Početkom studenog je glavna urednica britanskog The Guardiana, Katharine Viner, ponosno objavila kako je njihov model u sklopu kojeg na dnu svakog članka mole čitatelje da uplate donaciju u svrhu očuvanja nezavisnog i istraživačkog novinarstva urodio plodom i rezultirao s preko milijun čitatelja koji su odlučili donirati ovoj londonskoj medijskoj kući.

Viner nije otkrila koliko su točno zaradili od donacija kao ni strukturu samih uplata, ali jest već ranije ove godine potvrdila kako The Guardian sada zarađuje više od donacija nego od oglašivača.

The Guardianu, koji je tijekom godina izgradio reputaciju snažnog i globalnog medijskog brenda, možete uplatiti ili jednokratnu donaciju od minimalno 25 eura ili mjesečno u visini od barem šest eura.

The Guardian procjenjuje da ga diljem svijeta mjesečno čita oko 150 milijuna ljudi. Osim snažnog digitalnog izdanja koji ima međunarodno, englesko, američko i australsko izdanje, The Guardian je i dnevna novina u tiskanom izdanju, objavljuju nedjeljno izdanje The Observer te magazin The Guardian Weekly koji je ove godine doživio golemo rebrendiranje s ciljem da postane globalni igrač.

---

Čitaj na Zadnjem Polju

Zašto je The Guardian prešao na format tabloida?

---

The Guardian je u vlasništvu Zaklade Scott, neprofitne organizacije kojoj je cilj upravljati i skrbiti o ovom listu podrijetlom iz Manchestera. Zaklada Scott The Guardianom upravlja putem Guardian News & Media grupe čiji je izvršni direktor David Pemsel bio jasan kako do 2019. GNM želi biti na pozitivnoj nuli nakon što su godinama proveli gomilajući minuse što je rezultiralo i odlaskom dugogodišnjeg glavnog urednika Alana Rusbridgera.

Financijski izvještaji za posljednju poslovnu godinu pokazali su kako je grupa nakon dugo godina napokon smanjila dugovanja u zadnje dvije i to s 57 milijuna funti na 19 milijuna. Prihodi su u rastu, prvenstveno zbog spomenutih donacija čitatelja.

Tijekom 2016. GNM je podijelila oko 300-injak otkaza. David Pemsel godišnje zarađuje 706 tisuća funti.

Ipak, pokazuje se kako ideja urednice Kathrine Viner (304 tisuće funti godišnje) i Pemsela – u kojoj kažu “molim lijepo” i onda pitaju za novac, odnosno uvode model neobveznih donacija umjesto podizanja paywalla – pokazala pragmatičnim rješenjem za jednu publikaciju veličine i dosega kakav je The Guardian.

“Morate vjerovati u svoju strategiju i ne dozvoliti platformama da vas ometaju. Apple i Facebook će vam reći da vam donose čitatelje, ali mi s prometom nemamo problema. Imamo jasnu viziju i duboku povezanost s našim čitateljima od kojih uvijek tražimo još veći doprinos.”

— David Pemsel, izvršni direktor GNM grupe

Uostalom, kada ste redovit čitatelj The Guardiana i smatrate ispravnom njihovu uredničku politiku i naglasak na istraživačko novinarstvo, onda vam neće biti problem odvojiti 15-ak kuna mjesečno koliko biste plaćali da jednom godišnje uplatite 25 eura. Pretplata na tiskano izdanje Jutarnjeg Lista iznosi 224 kune. Dobijete i usisavač. The New York Times ima obveznu pretplatu u sklopu paywalla i nakon grace perioda se plaća 2 eura mjesečno. The Economist neograničeni pristup svom digitalnom izdanju naplaćuje 225 eura godišnje. Internet izdanje riječkog Novog Lista iznosi 100 kuna za mjesec dana, 1.000 za godinu dana.

The Guardian je čvrsto odbijao uvoditi naplatu pristupa digitalnom sadržaju (tzv paywall) naglašavajući kako im je jako bitno da svatko i svugdje ima pristup njihovom radu i informacijama. Nakon iznimno loših financijskih rezultata, krenuli su s testiranjem kampanje doniranja i podupiranja svog novinarskog rada, testirali 30-ak različitih iteracija poruka i različitih lokacija i načina na koji će se poruka pojavljivati. U konačnici je kao najbolje rješenje izabran tekst na dnu članka s već legendarnim uvodom “Since you’re here…”

Popriličan broj novinara i urednika kritiziralo je The Guardianov model agresivnog “žicanja” etiketirajući ga kao svojevrsno novinarsko prošenje milostinje. Iako se The Guardian poziva na potporu nezavisnom i slobodnom novinarstvu, vrijednost Zaklade Scott procjenjuje se na milijardu funti, a rijetko koji nezavisni izdavač ima status i doseg kakav ima ovaj engleski list pa mu ekonomija obujma itekako ide u korist.

