Ovdje pročitajte prvi dio analize Zadnjeg Polja na temu tzv. “prava na zaborav” te kako praksa Suda Europske Unije i Googleovi pravni porazi utječu na medijske slobode u Europi

---

Početkom rujna 2018. oštro priopćenje nevladine organizacije “ARTICLE 19” našlo je svoj put do medijskih izdanja koja su prenijela zabrinutost ovog NGO-a oko utjecaja tzv. “prava na zaborav” na slobodu medija kao i ograničenja pristupu informacijama te zloupotrebi istog od strane vladajuće političke elite.

“Sud Europske Unije ima dužnost štititi slobodu govora, a ne postavljati globalne presedane za uvođenje cenzure”, direktan je bio Thomas Hughes, izvršni direktor udruge ARTICLE 19 koja je svoje ime dobila po članku iz UN-ove Opće Deklaracije o ljudskim pravima koji jamči slobodu mišljenja i izražavanja.

Povod ovom priopćenju jest aktualni postupak koji se vodi pred Sudom Europske Unije u predmetu C-507/17 Google Inc v. CNIL nakon što je nadležni francuski sud uputio prethodno pitanje Sudu Europske Unije da mu protumači opseg svoje presude Google v. Costeja iz 2014. kojom je u praktički utemeljeno pravo na zaborav, a koju smo analizirali u prvom dijelu ovog dossiera.

Google je, naime, francuskoj Agenciji za zaštitu osobnih podataka odbio platiti novčanu kaznu i sa svih svojih domena u svim državama skinuti s rezultata pretraživanja informacije koje više nisu relevantne. Ključno pitanje jest – mora li Google temeljem “prava na zaborav”, koje je implementirano na prostoru Europske Unije, s popisa rezultata maknuti te informacije i korisnicima koji ih pretražuju izvan EU, primjerice u Aziji ili SAD-u?

Odnosno, je li europsko pravo na zaborav u biti globalno pravo?

Francuska Agencija tvrdi da jest jer u suprotnom podaci ostaju dostupni i mogu naštetiti građanima EU kroz tražilice u drugim državama svijeta. Google tvrdi da poštuje zakone država u kojima djeluje i na prostorima na kojima ti zakoni vrijede, ali i da bi globalna primjena francuskih zakonodavnih rješenja dovela do toga da neke druge države, ne toliko demokratične, iskorištavaju te mogućnosti.

Još u ožujku 2016. je Agencija kroz infografiku na svojim web stranicama pokušala plastično ukazati na problem koji može izazvati selektivna primjena prava na zaborav, odnosno kako se lažnom IP adresom i s prostora EU može pristupiti podacima koji ne bi smjeli biti dostupni.

Problem univerzalne nadležnosti

Internet nema granica – njegovo prirodno okruženje je cijeli svijet. Sukus je to presude Google v Equustek kanadskog Vrhovnog suda koji je u lipnju 2017. naložio Googleu da određene poveznice makne s popisa rezultata – na svim njegovim tražilicama diljem svijeta. Taj predmet nije bio povezan s pravom na pristupu informacijama već s nezakonitom prodajom dobara, ali je efekt isti jer je Google dužan osigurati da poveznice nigdje u svijetu ne budu dostupne – pa se ta analogije može primijeniti i na druge slučajeve vezane uz skidanje poveznica s popisa rezultata pretraživanja.

I dok je udrugama koje promoviraju borbu protiv piratstva, kao primjerice glazbenim unijama, presuda kanadskog Vrhovnog suda dobrodošla u borbi protiv zaustavljanja nezakonitog dijeljenja sadržaja zaštićenog autorskim pravima, određene udruge poput Electronic Frontier Foundationa (EFF) i OpenMedia, upozorile su kako je ovo opasan presedan suprotan slobodi govora i pravu na pristupu informacijama te da ovakvo nametanje “univerzalne nadležnosti” nad internetom može dovesti do žestoke političke cenzure.

Interesantna je i pisana izjava američkog udruženja “The Reporters Committee for Freedom of the Press” koji su Sudu Europske Unije iznijeli i obrazložili svoja stajališta u sklopu predmeta C-507/17 Google Inc v. CNIL jer bi globalna primjena “prava na zaborav” u velikoj mjeri utjecala i na njihovu kvalitetu i mogućnost pristupu informacijama.

Brojne države svijeta su izričito navele kako ne prihvaćaju “pravo na zaborav”, tvrde iz američkog udruženja novinara i predlažu Şudu da ovu mjeru proglasi “nesrazmjernom” odnosno da informacije ostanu dostupne na drugim Googleovim domenama koje nisu registrirani u nekoj od država članica Europske Unije.

“Bila bi nesrazmjerna mjera od strane EU, koja ima ograničenu teritorijalnu nadležnost, da od Googleovih domena koje nisu registrirane u EU – zahtjeva skidanje s popisa rezultata i na takav način ograničava pravo medija da informira građane koji nisu građani Europske Unije te da ograniči tim građanima pristup informacijama”, stoji u izjavi američkog udruženja novinara.

