Splitske Prokurative su jedne srpanjske večeri u 2017. svjedočile snažnom Gibonnijevom nastupu u sklopu Splitskog festivala čija kruna je bilo izvođenje “Udice”, možda i najvažnije i najsugestivnije dalmatinske pjesme novijeg doba, koju je Zlatan Stipišić Gibonni izvodio zajedno s Gradskim zborom Brodosplit.

I dok GZ Brodosplit zajedno sa svojim dirigentom Vladom Sunkom zaslužuje vlastiti pijedestal u almanasima dalmatinske kulturne baštine, njihova simbioza s Gibonnijem na bremenitoj “Udici” važan je iskorak u svijet popularne glazbe koji, barem privremeno, može osvijetliti snagu, veličinu i vrijednost GZ Brodosplita, inače skrivenog u mračnim dubinama dalmatinskog zbornog pjevanja.

Neka nas nimalo ne čudi što ih je na svjetlo dana izvukao upravo Gibonni, pjevač koji već preko četvrt stoljeća oplemenjuje hrvatsku glazbenu scenu, umjetnik koji savršeno dobro osjeća mediteranski sentiment i dijete čiji je otac Ljubo Stipišić Delmata svojom fanatičnom predanošću i rudarskim radom ostavio za sobom bogatstvo nemjerljive vrijednosti za dalmatinski identitet.

Vrijednost glazbe za kulturni identitet naroda je od neporecive važnosti, a glazbeni napjevi su na povijesnom području današnje Dalmacije igrali važnu ulogu od davnih vremena. Etnomuzikolog Jerko Bezić će u svom radu iz 1977. “Dalmatinska folklorna gradska pjesma kao predmet etnomuzikološkog istraživanja” naglasiti kako pridjev “dalmatinska” u sklopu tog naziva smatra neophodnim, elaborirajući: “Uz elemente šire evropske mediteranske folklorne glazbe mnogi napjevi klapskih pjesama jasno pokazuju i već spomenute glazbene karakteristike užih područja obalne i otočke Dalmacije. Kad promatramo dalmatinske folklorne gradske pjesme u cjelini, uneseni napjevi i tekstovi su u manjini.”

Jezik i kultura se baštine kroz umjetnost i kroz nju se prenose na nova koljena. Identitet se stvara i čuva upravo kroz te elemente, a nerijetko je baš glazba zbog svoje emocionalne snage i lakoće upijanja najpotentnija umjetnička kategorija u kontekstu očuvanja tih vrednota. Dalmatinska pjesma je zbog popularizacije poprimila i odveć karikaturalan prizvuk kroz banalizaciju klasičnih dalmatinskih motiva, ali ona u svojoj osnovi ni u jednom trenutku nije izgubila svoju snagu i potencijal.

---

Gibonni kroz svoja djela ostavlja snažan pečat na suvremenu dalmatinsku pjesmu uspijevajući gajiti njene autohtone elemente bez da je drži zatočenom i izoliranom od ostatka glazbenih utjecaja pa je ona vješto poprskana world music motivima. Splitski kantautor godinama pokazuje kako dobra dalmatinska pop pjesma može istovremeno zvučati i progresivno i svjetski, a bez da nužno odstupi od prepoznatljive mediteranske melodije i teme.

Brojne njegove pjesme zaživjele su životom neovisnim od svog autora zahvaljujući klapskim interpretacijama preko kojih su zatim postale dio dalmatinskih pučkih napjeva. Gibonni je znao reći kako je klapski jezik njegov materinji što je razumljivo nakon djetinjstva provedenog s ocem po klapskim probama i svakogodišnjeg posjećivanja Omiškog festivala na koji je pokojni Delmata ostavio neizbrisiv trag. Taj osjećaj za jezik kod njega je izniman. Od dalmatinskog dijalekta preko fonoloških (judica, sarce, judi, divji, projdi…) i jezičnih (libar, mirakul…) arhaizama pa sve do nevjerojatno precizne interpretacije kroz koje same riječi postaju dio aranžmana.

Gibonnijev unikatni pjesnički jezik i frazeologija neupitni su ambasadori dalmatinske riječi i dalmatinskog narječja.

