Kada ste do tolike mjere prepoznati kao kritičar američke vanjske politike da vas optužuju za “institucionalnu predrasudu” spram SAD-a – onda je zadnje što vam treba da vaša novinarska ikona bude razotkrivena kao prvoklasni prevarant.

Upravo to se dogodilo cijenjenom njemačkom tjedniku Der Spiegel.

Njihova 33-godišnja superzvijezda Claas Relotius uhvaćena je u lažima i izmišljotinama kojima je punila svoje “novinarske” radove nakon što ga je razotkrio kolega iz redakcije Juan Moreno i tako kreirao možda i najveći skandal u zadnjih čeetrdesetak godina njemačkog novinarstva.

Nagrađivani novinar Relotius je, između ostalog, raskrinkan da je izmišljao priče o protuimigrantskoj paravojnoj bandi na granici između SAD-a i Meksika, gradiću Fergus Falls u Minnesoti koje je Relotius uz gomilu lažnih činjenica proglasio malim Trumpovim utočištem te priču o religijskom aktivistu koji putuje državom i promatra izvršavanja smrtnih kazni. Tekstovi koji u iznimno negativnom svjetlu prikazuju Amerikance i njihovu kulturu samo su dio Relotiusovog fikcionalnog opusa koji obuhvaća i lažirane priče iz Sirije zbog kojih se sada provodi istraga oko toga da je donirani novac čitatelja Relotius zadržavao za sebe.

Claas Relotius je bio zbog svojih nevjerojatnih otkrića bio zvijezda i u redakciji Der Spiegela, na Njemačkoj novinarskoj sceni kao i na onoj globalnoj gdje je i od CNN-a svojedobno proglašen najboljim novinarom, a našao se i na Forbesovoj listi medijskih “30 ispod 30”.

Kao motive svojih izmišljotina, Relotius je navveo “strah od neuspjeha i pritisak da ne uspije izvući novu veliku priču”.

Der Spiegel je sam raskrinkao svog novinara nakon interne istrage, preuzeo odgovornost za objavljene tekstove, otpustio Relotiusa i najavio tužbu. Objavili su i specijalno izdanje na 23-stranice kroz koje detaljno opisuju kako je moguće da cijenjenom tjedniku, koji se ponosi svojim istraživačkim novinarstvom, promaknu ovakve greške.

Šteta je ipak već bila nanesena. Ne samo Der Spiegelu već cijeloj industriji koja ionako pati od konstantnog pada povjerenja čitatatelja.

Kolega Moreno je tokom vremena u detaljima iz Relotiusovih priča otkrivao nejasnoće zbog kojih je za vrijeme jednog od poslovnih puteva u SAD-u produžio do mjesta iz kojih je Relotius navodno izvještavao i otkrio laži od izmišljenih intervjua do fabriciranih, lako povjerljivih, statističkih podataka.

Uzevši u obzir da bi bazična kontrola iznesenih činjenica kroz fact-checking procedure koji su standard u velikim redakcijama razotkrila Relotiusa, ukazuje na to da urednici Der Spiegela ali i drugih izdavača za koje je Relotius pisao – uopće nisu provjeravali njegov rad niti njegov živopisni stil i priče kritički preispitivali.

“Gubitnici su svi oni novinari u državi koji se drže svog istraživanja u teškim i opasnim situacijiama, kao i svi članovi uredničkih timova koji kontroliraju tekst radi kvalitete i točnosti”, stoji u uredničkom komentaru Süddeutsche Zeitunga dok je Deutsche Welle apeliralo na smirivanje situacije jer se radi od opasnom, izoliranom slučaju.

Nebitno. Političke i društvene struje bliske desnici su već iskoristile skandal kako bi potvrdile svoja uvjerenja da su popularni mediji i njihova urednička politika negativno nastrojeni prema konzervativnim, populističkim procesima u Europi i SAD-u pa pod svaku cijenu izbacuju negativan sadržaj.

Njemačka stranka AfD javno likuje, a i američki New York Post je iskoristio priliku da kritizira i Der Spiegel i ostale publikacije koje napadaju aktualnu američku administraciju.

Der Spiegel ima cirkulaciju od blizu jedan milijun primjeraka i smatra ga se jednim od najvećih i najutjecajnijih europskih tjednika.

Pojmovi poput zloglasnog ‘Lügenpresse‘ odmah su se prilijepili za Der Spiegel. “Lažljivi tisak” je dakako kovanica koja svoje korijene vuče iz 1. svjetskog rata, ali je najpoznatija iz vremena nacističke Njemačke kada je Hitlerov režim taj termin koristio kako bi diskvalificirao štampu koja je bila kritički nastrojena prema njegovoj diktaturi. ‘Lügenpresse’ je kao termin ponovno postao aktualan za vrijeme migracijske krize kada je antimigrantski nastrojena PEGIDA optuživala popularne medije da ne govore pravu istinu o opasnostima migrantskog vala.

2014. proglašena je i ‘Unwort des Jahres’ od strane njemačkih lingvista kao najuvredljivija.

Martin Sellner, žestoki kritičar Der Spiegela i igrač na austrijskoj desnoj političkoj sceni okupljenoj oko tzv. “Identitarian” pokreta dočekao je ovaj skandal slavljenički kao pravi pokazatelj kako popularni, liberalni mediji šire propagandnu i dezinformaciju.

Zbog Der Spiegelovog profesionalnog nemara i Relotiusove maštovitosti kritiziran je i novinarski koncept poznat i kao human interest story koji kroz emocionalnu prizmu diskutira o određenim pojedincima ili skupinama. I ranije je ovaj model novinarskog članka bio pod lupom kritike jer je često igrao na kartu osjećaja i dojma te propuštao dati uvid u cjelokupnu priču. Nakon ovakvog raspleta jasno je i zašto.

Dva stanovnika gradića u Minnesoti o kojem je pisao Relotius, objavili su na blogu “top 11 laži” koje je spomenuo, a od koje je neke moguće provjeriti i jednostavnim guglanjem. Nevjerojatno je kako Spiegelovi fact-checkeri nisu uopće provjeravali navode iz priča koje su se odlično uklapale u uredničku agendu magazina koji se nije libio kritizirati desno orijentirane pokrete.

Ovakav skandal je žestoki udarac na redakciju koja se ponosi svojom objektivnošću i istraživačkim novinarstvom, ali i udarac novinarakoj profesiji za koju široka publika vjeruje da je tek pijun u rukama velikih igrača koji kroz nju guraju konstrukcije koje im odgovaraju.

Možete objaviti na tisuće točnih i istinitih članaka, ali svega nekoliko pogrešnih će taj trud baciti u sjenu. Ovo nije problem novinara koji izmišlja i laže već sustava koji mu je omogućio da svoju maštu predstavi kao novinarski rad i za nju bude nagrađivan.

Problem je još veći ako se upitamo bi li Der Spiegel ovako nonšalantno prihvaćao novinarove priče i da one nisu odgovarale njihovoj uredničkoj agendi?

I odgovor uopće nije bitan. Sama činjenica da sumnjamo i postavljamo takvo pitanje nanosi preveliku štetu novinarstvu i medijima općenito.