Ima li Lanthimosov “The Favourite” šansu osvojiti Oscara za najbolji film?

Dvorske spletke i intrige na engleskom kraljevskom dvoru pod redateljskom palicom Yorgosa Lanthimosa dobivaju neobičnu notu i nominaciju za najbolji film.

U grčkoj mitologiji Ifigenija je bila poznata kao kćerka Agamemnona Klitemnestre te je trebala poslužiti kao žrtva božici Artemidi za vrijeme Trojanskog rata. Otac Agamemnon bio je spreman u zamjenu za pomoć svojoj vojsci, žrtvovati svoju kćerku. Kada je Ifigenija već bila na lomači, Artemida je djevojčicu poštedjela i kao žrtvu uzela srnu.

Na toj premisi grčki redatelj Yorgos Lanthimos gradi svoj film “The Killing of a Sacred Dear” iz 2017. u kojem je kirurg Steven Murphy primoran birati kojeg će člana svoje obitelji žrtvovati kako bi spasio ostale.

Film s Colinom Farrellom u glavnoj ulozi bio je kruna suradnje Lanthimosa sa scenaristom Efthymisom Filippouem s kojim je još 2009. ušetao na scenu s filmom na grčkom jeziku “Dogtooth” koji im je donio nominaciju za Oscara za najbolji film na stranom jeziku. “Dogtooth” se bavio obitelji koja svoje troje djece drži zatvorenima od ostatka svijeta i uči ih posebnom jeziku u kojem riječi imaju sasvim drugačije značenje od onog koje im mi pripisujemo.

Lanthimosov teatar apsurda je uvijek imao specifične jezične karakteristike, čudne i namjerno uvrnute dijaloge i izgovor te neobične likove utopljene u nadrealistične svjetove.

“Kada radiš ovakve filmove kakve ja radim, shvaćaš da se ne mogu svidjeti svima. Čak i volim što su mišljenja podijeljena jer znam da ima različitih ljudi s različitim ukusima i za neke od njih ne bih ni volio da im se sviđaju moji filmovi”, reći će Lanthimos za svoj rad koji mnogi smatraju dosadnim i suhim.

Lanthimos je već deset godina cijenjen među kritičarima i u relativno uskom krugu publike među kojom je izgradio kultni status, ali sa svojim novim filmom “The Favourite”, smještenom na dvoru engleske kraljice Ane, iskoračio je u svijet popularnog filma i najnoviji projekt mu je već sada donio oko 76 milijuna dolara zarade što je neusporedivo više od njegovih prethodnika poput “The Killing of a Sacred Dear” ili “Lobstera”.

Već je osvojio sedam nagrada na BAFTA-i te je nominiran za čak deset Oscara po čemu je izjednačen s Netflixovim oskarovskih projektom “Roma” u režiji Alfonsa Cuaróna.

Na čelu s Olivijom Coleman koja je oduševila igrajući bolesnu i djetinjastu Kraljicu Anu, Lanthimos na dvor dovodi i ovaj put izvrsnu Emmu Stone kao sluškinju Abigail te Rachel Weisz koja igra utjecajnu Vojvotkinju Saru Churchill koja je kraljičina miljenica i državnu politiku kroji umjesto bolesne, depresivne i nezainteresirane kraljice.

Neobični Lanthimos je još prije puštanja filma dospio u medije kada su glumci prepričavali kako ih je tijekom audicija tjerao na poprilično čudne stvari. “Rekao mi je da, dok čitam tekst, dišem kao da rađam. Mislim da to on radi svakome”, prisjetila se Emma Stone dok je Nicholas Hoult pričao kako je morao zamišljati polje sile kojim je okružen i onda ga mimikom ruku oblikovati u stvari.

