje dane lita. Pisma koja je prošla ispod radara, a koja jednostavno i briljantno opisuje život u Dalmaciji i dalmatinskog čovika pa uz opak aranžman i Banov nagrišpan vokal nepogrešivo izaziva žestoku nostalgiju.

Uostalom, možemo li zamislit bilo kog drugog da piva Pauletićevu Mrduljaševu Ne voliš me više“, ubitačnu baladu koju je Ban svojom interpretacijom dovea do savršenstva. Kišoviti, crno-bili kadrovi videospota savršeno upotpunjuju melankoličnu narav ove pisme s kojom je Ban 2016. osvojia Zagrebački Festival.

Danas tu patnju vidimo na licu šjor Marijana i čujemo ju u njegovom glasu. I to ga čini još vridnijim i autentičnijim no ikad.

Čini ga čovikom koji je svojom pojavom i svojom predanošću, prirodnošću i nenametljivošću stvorija i pomoga stvorit pisme i emocije koje su obilježile nekoliko generacija i oplemenile dalmatinsku kulturu i baštinu. Čini ga čovikom kojemu se divimo i na kojeg možemo bit ponosni. Čini ga jedinstvenim i neponovljivim.

Čini ga čovikom koji je pomoga gradit dalmatinski identitet!

Čini mi se da, šta smo stariji, lita stvarno sve kraće traju. Sve manje čarolije u njima, osim ako ne zastanemo i sami se potrudimo pronać tu čaroliju. A ima je svugdi oko nas. I Banove pisme nas podsjete da moramo u toj čaroliji guštat.

I zato ne smimo dozvolit da ove pisme nestanu s plaža, sa zidića, iz parkova i klubova. U najmanju ruku, imamo dužnost prenosit ih dalje svojoj dici i uputit ih na njih. Pa neka ona sama odluče.

I možemo ti to obećat, šjor Marijane. Možemo ti obećat da ćemo svirat i pivat tvoje pisme. Da ćemo učit našu dicu stihove tih pisama i pokušat emociju iz tih pisama pribacit na njih ka šta si ti na nas. Objasnit im zašto nam znače toliko pa možda i njima budu značile.

Jer i ako nismo jaki na ričima, tu je pisma da kroz nju kažemo ono šta ćutimo.


Imaš moć u svojim očima, a iz oko ljubav počima. Privij se uz mene, hladno je i opusti se. Ljubit cu te di god voliš snažno i nježnije. Od zagrljaja moga nema luke sigurnije, dok galebovi vrebaju lipotu tvoju – ja čuvan te


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: