Winstonu Marshallu je prekipjelo.

“Jebeš bendžo”, izjavio je 2014. u usputnom razgovoru za Vulture. “Mrzim jebeni bendžo”, dodao je gitarist Mumford & Sonsa.

Od samog početka ništa nije bilo jasno kod ovog benda koji je u drugoj polovici 2000-ih izrastao na marginama glazbene scene zapadnog Londona i na krilima renesanse folka koja se tada događala u anglosaksonskim glazbenim krugovima.

Četvorka čije je ime podsjećalo na antikni obiteljski obrt, odjevena u prsluke, neobrijana i razbarušene kose, poredana je pravocrtno na pozornici na kojoj se pojavljuju s akustičnim gitarama, violončelom, trubama i harmonikom, divljala je u žestokom ritmu i na melodije koje nitko nije mogao pravilno klasificirati, ali koje bi ih u startu opčinile.

Još u ožujku 2009. Mumford & Sons su nastupali u gradu Austinu u Texasu. Bez pozornice, sa zvučnikom postavljenim na drveni stol i ispred hipijevski posložene grupice posjetitelja. Vidjelo se na njima da znaju kako je zvuk koji miješa elemente folka i popa te energična izvedba nešto što publika nije do sada imala prilike slušati. Nastupi po opskurnim klubovima, knjižarama i improviziranim festivalima im nisu bili strani.

Pola godina kasnije izbacili su svoj debitantski album Sigh No More, ušli u opticaj radijskih postaja, poharali top ljestvice i dominirali prodajom. Izbacili su singlove poput “Cave” i “Little Lion Man” i publiku oduševili žestokim koncertnim nastupima, pjevnim refrenima i iznimno upečatljivim stihovima.

Kritika nikad nije zavoljela Mumford & Sonse poput recimo Fleet Foxesa ili Bona Ivera. Etiketirali su ih kao neautentični bro-folk privilegirane djece bogatuna koji su prilagodili klasični žanrovski zvuk i pripitomili ga kroz pop melodije i koristeći tradicionalne bluegrass instrumente te elemente folk-rocka kako bi osvojili mase.

Mase nije bilo briga za kritiku. Mumford & Sons su svega godinu i pol dana nakon onog nastupa u Texasu bili glavne zvijezde Reading Festivala. Marcus Mumford se suzdržavao od smijeha dok je izvodio “Cave“. Publika je u transu pjevala svaki stih zajedno s njim i nadglasala bend. Bila je to narodna fešta.

Mumford & Sons su zatim 2012. izbacili album Babel koji ih je lansirao na vrh globalne glazbene scene i u kratkom roku pretvorio u jedan od najjačih post-rock bendova. Babel je donio hitove poput odličnog istoimenog singla, zatim “Whispers in the Dark“, “Lover of the Light” pa koncertnog hita “I Will Wait” i spota za pjesmu “Hopeless Wanderer” gdje su u njihove uloge uskočili glumci Jason Sudeikis, Jason Bateman, Ed Helms i Will Forte i koja je uključivala kontroverzno žvaljakanje Sudeikisa i Fortea te milijunske preglede.

Babel, koji uključuje i izvrsnu i nezamijećenu “Broken Crown” je pomeo industriju, u SAD-u se prodao u 600 tisuća primjeraka u rekordnom roku i postao najprodavaniji rock album godine. Mumford & Sons su svojom pojavom, zvukom i ambijentalnim žaruljama koje vise oko pozornice – pokorili SAD.

“Izgledaju poput jebenih Amiša”, komentirao je legendardni Oasisov Liam Gallagher. “Obožavamo ga. Činjenica da smo na njegovom radaru je fenomenalna”, uzvratio je Marcus.

Bend je istovremeno i hvaljen i kritiziran zbog korištenja tih instrumenata i glazbenog stila za kojeg su mnogi tvrdili da do bola pojednostavnjuje i komercijalizira žanr bogat tradicijom. Reducirani su na gifove i praktički svedeni na ambasadore bendža.

Paralelno s tim su morali od sebe odgurati reputaciju kršćanskog benda i fanova koji su ih zvali da se zajedno mole zbog sveukupnog imidža i brojnih duhovnih i biblijskih motiva u njihovim pjesmama. “To me razbjesni”, komentirao je Marshall, a bend je tvrdio kako su okrenuti vjeri – ne religiji, dok je frontmen Marcus Mumford dodao i kako sebe nikako ne može nazvati kršćaninom, iako dolazi iz kršćanske obitelji.

