Venezuelu potresa politička i gospodarska kriza koja je do temelja uzdrmala državu od preko 30 milijuna stanovnika.

Barem je nekoć imala 30 milijuna dok ju tijekom proteklih godina nije napustilo preko 2.5 milijuna ljudi u potrazi za boljim životom. Hiperinflacija na razini od 1,300,000% rezultirala je sa stopom siromaštva od 90% i sve većom gladi u društvu kojem ili nedostaje namirnica i sirovina ili novaca za kupiti te namirnice i sirovine.

Zemlja koja leži na nafti, izvozi gotovo 41% svog crnog zlata u Sjedinjene Američke Države koje nisu nimalo suptilne u svojim nastojanjima da igraju proaktivnu ulogu krojeći političku scenu u Venezueli što je uostalom i svojstveno za njihovu politiku intervencionizma.

Europska Unija je de facto priznala samoproglašenog predsjednika Venezuele Juana Guaida kojeg se optužuje da je američki pijun te da se iz uloge nebitnog opozicijskog faktora lansirao u vodećeg čovjeka države i to protivno Ustavu Venezuele, manipulirajući sadržajem članaka 233. i 333. i tumačeći ih po vlastitom nahođenju. Republika Hrvatska je, sukladno politici Europske Unije, podržala Guaida.

Samo do kraja 2017. Venezuela je ostala bez tri četvrtine novina i 40-ak radijskih stanica zatvorenih u postupku žestokog obračuna vlasti predsjednika Nicolása Madura s medijima. Uslijedilo je to nakon prethodnog vala nacionalizacije medija u čije vlasništvo su došli ljudi bliski vlasti Nicolasa Madura. Praktički jedine neovisne, protu-madurovske novine El Nacional su krajem 2019. objavile svoje posljednje tiskano izdanje i sadržaj izbacuju samo u digitalnom izdanju.

To nije nebitno jer Venezuelu krasi jedna od najsporijih internetskih veza, uništena telekomunikacijska struktura te teleoperateri koji postupaju po uputama vladajućih. Državni operater CANTV koji drži oko 70% tržišta, prema pisanju agencija i medija, konstantno blokira pristup internetu i društvenim mrežama ili jednostavno usporava pristup određenim web stranicama i praktički ih onesposobljuje. Opozicijski mediji su proteklih godina vijesti distribuirali putem instant messaging platformi poput Telegrama i WhatsAppa kako bi pronašli odgovor na mrežne DNS napade.

Cenzura koja ubija kritiku

Open Observatory of Network Interference (OONI) je u svom izvještaju za 2018. zabilježilo brojna ometanja pristupu medijima kritičnima prema vlasti predsjednika Nicolasa Madura. Stranice Armando.info i El Pitazo su konstantno bile blokirane od strane operatera prikazujući timeout error. Venezuela’s Press and Society Institute zabilježio je blokiranje 53 web stranice tijekom 2018. vrlo često koristeći naprednije metode od DNS napada, a koje imaju za cilj taktizirano ometanje pristupu serverima na kojima se nalaze domene nepoželjnih medijskih izdavača.

La Patilla i El Nacional također su bile redovita meta blokada. Mediji savjetuju svojim čitateljima da koriste VPN-ove i sve ostale raspoložive kanale kako bi imale pristup sadržaju dok je Google krajem prošle godine testirao aplikaciju Intra koja bi novinarima i medijima pomogla izbjeći cenzuru. Aplikacija Zello koju su koristili prosvjednici i u Venezueli i u Ukrajini i u Rusiji je također blokirana baš kao i Tor program koji osigurava privatnost na internetu.

Krajem 2017. je Madurova vlada donijela zakon “protiv mržnje” koji izvršnim tijelima omogućuje da svaki govor i svako pisanje koje okvalificiraju kao govor mržnje ili poticanje na mržnju kazne zatvorom ili novčanim kaznama za novinare, urednike i izdavače.

Samo do 2015. je čak 25 medija u rasponu od pet godina dobilo nove vlasnike, mnogi od njih bliske vladajućem režimu uključujući i iznimno popularne Globovision i Ultimas Noticias. Država brojnim sudskim postupcima financijski iscrpljuje izdavače i medije koje ne može drugačije dovesti pod svoju kontrolu, a novinari napuštaju državu u strahu da ne završe u zatvoru. Kriminalizacija novinarstva rasla je paralelno s rastom gospodarske i političke krize u ovoj državi.