U biti je “The Favourite” možda i najmanje čudan od svih Lanthimosovih filmova uključujući i rad kamere koji je i dalje neobičan, ali ni približno toliko kao u “The Killing”. Grčki redatelj je poznat po svojim “kadrovima ispod pojasa”, a “The Favourite” je nakrcan i zanimljivim redateljskim rješenjima i simbolikom, crnim humorom i otkačenim reakcijama glavnih likova.

Iznimno živopisna kostimografija, koja je uostalom bila i neophodna kako bi se dočarao kraljevski dvor s početka 18. stoljeća, kao i fotografija i rad kamere na početku filma više podsjeća na rad Wesa Andersona nego Yorgosa Lanthimosa koji je već poznat kao škrt, da ne kažemo štedljiv, redatelj i koji uostalom ni za ovaj film nije potrošio više od 15 milijuna dolara.

Lanthimos u prethodnim filmovima nije uopće ili je jako malo koristio šminku, a ovdje je za kostimografiju izabrao crnu i bijelu boju koje dominiraju kadrovima pa je kostimografkinja Sandy Powell imala pune ruke posla kako bi pronašla rješenja za Lanthimosov minimalizam. Kako sluškinja Abigail vraća svoj izgubljeni status gospođe, tako i njena frizura i kostimografija prate njenu dvorsku evoluciju.

Vojvotkinja Churchill i njena sluškinja Abigail se bore za status kraljičine miljenice i ne libe se povlačiti agresivne poteze i smišljati spletke kako bi kraljicu pridobile na svoju stranu, što i čini fabularnu okosnicu ovog filma.

Lanthimos je snimao na predlošku scenarija Debore Davis koja ga potpisuje zajedno s Tonyjem McNamarom i tekst je još jedan forte ovog filma jer je ispunjen smiješnim doskočicama, neočekivanim stilskim i jezičnim rješenjima te sarkazmom zbog čega je ujedno i nominiran za najbolji scenarij od strane Akademije.

Iako se Lanthimos udaljio od svog “kućnog” scenarista Fillipoua, Davis i McNamara su uspjeli zadržati čudni ritam dijaloga toliko specifičan za njegove filmove.

“Zbog dominacije muškaraca u kinematografiji, žene se često prikazivalo kao kućanice i djevojke. Mi smo ih željeli prikazati kao ljudska bića. Naš mali doprinos jest da smo ih pokušali prikazati kao kompleksna, divna, stravična bića kakva svi mi i jesmo.”

Yorgos Lanthimos

Lanthimosova opsesija životinjama ni ovdje nije izostala. I dok se u “Lobsteru” ljudi pretvaraju u životinje ako ne nađu životnog partnera, ovdje Lanthimos koristi zečeve kao simboliku kraljičinog napaćenog života. Kraljica Ana je prema povijesnim podacima izgubila čak 17-ero svoje djece, a zečevi u filmu često posluže kao i svojevrsni svjedoci karaktera koji kraljici pomažu procijeniti motive ljudi u njenom najužem krugu.

Glazbena podloga i dalje je snažno oruđe ovog redatelja pa nije neobično čuti kako se gudački instrument provlači kroz određenu scenu ili montažu kao ni korištenje klasičnih kompozitora poput Handela ili Bacha, ali i nešto suvremenijih poput Francuza Oliviera Messiaena.

“The Killing of a Sacred Deer” koristi Schuberta, a iz pamćenja ne izlazi ni maestralna najava tog filma u kojem kćerka pjeva hit Ellie Goulding “Burn” koji nakon toga nikad više nije zvučao isto.

“The Favourite” briljira kroz psihološku karakterizaciju likova i oduševljava scenama koje plešu na rubu histeričnog smijeha i histeričnog plača. Lanthimos je pokazao da može i zna izaći iz svoje sigurne zone bolesno izvrnutog, malog filma i zakoračiti na pozornicu s velikim igračima, a da pritom ne izgubi svoj snažni redateljski pečat i snimi bolesno izvrnuti, veliki film.

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d blogeri kao ovaj: