Mogli bismo reći da je sredinom 80-ih Aaron Sorkin bio zaglavljen i bez novaca u svom jeftinom stanu u New Yorku. Nije imao ništa drugo za raditi pa je iz dosade krenuo pisati.
Post hoc, ergo propter hoc.
Već nakon dvije kazališne predstave, mladi Sorkin je – dok je još radio kao barmen na Broadwayju – na papirnatim salvetama pisao dramski tekst A Few Good Men koji je brzo prodao producentu Davidu Brownu i Sorkinov scenarij je 1992. ekraniziran pod redateljskom palicom Roba Reinera (Stand by Me, When Harry Met Sally).
Sorkinov stil danas je bolno prepoznatljiv. Munjeviti, hiperartikulirani ping-pong dijalog s brojnim referencama, doveo je do razvijanja nezaobilazne walk and talk tehnike koja je ostavila žestok pečat na Sorkinov West Wing i izniman utjecaj na televizijske drame. Kasnije će Sorkin u West Wingu likove slati u svojevrsne meta-šetnje u kojima će šetati po uredu ili kvartu čisto iz razloga jer je šetnja bila ugodna za razgovor.
Sorkinu je pokret iznimno bitan. Koristi ga kod pisanja scenarija bilo da se animirano kreće po sobi i na glas glumi dijalog koji piše, bilo da sjedne u auto i krene se vozikati po gradu. Upali glazbu tipa “Brothers in Arms” od Dire Straitsa nakon čega nastane danas legendarna scena iz epizode “Two Chatedrals” u kojoj predsjednik Bartlet u zatvorenoj katedrali proklinje boga i obraća mu se na latinskom.
Početkom 2000-ih znao je odletjeti do Las Vegasa gdje bi vikende provodio napušen i nerijetko sam u casinima. Jednog dana ga je rutinska kontrola na aerodromu uhvatila s gljivama, crack kokainom i jeftinim bongovima. Bitno da je moving.
Aaron Sorkin je gotovo cijelo jedno desetljeće bio zajebano teški ovisnik.
“Nekoliko sam puta trebao umrijeti”, zna reći iz ove perspektive nakon godina provedenih bez čarobnog praha i dodaje. “Drogirao bih se cijelu večer i pisao. Kada sam nakon dugo godina napokon napisao jedan tekst tijekom dana – bio sam tako ponosan na sebe”.
“Pisanje mi je toliko važno da nema prednosti koju ne bi iskoristio. Osim te”.
Ipak, činjenica je da je Sorkin svoj magnus opus “Zapadno Krilo” napisao dok je bio iznimno aktivan korisnik. “Prvi put kad sam probao kokain pomislio sam ‘dobro da nemam novaca jer ovo bi mi se moglo svidjeti’. A onda sam zaradio mnogo novaca”. Newyorčanin odgojen u židovskoj obitelji postao je iznimno tražen i hvaljen scenarist nakon uspjeha filma A Few Good Man, a kada je složio scenarij za “West Wing”, producenti i glumci nisu mogli vjerovati što čitaju.
“Nikada nisam vidio televizijsku seriju s ovakvim scenarijem”, čudio se Rob Lowe na snimanju prve sezone serije koju su zatrpali s čak 26 Emmyja i koja je zajedno sa “Sopranosima” uvela televiziju u njeno zlatno doba. “Zapadno Krilo” se prikazivalo sedam godina. Sorkin je seriju napustio nakon četvrte sezone zbog lošeg odnosa s jednim od glumaca i zbog nerazumijevanja sa studijom oko financijskih detalja.
Danas je Sorkin, koji je 2011. osvojio Oscara za najbolji adaptirani scenarij koji je složio za film The Social Network, jednako toliko i parodija koliko i relikt prošlog vremena. Njegovi idealistički monolozi ne prolaze u vremenu koje je bolesno cinično. Njegov romantičarski pristup i idealizirani, beskrajno pametni likovi bez greške ne mogu živjeti u ovom zeitgeistu u kojem vladaju kompleksni superheroji i antijunaci. Njegov profil Marka Zuckerberga za “The Social Network” najbolje je prošao test vremena. Nije ni čudo. “Mark je prvi lik kojeg sam napisao kao anti-junaka”, reći će kasnije Sorkin istovremeno oduševljen suradnjom s Davidom Fincherom.