Bend je 2015. napravio golem stilski i glazbeni zaokret s trećim albumom Wilder Mind na kojem su se okrenuli električnim instrumentima, žešćem zvuku i u potpunosti odbacili svoj zaštitni znak – bendžo. Projekt nije prepoznat ni od struke ni od obožavatelja i Mumfordi su se uklopili u sivilo gomile rock bendova s gotovo identičnim zvukom pa ni kvalitetne “The Wolf“, “Believe” i “Ditmas” nisu zaživjele kao ni njihov pokušaj da preuzmu ulogu U2-a 21. stoljeća.

Sentimentalni Marcus Mumford je talentirani kantautor s iznimnim osjećajem za ritam i tekstove. “Kritika da nismo autentični mi nikad nije bila problem otkada sam shvatio da Dylana, vjerojatno moj omiljeni glazbenik, nije uopće bilo briga za autentičnost. Promijenio je ime i svoj život skrojio po Woodyju Guthrieju te svima lagao oko toga tko je on”, komentirao je Mumford još 2012.

Mumford, osjetljiv na svoj privatni život, je danas zvijezda i polovica power-couple strukture nakon vjenčanja s glumicom Carey Mulligan pa postaje kontroverzan kada zijevne na kraljevskom vjenčanju ili kada se njegovi članovi benda slikaju s popularnim i kontroverznim Jordanom B. Petersonom.

U takvom okruženju pronalazimo Mumfordovce uoči njihovog četvrtog studijskog albuma Delta snimljen u suradnji s producentom Paulom Epworthom poznatom po radu s Adele, U2, Jay Electronicom i Florence and the Machine. Najavljivan kao iznimno eksperimentalan i natopljen modernom, elektroničkom produkcijom – ali i povratkom bendža – Delta za sada ponovno nije prošla kod kritike te je etiketiran kao dosadan i dugačak (62 minute).

Momci objašnjavaju kako je album inspiriran rođenjem, smrću, razvodom i depresijom – sve fenomenima koji su pogodili članove benda od zadnjeg albuma.  Unatoč po prilično mračnom tonu Delte, Mumfordovci su raspoloženi  i neopterećeni. Iako je dojam da su već star bend, promoviraju svoj tek četvrti album. Tek su nešto više od deset godina na sceni i tek su zagazili u tridesete.

Gostuju kod Zanea Lowea. Winston Marshall je u publici i dobacuje: “Kad ćete napokon svirati na pravim instrumentima?“. “Kad nađemo pravog glazbenika“, sa smješkom mu uzvraća Marcus. Sad imaju i simfonijski orkestar. Nakon turneje po sjeveru Amerike i po Australiji – vraćaju se u Europu na proljeće 2019. U Beču sviraju 3. svibnja.

Delta je ambiciozan projekt s baršunastom produkcijom u kojoj se tek u nijansama čuje i bendžo, koji je u prošlosti igrao glavnu ulogu,  prekriven elektroničkom kulisom. Najavljuju ga dva snažna singla i to “Guiding Light” koji je melodijski najbliže njihovim starim izdanjima te hipnotička “If I Say” koja govori o posljedicama puknute veze i razvoda koji za sobom ne ostavlja pobjednike već samo krivnju i razorene živote.

Na “Darkness Visible” citiraju engleskog pjesnika Johna Miltona i njegovu poemu “Paradise Lost”. To nije prvi put da Mumfordovci inspiraciju crpe od književnika od kojih i spisateljica Hilary Mantel, a i naziv prvijenca Sigh No More je preuzet iz Shakespeareovog opusa.

Mumfordovci su unijeli dašak svježine na ustajalu rock scenu s drugačijim zvukom i energičnim nastupima. Klavijaturist Ben Lovett koji luđački drma glavom dok svira syntheve i Marshall koji lascivnim pokretima kukova udara po bendžu dok Marcus Mumford ima karizmu introvertiranog, zagonetnog kantautora stare škole.

Teško je bilo očekivati od tog benda da će uspjeti zadržati taj val oduševljenja koji ih je preplavio nakon prva dva albuma. Kreativnim odmacima su pokazali da mogu i žele gajiti drugačiji zvuk i razvijati se kao bend, koliko god to bilo nepopularno među njihovom core publikom. Unatoč tome, dojam je da će Mumfordovci cijelu svoju karijeru ostatiti neraskidivo povezanim s tim prokletim, kako bi ga Winston nazvao – jebenim, bendžom.

Njihovim glazbenim štitom.

U kojem god obliku se vraćali natrag na scenu to će uvijek biti ili s bendžom ili na njemu.