Nepravomoćnom odlukom Općinskog suda u Zagrebu, satirično-humoristični portal Newsbar dužan je televizijskom voditelju Velimiru Bujanecu platiti odštetu od 12 tisuća kuna zbog navoda iznesenih u satiričnom tekstu pod naslovom “Hitna pomoć oživljavala Bujanca nakon vijesti o zapljeni kokaina vrijednog 44 milijuna eura”.

Prvostupanjski sud nije uvažio argumente urednika Newsbara kako je očito da se radi o parodiji i satiri, kako iz same činjenice da je kompletan portal satirične prirode tako i iz samog konteksta vidno preuveličanog teksta koji se izruguje javnoj ličnosti Velimira Bujaneca.

Mediji su oštro kritizirali presudu što je preuranjeno i ekvivalent je komentiranja rezultata utakmice na njenom poluvremenu, ali činjenica jest da će konačan ishod ovog sudskog spora imati potencijalno dalekosežne posljedice za medijsku kulturu i medijska prava u Hrvatskoj čija se mlada demokracija još uvijek po prvi put zna susresti s nekim novim umjetničkim i autorskim oblicima i načinima izražavanja mišljenja.

Pravno stajalište koje će zauzeti više sudske instance bit će stoga potrebno analizirati, a do tada vrijedi obratiti pozornost na stajalište koje Europski sud za ljudska prava (ESLJP) ima o satiri i kako je presuđivao u situacijama kada bi na nju naišao jer nije isključeno da će ili jedna ili druga strana potencijalno podići ovaj predmet na tu instancu.

U predmetu Eon v. France je Sud natpis Casse toi pov’con (“Gubi se, jadniče”),  koji je jedan građanin podignuo povodom posjeta predsjednika Francuske Nicolasa Sarkozyja, okarakterizirao kao satiru. Natpis je bio aluzija na izjavu koju je nešto prije toga sam Sarkozy uputio jednoj osobi koja se odbila rukovati s njim. U obrazloženju te Odluke Sud satiru definira kao “oblik umjetničkog izraza i društvenog komentara koji, svojom svojstvenom značajkom pretjerivanja i iskrivljavanja stvarnosti, po svojoj prirodi nastoji isprovocirati i uznemiriti”. U skladu s tim, svako uplitanje u pravo umjetnika – ili bilo koga drugoga – na korištenje ovog izražajnog sredstva trebalo bi ispitati s posebnom pažnjom“.

ESLJP je tom prilikom zaključio kako su francuski sudovi, kaznivši građanina s natpisom, povrijedili čuveni članak 10. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koji štiti slobodu izražavanja i jedan je od najvažnijih pravnih oružja kojim se danas brane mediji i novinari.

Služe se i njime i korporacije pa je British American Tobacco branio jedan svoj oglas u kojem je koristio ime popularnog njemačkog glazbenika i nepušača Dietera Bohlena (Modern Talking) našalivši se na račun činjenice da je Bohlen morao iz svoje autobiografije maknuti određene odlomke teksta. Ovaj ih je zbog toga tužio pa je predmet pod oznakom 53495/09 postao i važan dio sudske prakse u kontekstu korištenja satire u medijima.

U odluci Bohlen v Germany Sud naglašava da se od Bohlena kao javne osobe očekuje veća tolerancija po pitanju šala na njegov račun kao i da oglašivači, u ovom slučaju BAT, imaju pravo izrugivati se javnim osobama temeljem javno poznatih i dostupnih činjenica i događaja kao što je u ovom slučaju bila Bohlenova odluka da briše dijelove svoje knjige.

U kontekstu predmeta Bujanec protiv Newsbara taj momenat je bitan jer se od javnih osoba očekuje veći tolerancija na kritiku, ismijavanje i izrugivanje nego kod ostalih (slično i u predmetu  Ernst August Von Hannover v Germany).

“Njemački sudovi primijetili su da je u objavljivanju svoje knjige podnositelj ovog zahtjeva aktivno tražio pozornost i publicitet kako bi unaprijedio svoje interese. Sud može prihvatiti zaključke njemačkih sudova da su, s obzirom na stupanj u kojem je bio poznat javnosti, njegova “legitimna očekivanja” da će njegov privatni život biti učinkovito zaštićen – od sada smanjena.”

– Citat iz obrazloženja odluke u Bohlen v. Germany

ESLJP dakle prepoznaje satiru kao književnu i novinarsku formu, ali i kao oblik izražavanja mišljenja i ističe kako je pojmove, izraze i pojave koje su njezin sastavni dio potrebno sagledavati u kontekstu u kojem su izneseni.

Satirični ton Sud prepoznaje i u predmetu Kuliś and Różycki v. Poland (Appl. no. 27209/03) gdje se strip u jednom dječjem magazinu izruguje marketinškoj kampanji za jedan čips. Sud u tom predmetu ovako rezonira:

“Činjenica je da tisak ima dužnost širiti informacije i ideje od javnog interesa te da u tom smislu imaju dopušten prag tolerancije na određenu količinu pretjerivanja pa čak i provokacije, odnosno iznošenja neumjesnih izjava. Sud stoga smatra da je ovakav stil izražavanja motiviran sloganima na koje se reagiralo te, uzimajući u obzir kontekst, nije pređena granica do koje smije ići slobodni tisak”.