Tri od četiri televizijska projekta koja je Sorkin vodio su de facto otkazana. To uključuje i kritički hvaljen Sports Night kao i Studio 60 s Matthewom Perryjem, ali i The Newsroom na kojem mu se HBO zahvalio nakon tri sezone. Za televiziju je teško pisati, kaže Sorkin. Imate postavljene datume emitiranja i ne možete jednostavno nazvati redatelja i reći mu – pričekaj još malo, ne ide mi. Kad je film u pitanju, imate nešto slobodniji ritam.
Činjenica je i da Sorkin voli pisati sam pa scenaristi koji su radili zajedno s njim nemaju uvijek baš najbolja iskustva. Sorkin nije timski igrač. Budimo realni, zato i jest izgradio jedinstveni scenaristički brend.
Za film Steve Jobs je 2015. osvojio Golden Globes u kategoriji najboljeg scenarija, a 2017. je napravio i svoj redateljski debi u filmu Molly’s Game.
“Scenarij nikad ne bude gotov. Jednostavno bude napušten”, reći će Sorkin koji je neobično kritičan prema vlastitom radu i tvrdi da bi gotovo svaki svoj stari scenarij prepravljao do beskonačnosti.
Njegov dijalog svojom težinom i dinamikom jednostavno obuzme kompletan projekt. Nemoguće je ne gledati film ili seriju sa Sorkinovim potpisom, a ne primijetiti njegovu prisutnost koja dominira svojom baršunastom pojavom, nesuptilnom sugestijom i ubitačnim ritmom.
Sorkinov scenarij te može obuzeti poput hipnotičke kome ili progutati poput život blata. Često je oboje.
Iznimno angažiran, Sorkin se neće libiti u svojim kolumnama oprati nekadašnju političku zvijezdu Sarahu Palin ili napisati otvoreno pismo svojoj kćerkici i bivšoj supruzi u kojoj dramatizira nakon izbora Donalda Trumpa za 45. predsjednika SAD-a, ali ni ući u verbalni klinč s novom demokratskom miljenicom, 29-godišnjom Alexandrijom Ocasio-Cortez.
Sorkin je danas više kritiziran nego što je hvaljen. Njegov stil pisanja okarakteriziran je od kritičara kao pretenciozan i nerealan. Neovisno o tome, Sorkinov jedinstveni stil i visoka kvaliteta su neosporne. Pitanje je ukusa kako će vam sjesti njegovi dijalozi ili propovijedanja njegovih likova u brojnim, nadahnutim monolozima poput uvodne scene iz The Newsrooma u kojoj glavni lik, isprovociran, objašnjava zašto SAD u biti nije najbolja zemlja na svijetu.
Teško je razumjeti težinu Sorkinovih razigranih dijaloga dok ih ne stavite na papir. Kvantitativno i kvalitativno su priča za sebe. Odskaču i rezultiraju tehnikama i konceptima koje u to vrijeme nisu bili poznati. Inovativni su. Utječu na generacije koje dolaze. O ukusima se može raspravljati, o pravilima struke i ne baš.
“Publika ne zna što želi. Vi ste taj koji joj to morate pokazati. Ne možete pratiti trendove i publiku. Vi se vođa. Publika mora pratiti vas”.
U drugoj epizodi prve sezone “Zapadnog Krila” predsjednik objašnjava suradnicima da činjenica što jedna pojava uslijedi odmah nakon prethodne ne znači nužno da je ona i njena posljedica.
Sorkin nije počeo pisati jer mu je tu večer bilo dosadno. Krenuo bi pisati negdje drugdje i u neko drugo vrijeme jer je to poriv koji je teško zaustaviti.
Nešto poput ovisnosti.
Nije ni bio bolji pisac zato što se uništavao kokainom. Pisao je spektakularno i prije i poslije toga.
I ne možete pisati poput Sorkina. Njegov autorski stil je toliko njegov da pisanje u njegovom stilu ne bi predstavljalo ništa drugo osim puke imitacije. Ključ je u otkrivanju i njegovanju vlastitog stila. Vlastitog glasa.
Ako ne vjerujete u to, onda ste u klasičnoj zabludi. Zapetljani u logičkoj petlji. Post hoc, ergo propter hoc.
ZADNJE POLJE 
Komentiraj