Prema svjetskom indeksu slobode novinarstva, Venezuela je skliznula na 143. mjesto na ljestvici od 180 država.

Uostalom, kada nemate papira – ne možete ni tiskati novine.

Medijski establišment pogoršava situaciju

I dok je na lokalnoj sceni Madurov režim oštro udario na slobodu govora i izražavanja, teško je u biti procijeniti motive kako prorežimskih tako i proturežimskih medija u totalnom informacijskom ratu koji narod ostavlja u potpunosti dezinformiranim.

Svoju prljavu ulogu odigrali su i mediji iz establišmenta zemalja “razvijenih demokracija” poput SAD-a, Velike Britanije i ostatka Europske Unije – koristeći situaciju u Venezueli za pojačavanje protu-madurovskog narativa koji za cilj ima rušenje socijalizma i ubacivanje “demokratskih” elemenata u ovu južnoameričku državu.

Zdušno podupirući nelegitimnog privremenog predsjednika Guaida, glavnostrujaški mediji zapadnih demokracija nastavljaju služiti kao nekritički glasnogovornici vlada i država koje imaju potrebu miješati se u unutarpolitička pitanja Venezuele.

Najnoviji primjer je nedavno izvještavanje o navodnom blokiranju humanitarne pomoći od strane Nicolasa Madura. BBC, MSNBC, The Washington Post i CNN su na sva zvona oglasili ovaj neljudski potez Madurovog režima, propuštajući naglasiti bitne detalje poput činjenice da su se i Ujedinjeni Narodi i međunarodni Crveni Križ javno ogradili od ovog PR-ovskog poteza SAD-a koji nije za cilj imao pomoć narodu u Venezueli već diskreditaciju režima Nicolasa Madura.

Miješanje SAD-a u politička pitanja Južnoameričkih zemalja ima stogodišnju tradiciju još kada su 1914. Amerikanci pokušali utjecati na meksičku revoluciju okupiravši luku Veracruz. Ne čudi stoga što narod u Venezueli ne gleda blagonaklono prema najnovijim događanjima u zemlji i prema lansiranjem na političku scenu Juana Guaida koji ima redovita savjetovanja s američkim političkim vrhom.

Nažalost, većina medija u Venezueli kao i mediji van Venezuele žestoko su izranjavani i izmanipulirani tijekom ovog mukotrpnog informacijskog rata koji se vodi na bušotinama crnog zlata i nisu pomogli raščistiti političku kakofoniju i olakšati narodu razumijevanje situacije u državi koja je konstantno na rubu građanskog rata.

Nerijetko su radili upravo suprotno i korišteni su poput kontraobavještajnih elemenata.

“Ovo je način na koji propaganda funkcionira. Ovo je isti materijal kao i makinacije koje su dovele do invazije Iraka. Jednom kada te Washington proglasi diktatorom – gotovo je. Činjenice više nisu bitne. Kontekst više nije važan. Povijest se revidira. Ova promjena režima nema za cilj oslobađanje naroda u Venezueli. Ona ima za cilj rušenje pokušaja da se društvo izgradi na neki drugačiji način”, reći će Jeremy Scahill s Intercepta.

Medijski establišment koji ima najveći doseg propušta iskoristiti taj doseg kako bi kritički raspravljao o problematici već nerijetko stenografski prenosi političku propagandu ili iz vlastitih interesa prezentira priče na način koji njima konkretno najviše odgovara.

Ono što se uistinu događa na terenu je sekundarno jer materijalna istina već dugo nije vodeći imperativ medija već je to prvenstveno forsiranje vlastitog narativa i vlastite agende.

Manji, neovisni mediji često nemaju ni snagu ni resurse potrebne da bi progurale priče koje su nemarom ili namjerom izostavljene iz najvećih publikacija – nerijetko i zbog toga što narod vjeruje da je priča koju im servira veliki i popularni medijski izvor ona priča koja je vjerodostojna i vrijedna pažnje. I tako u krug.