U poznatom predmetu Vereinigung Bildender Künstler v Austria (Application no. 68354/01), umjetnička slika Otta Mühla u formi karikature prikazuje niz javnih osoba, uključujući i jednog političara, u iznimno eksplicitnim, seksualnim pozama. Zbog zabrane koju su nametnuli njemački sudovi, udruga Vereinigung Bildender Künstler zatražila je zaštitu zbog kršenja članka 10. Konvencije i njihove slobode izražavanja.

Odlukom četiri naprema tri Sud je dao za pravo Udruzi, ponavlja gore već navedenu definiciju satire i zaključuje:

“Sud smatra da se slika teško može interpretirati kao odgovor na detalje iz privatnog života g. Meischbergera, nego se odnosi na javnu poziciju g. Meischbergera kao političara iz FPÖ. Sud primjećuje da u tom svojstvu g. Meischberger mora pokazati širu toleranciju u odnosu na kritike. Sud ne smatra nerazumnim mišljenje prvostupanjskog suda da se scena u kojoj je prikazan g. Meischberger može smatrati nekom vrstom protunapada protiv austrijske Stranke slobode, čiji su članovi oštro kritizirali slikarsko djelo.”

– Citat iz obrazloženja odluke V B K v Austria

U predmetu Ziembinski v Poland (1799/07) jedan poljski tjednik je kroz oštru kritiku i koristeći niz pogrdnih naziva u satiričnom obliku kritizirao odluke političkih čelnika. Sud je prihvatio njihov zahtjev zbog povrede prava na slobodno izražavanje zaključivši kako je “korištenje sarkazma i ironije savršeno kompatibilno s primjenom novinarske slobode izražavanja“.

U predmetu Sokolowski v Poland ESLJP radi važnu distinkciju između iznošenja činjenica i vrijednosnog suda i to na temelju tona odnosno konteksta u kojem je napisan tekst pa kaže:

“Teška optužba za krađu ne može se, prema mišljenju Suda, opravdano pročitati iz takve izjavu, osobito kada se uzmu u obzir satirični karakter teksta i ironija u njegovoj osnovi. Stoga Sud smatra da ga treba kvalificirati kao vrijednosnu prosudbu.”

To je ključan faktor i u sporu između Newsbara i Velimira Bujaneca jer čak i kada se tekst ne kvalificira kao satirični, potrebno je uzeti u kontekst okruženje (izdanje, portal) u kojem je izneseno i ton te karakter samog teksta iz kojeg nije baš lagano zaključiti da se radi o iznošenju činjenica već se preuveličavanje koristi kao stilska forma kojom se želi iznijeti određeni vrijednosti sud o osobi ili pojavi o kojoj se piše.

Ključan detalj iz nepravomoćne presude Općinskog suda u Zagrebu svakako će biti obrazloženje u kojem se satira definira kao “ismijavanje konkretnih postojećih anomalija u društvu, dakle, ismijavanje stvarnih činjenica i događaja u društvu – a ne izmišljenih“, odnosno način na koji će viši sudovi definirati satiru.

U predmetu Grebneva and Alisimchick v Russia (Application no. 8918/05) satirični intervjui s izmišljenim likom u jednom ruskom magazinu imali su za posljedicu kazne i postupak pred ESLJP koji je stao na stranu izdavača koji je kažnjen zbog vrijeđanja državnog odvjetnika naglasivši da je bitna i priroda same publikacije u kojoj se tekst objavljuje.

“U ocjenjivanju osporenog članka domaći sudovi nisu uzeli u obzir društveni i politički kontekst u kojem je nastao te ispitali je li riječ o pitanju od općeg interesa. Konkretno, nisu pokušali analizirati sadržaj objavljenog materijala u kontekstu tekuće izborne kampanje. Štoviše, oni nisu uzeli u obzir satiričnu prirodu publikacije i ironiju koja ju je temeljila. Naposljetku, domaći sudovi nisu uspjeli uravnotežiti pravo regionalnog tužitelja na njegov ugled protiv slobode izražavanja podnositelja zahtjeva i njihove dužnosti, kao novinara, da šire informacije od općeg interesa.“

— Citat iz obrazloženja u predmetu Grebneva v Russia

Pod krinkom satire se, dakako, ne može provući bilo kakav materijal ili poziv na linč i mržnju. Potvrđuju to i odluke u predmetu Lindon v France u kojem su autor i izdavač knjige kažnjeni jer su političara Jean-Marie Le Pena nazvali “predvodnikom bande” i “vampirom”. Jednako tako je Sud jasan i kod osuđivanja satiričnih tekstova koji pozivaju na mržnju i nasilje i u kojima se kritiziraju određeni vjerski simboli.

Iako se pravo na slobodu izražavanja ni u kojem slučaju ne tumači onako široko kako je to slučaj u anglosaksonskom pravnom sustavu iz kojeg dolazi možda i najpoznatiji primjer ovog tipa u predmetu Hustler Magazine, Inc. v. Falwell poznatom kao The People vs. Larry Flynt, ESLJP prepoznaje satirični format i dozvoljava tisku i umjetnicima da se kroz satiru, parodiju i ironiju na određeni način izruguju javnim osobama pa je standard koji bi Republika Hrvatska trebala dosegnuti u slučaju da se protiv nje zbog odluka njenih sudova pokrene postupak pred ESLJP – poprilično visok.