Uoči objave o milijun donatora, The Guardian je žestoko kritizirao Paul Dacre, bivši glavni urednik Daily Maila, radi The Guardianovih dvostrukih standarda i poslovne politike. Dacre je dobio nagradu za životno postignuće od engleskog “Udruženja urednika” pa se u govoru zahvale obrušio na rivalski list i njegovog bivšeg urednika Alana Rusbridgera te njegovu novu knjigu “Breaking News: The Remaking of Journalism and Why It Matters Now”

“Ključna poruka ove knjige koja se kroz nju podmuklo provlači jest da je praktički svaka nacionalna novina u Velikoj Britaniji uvredljiva, korumpirana i nemoralna osim jedne iznimke – da, pogađate – The Guardiana.”

— Paul Dacre, bivši urednik Daily Maila

Dacre na tome nije stao već je prozvao The Guardian zbog glorifikacije samoga sebe te pozivanje na moralnu uzvišenost u odnosu na ostale novine. Također je komentirao kako The Guardian redovito analizira i kritizira javnu politiku i trošenje javnih sredstava, a i sam je doveden u nezavidan položaj zbog iznimno lošeg upravljanja financijama i upitnim poslovnim odlukama kao što je agresivno širenje na američko tržište te planirani ulazak u skupe, nove urede od kojih se naknadno odustalo.

“Rezultat ovog ludila je brzo postao očit”, oštar je Dacre. “Stotine milijuna funti bačeno u nepovrat. Bezbroj izgubljenih radnih mjesta za novinare koji su postali nepotrebni. A zatim i onaj berliner format od kojeg se brzo odustalo jer se zbog uštede trebalo pronaći jeftiniji oblik tiskanja”, zaključuje kontroverzni Dacre.

Kolumnistica The Guardiana, Polly Toynbee, ovog je ljeta odlazak Paula Dacrea s pozicije glavnog urednika Daily Maila s natpisom: “Paul Dacre, Daily Mail poisoner-in-chief, is quitting. Good riddance”.

Činjenica jest takva da The Guardian zbog svoje veličine, jezika na kojem piše i globalnog dosega, teško može imati ulogu nezavisnog medija kakvim se može nazivati neki manji, lokalni medij. Iako u velikoj mjeri ovise o doprinosima čitatelja, The Guardian nije prekinuo suradnju s oglašivačima i premda inzistira da prihodi od oglašavanja u novinarstvu padaju – postoje novija istraživanja koja govore o suprotnom trendu.

The Guardian lukavo igra na nekoliko burzi i svoj polog je mudro razvrstao u različite košare te se sukladno novim trendovima može vrlo brzo okrenuti i drugom poslovnom modelu.

Činjenica jest i takva da će znatiželjni čitatelji koji velik dio svog vremena provode čitajući i prateći svjetske medije biti spremni dio svog raspoloživog dohotka odvojiti za moćni i sveprisutni The Guardian koji još uvijek igra bezazlenu ulogu borca za jednakost i glas onih slabijih koje se ne može čuti. U međuvremenu, njegov izdavač GNM grupa i njezin vlasnik Zaklada Scott imaju moćan utjecaj i snažan lobi na društvene, ekonomske i političke strukture u Velikoj Britaniji.

Čak dvije trećine uplata stiglo je od donatora izvan Velike Britanije.

Taj dio novca koji je The Guardianu stigao iz čak 170 država svijeta je stigao od strane donatora koji su taj iznos mogli usmjeriti u lokalno, nezavisno novinarstvo. Vjerojatno nisu i vjerojatno je to još jedan od razloga zbog kojih moćni The Guardian postaje još moćniji, a male redakcije postaju sve manje. Jer niti imaju resurse niti novac niti doseg kakav ima britanski The Guardian.

Postao je on tako vampirski šišmiš koji siše krv iz anemičnih žila svojih oslabljenih žrtava. Dojam je da je postao dio onog medijskog 1% koji drži 99% bogatstva.

Ironično jer The Guardian je do tog statusa stigao upravo boreći se protiv takve raspodjele dobara.