Interpretaciju Gibonnijevog bogatog simbolizma nerijetko možemo pronaći upravo kroz razumijevanje suvremenog dalmatinskog čovjeka i života, a čak i univerzalne teme poput oprosta, razumijevanja i ljubavi, u njegovim pjesmama vuku svoje korijene upravo u specifičnostima ovog podneblja i njegovog mentaliteta. Jer…

“Šta su jidra dok se tuku s vitrima? Ka fete sira kad ih lomiš prstima. Al’ ja sam bolji i samo sada postojim – dok se borim i KUPIM VITAR PRSIMA. TO BI TRIBALA VIDIT!
I grom ća cipa priko nas i škripje zubima – to bi tribala vidit i sa mnom podilit… pobjedu.”

Osim nedvojbeno važnih pjesama koje je Stipišić napisao za druge izvođače, njegov vlastiti opus krcat je poezijom i glazbom čija je umjetnička vrijednost već u ovom trenutku smještena u najviši red dalmatinske baštine. Emocionalna inteligencija kojom su prožete njegove pjesme, melodičnost i stvaralačka snaga jedan su od razloga zbog kojeg pjesma na ovim prostorima i van njih uspijeva zadržati prepoznatljivost i popularnost, samim time podižući svjesnost o vrijednosti dalmatinske pjesme kao arhetipa dalmatinskog identiteta.

---

Poklonile su se Prokurative te srpanjske večeri hrvatskom glazbenom velikanu. Onako ponizno i iz drugog plana, gledale su posljednji ispraćaj Olivera kojem je cijeli Split došao odati počast. Tko bi znao da će godinu dana nakon što je Gibonni otpjevao “Udicu” s njihovog zajedničkog albuma “Familija”, te iste Prokurative svjedočiti jednom ovakvom gubitku te da će te iste 2018. Dalmacija ostati i bez svog Jakše Fiamenga.

I neka nas nimalo ne začudi što smo riječ utjehe i glas razuma našli upravo u Gibonniju koji je sa suzom u očima i grčem u želucu odao najljepšu moguću počast Oliveru u sklopu komemoracije u splitskom HNK. Taj govor – koji treba zauvijek biti upamćen i prepričavan – bio je čista emocija, ali i govor koji je trebao svima koji su tih dana imali osjećaj da je Dalmacija izgubila puno više od velikog glazbenika. Bio je to umirujući glas koji vas uvjerava da nije sve izgubljeno.

“Ja bi želija reć svome kapetanu da je sve kako triba i da je svo ovo more samo za te.”

I uopće ne čudi što je pokojni Jakša Fiamengo u jednom od intervjua naglasio upravo to kako ga u domu često posjećuje baš Gibonni s kojim bi dugo razgovarao. To je svit s kojim je Gibonni odrastao i s kojim je živio. Od kojeg ne biži kad ne svitle reflektori nego baš suprotno. Svit koji razumi i koji mu dođe kao nešto prirodno – nešto njegovo. Jer u tom svitu je otkada je napravio svoje prve korake.

Izgubili smo jako puno u jako malo vremena. Odlaze generacije koje su tijekom 20. stoljeća uspjele sačuvati, ali i nadograđivati dalmatinsku misao i preko kojih smo, unatoč neizbježnim vanjskim faktorima, uspjeli zadržati koheziju i osjećaj pripadnosti. Možda i više nego ikad, dužnost je svih onih koji u to vjeruju nastaviti osvještavati generacije koje dolaze, na način koji je plemenit i uključiv, o baštini koju smo naslijedili teškom mukom naših starih.

Dojam je kako je Gibonni sasvim nehotice i prirodno preuzeo ulogu čovjeka koji u najmračnijim trenucima treba osiguravati svjetlo i toplinu svojoj zajednici. Biti kompas i kormilo. Ali, Delmatin sin danas – nakon svih ovih odlazaka – mora biti i jest nešto puno više od toga. Zlatan Stipišić Gibonni je svojom predanošću, svojim radom i svojom veličinom zaslužio biti čovjek u čije sigurne ruke ćemo predati dalmatinsku pismu da je kao primus inter pares nastavi čuvati, njegovati i razvijati. Danas nam je takav skrbnik potrebniji no ikad, ali imamo i čovjeka koji je spremniji nego ikad.

Vrime je!

“Jerbo, može li opće, može li općenitost postati ili već postaje, nadređena mjera svemu što jest naše pojedinačno, svemu što jest naše posebno; jer posebno, pa i ovdje i ono vaše baštinsko – a šta li je nego upravo ono najvrjednije, duhovno, ono vaše neslično drugomu, ono što jest samo u tvome glasu, pjevu i koraku; to vaše osobno postojano, što ima svoj opstanak i egzistenciju – svoj bitak!”

Ljubo Stipišić Delmata