Ovdje je ključno pravno pitanje ima li osoba, građanin Europske Unije, pravo na zaštitu i izvan prostora Europske Unije iz razloga što je pristup internetu univerzalan.

Orwellove rupe u pamćenju

Google koristi svaku priliku kako bi naglasio da brojne države žele putem “prava na zaborav” s popisa rezultata maknuti rezultate na članke koje smatraju politički opasnima ili suprotnima vlastitoj političkoj agendi ili svjetonazoru. Globalna primjena “prava na zaborav” bi određenim političkim igračima postupak uklanjanja podataka olakšala i ubrzala te zaoštrila alate koji se koriste za provođenje cenzure.

Prema Googleu, već do kraja 2017. političari i javni službenici podnijeli su zahtjeve brisanjem 34.000 poveznica vezano uz njihovu osobu.

S druge strane, nije li Google dužan omogućiti zaštitu korisniku iz Europske Unije koja bi uistinu bila efikasna te primijeniti “pravo na zaborav” na način da nevažne, zastarjele i netočne podatke makne sa svih svojih domena koje nisu registrirane na području EU, ali su u konačnici dio Google Inc. koji se smatra nadzornikom obrade podataka? Samo takva primjena bi uistinu bila efikasna i u duhu europskih pravnih rješenja.

Britanska kuća BBC je, nakon donošenja odluke iz 2014. u kojoj se primijenilo pravo na zaborav, na svojim web stranicama posebno istaknula članke za koje joj je Google javio da ih je morao skinuti s popisa rezultata.

Neil McIntosh je za BBC te 2015. rekao kako ovaj potez uredništva BBC-a ima za cilj “poticanje debate oko ove problematike” te da je “integritet arhive BBC-a” iznimno bitan, a skidanjem s popisa rezultata čitateljima je znatno otežan pronalazak digitalnog arhiva.

Kako smo na Zadnjem Polju pisali u prvom dijelu analize, činjenica da su određeni članci skinuti s Googleovog popisa rezultata, ne znači i da isti nisu dostupni direktno preko digitalnih arhiva određenih publikacija. Sud nema mogućnost utjecaja na arhive i članke koje su u određenom trenutku objavljeni u određenom izdanju i kao takvi su ispravno i istinito odražavali aktualnu situaciju.

Google tražilica služi kao izlog informacijama i člancima od kojih su neki s vremenom postali nebitni ili jednostavno netočni. Ima li novinar u SAD-u pravo na pristup toj informaciji ukoliko je ona u Europskoj Uniji skinuta s popisa s ciljem zaštite građana Europske Unije?

Jimmy Wales, osnivač Wikipedije je odmah 2014. “pravo na zaborav” definirao kao “duboko nemoralan“. Lila Tretikov, tada izvršna direktorica Zaklade Wikimedia koja upravlja Wikipedijom, izjavila je kako ta praksa onemogućava pravo na slobodno traženje, pristup i prenošenje informacija.

“Kao posljedica toga, točni rezultati pretraživanja u Europi nestaju bez javnog objašnjenja, dokaza ili sudske kontrole i žalbenog postupka. Rezultat je internet prepun Orwellowih “rupa u pamćenju” – slučajeva kada nepogodne informacije jednostavno nestanu“, opisala je tada Tretikov.

“Pravo na zaborav” tako ostaje iznimno kontroverzno rješenje koje ima žestoke pobornike i protivnike. Specifičnost interneta kao i dostupnosti odnosno upotreba informacija na internetu, problematika je s kojom će se sljedećih godina u koštac morati uhvatiti pravnici i regulativa te pronaći rješenje koje je pravično, razmjerno i efikasno.

Aktualno rješenje ostavlja prostor brojnim polemikama, ali prvenstveno ostavlja širok manevarski prostor potencijalnim igračima koji su ga spremni zloupotrebljavati u svrhu cenzure ili jednostavnog prekrajanja i revizije prošlosti.

“Right to be forgotten” u svakom slučaju ograničava pristup informacijama, ali ključan test jest test razmjernosti koji donositelji odluka moraju primjenjivati prilikom donošenja odluka i u svakom slučaju posebno odlučivati koje pravo ima prednost – pravo na privatnost ili pravo na pristup informacijama.

Posve drugačije pitanje jest ono univerzalne nadležnosti u situacijama kada postoje zahtjevi da se “pravo na zaborav” primjenjuje neovisno o državama i granicama jer su podaci također dostupni neovisno o državama i granicama. S tim u vidu bi presuda Suda Europske Unije u predmetu C-507/17 Google Inc v. CNIL mogla imati dalekosežne posljedice na način na koji ćemo u budućnosti regulirati internet i odnositi se prema pitanjima nadležnosti nad njim.