Nemate novaca za brzi ručak u gradu? Možete zovnuti osobu koja će vam taj ručak platiti u zamjenu da je slušate kako vam čita reklame.

Sviđa vam se ideja? Nije nam baš tako ni strana jer danas dosta besplatnih usluga dobivamo na način da uz njih konzumiramo i reklame. Netflixova serija limitiranog trajanja – “Maniac” – prepuna je sličnih ultra-konzumerističkih rješenja u pomalo distopijskom New Yorku u bliskoj budućnosti u kojem umjesto Kipa Slobode imate Kip Ekstra Slobode, a zaraditi možete i na način da glumite muževe udovicama ili prijatelje ljudima koji ih nemaju.

U takvom okruženju pronalazimo lijepu, nezaposlenu Annie koja se snalazi kako zna i umije da dođe do tableta koje joj omogućavaju spokoj i mir. Ipak, Annie nije narkomanka. Annie je tek rekreativna korisnica. Baš kao što ni Owen, crna ovca u bogatoj obitelji Milgrim, nije nestabilni šizofreničar. Owen će vam i sam reći da je compus mentis.

Emma Stone i Jonah Hill briljiraju u seriji hit redatelja Caryja Jojija Fukange koji je jedno od najpopularnijih imena u Hollywoodu pa je nerealizirani surfer zbog svoje redateljske vizije nedavno izabran i kao novi redatelj za nadolazeće filmove Jamesa Bonda. “Maniac” je baziran na premisi istoimene norveške serije, ali kolike poveznice s njom ima dovoljno će vam reći Fukangina izjava da norveškog manijaka nikad nije ni pogledao.

Fukanga, koji je režirao i prvu sezonu hvaljene serije “True Detective”, u “Maniacu” obrađuje teme mentalnih bolesti, ali i načina na koji se farmaceutske kompanije prema njima odnose. To radi kroz niz spektakularno uvrnutih sekvenci, nelinearnih radnji, žarkih neonskih boja i kreirajući univerzum koji je dovoljno sličan našemu, ali opet toliko od njega odskače.

Kombinacija zastarjele, analogne tehnologije, retro stila i naprednih, futurističkih strojeva samo je dio njene dihtomije u kojoj se svijesti glavnih likova prelijevaju jedna u drugu, a gledatelj najčešće nema pojma što gleda i što mu se događa.

I dok Owen, kojeg odlično utjelovljuje Jonah Hill koji vam nakon ovoga više nikada neće biti isti, vidi šifrirane poruke u reklamama po gradu i ima imaginarnog brata koji ga tjera da spašava svijet, Annie je neuredna mlada žena izjedena krivnjom i ovisnošću o tabletama.

Fukanga iznimno hrabro pristupa obrađivanju tema poput borbe sa šizofrenijom, anksioznošću i depresijom i to radi na način da likove i gledatelje stavlja u potpuno sulude situacije koje će eskalirati kada se Annie i Owen podvrgnu testiranju lijekova što Fukangi posluži da u različite epizode “Maniaca” ubaci nekoliko podžanrova od kičastih komedija pa sve do fantasyja i serija uranja u žestoki eksperimentalizam.

Fukangin “Maniac” je iznimno ambiciozan projekt koji se uspješno hrva s teškim temama i iz Emme Stone izvlači predstavu karijere, krcat je referencama na Don Quijota, a od gledatelja traži da izdrži s tom vrtoglavom psihodelijom do kraja kako bi ga se nagradilo.

---

     Julia Roberts i Stephan James su u “Homecomingu” također zatvoreni u laboratoriju, slično kao i Emma Stone i Jonah Hill u “Maniacu”.

Briljantni psihološki triler u kojem danas 51-godišnja lijepa žena glumi socijalnu radnicu u tajnom vladinom centru stvorenom kako bi se pomoglo resocijalizaciji američkih vojnih veterana, nastao je ni više ni manje nego iz podcasta autora Elija Horowitza i Micaha Bloomberga. Dvojac je za produkcijsku kuću Gimlet Media osmišljavao fikcionalnu priču pa su zaključili da su zatvoreni objekt i terapije kod socijalne radnice idealna pozornica za audio format.

Ogroman redateljski pečat na “Homecoming” ostavio je 41-godišnji Sam Esmail koji je prije ovog projekta osmislio i režirao hvaljenu seriju “Mr. Robot”. Iako i “Maniac” i “Homecoming” u centru pozornosti imaju mentalno zdravlje, “Homecoming” je bitno manje šaren i razigran nego što je to Fukangin “Maniac”. Unatoč tome – nije ništa manje zbunjujuć i intrigantan.

U oči odmah upada trajanje epizode koje Esmail drži između ekspeditivnih 24 i 37 minuta koje, zbog zanimljivih scena i zagonetki koje se provlače kroz njih, prolete u trenu i drže vas prikovanima za ekran. Primjećujete i promjenu formata slike koja se mijenja sa 16:9 na 1:1 ovisno o tome o kojoj se narativnoj liniji radi.

Heidi Bergman, lik Julije Roberts, četiri godine nakon karijere u američkom Ministarstvu obrane u kojem je liječila i vojnika Waltera Cruza (Stephan James), radi kao konobarica bez sjećanja na vrijeme provedeno u tajnom vladinom kompleksu.

Redatelj Esmail u velikoj mjeri priziva 70-e i 80-e godine prošlog stoljeća kroz scenografiju, glazbu, tehnologiju koja se pojavljuje u seriji poput starih kompjutera iako se radnja događa u 2018. i simboliku teatralnog dolly zooma, pojavljivanje stepenica kao u Hitchockovim filmovima i elementima iz trilera Briana Russella De Palme poput njegovog korištenja podijeljenog ekrana.

Esmail odmah u prvoj epizodi Juliju Roberts stavlja u dugačak kadar u kojem njen lik priča na mobitel i prolazi kroz kompletni kompleks za potrebe kojeg su morali donijeti 70-metarsku dizalicu i podići krov sa zgrade.

Oduševljava kemija na ekranu između Julije Roberts i Stephana Jamesa kao i lik istražitelja Thomasa Carrasaca koji sa svojim magnetskim okvirima za naočale otkriva što se uistinu dogodilo u tajnom vladinom laboratoriju te spaja dvije radnje. Tko bi prije deset godina rekao da ćemo Juliju Roberts gledati u seriji produciranoj od strane kompanije specijalizirane za internet trgovinu.

Esmailov “Homecoming” otvoreno očijukava s paranoičnim trilerima iz prošlosti i teorijama zavjere koje zaokružuju radnju, ali otvara i teme borbe s PTSP-om i rehabilitacije ratnih veterana te načina na koji se oni nose sa svojim traumama.

I “Maniac” i “Homecoming” su tako dva odlična projekta koja svakako zaslužuju pohvale i pažnju gledatelja. Hrabra redateljska rješenja, intrigantne priče i snažna glumačka imena opravdavaju uloženo vrijeme kao i zanimljiv odnos koje serije imaju prema mentalnom zdravlju, iako mu svaki od projekata pristupa s različite strane.

Ukazuju i da su nove platforme poput Netflixa i Amazona spremne riskirati s ambicioznim konceptualnim projektima koji rizik u konačnici može rezultirati fantastičnom televizijom.

Ipak, zbog vrtoglavih i ambicioznih narativnih rješenja te ponekad traumatičnih sekvenci, možda i nije najpametnija ideja da obje serije gledate paralelno. U biti, kome bi to ikada uopće i palo na pamet?