Hrvatsko novinarsko društvo planira prosvjed “Medije ste uzeli. Novinarstvo ne damo” isprovocirano brojnim tužbama protiv izdavača i novinara, a u kojima prednjači Hrvatska radiotelevizija.

Okačili su brojač tužbi HRT-a na svojim službenim stranicama, organizirali okrugli stol na koji su doveli glavnog tajnika Europske federacije novinara (EFJ) kako bi se ovaj javno zgražao nad situacijom medijskih sloboda u RH i organizirali prosvjednu šetnju koja 02. ožujka kreće od Novinarskog doma s početkom u simboličnih podne i pet minuta.

Ovo je snažna kampanja HND-a pod vodstvom Hrvoja Zovka kontra njegove bivše matične kuće HRT-a, ali i kontra pravosuđa Republike Hrvatske koje u posljednje vrijeme i nije najsklonije novinarima.

Je li ikoga uopće briga?

Hrvati imaju najmanje povjerenja u svoje pravosuđe od svih naroda u Europskoj Uniji. Tako tvrdi službeni, godišnji izvještaj Komisije Europske Unije te Eurobarometar koji ocjenjuje pravosuđe u svim zemljama EU. Da budemo precizniji, Hrvati više od svih vjeruju da njihovo pravosuđe nije neovisno već je pod pritiskom vlasti i politike.

Isti taj EU barometar donosi izvještaj o korupciji po kojem bi Hrvati radije korupciju prijavili medijima (29%) nego pravosudnoj vlasti (11%). To je sramotan ishod za hrvatsko pravosuđe jer izgleda da narod vjeruje kako će se korupcija bolje raskrinkati ako je prijave medijima, nego ako pravdu pokušaju goniti pravnim putem, insinuirajući da je pravosuđe također dio korumpirane hobotnice.

Taj negativan stav javnosti prema pravosudnoj vlasti dijele i novinari koji smatraju da velika količina tužbi protiv medija kao i količina izgubljenih sporova ukazuje na činjenicu da pravosuđe ili ne zna ili ne želi štititi medije i novinare od ovakvog oblika cenzure.

Djeca koja su vikala “Vuk!”

Ipak, daleko od toga da je povjerenje Hrvata u medije iznimno visoko, o čemu smo u nekoliko navrata pisali na Zadnjem Polju, a unatrag par godina bio je i vidljiv trend opadanja povjerenja Hrvata u tiskane medije tako da ovdje nije baš jasno tko kome i koliko vjeruje, ali jest jasno da je vjerodostojnost i pravosuđa i medija u Hrvatskoj podvedena pod znakom upitnika.

Poput priče u kojoj dječak s bujnom maštom stalno viče “Vuk!” pa mu ne vjeruju ni kada je u pravu, ovdje imamo situaciju gdje dvoje odrasle djece kojima ionako nitko ne vjeruje viču kako je vuk sakriven pod kožom onog drugog.

Slušajući ih kako se nerazgovijetno prepiru, prosječni hrvatski političar u kutku sobe zadovoljno trlja ruke. Ako je potrebno, bit će i njihov nepristrani arbitar.

Ako je, dakle, ikoga briga onda je to gomila NGO-eva koji žive od ovakvih akcija te političari koji su odlučili iskoristiti ovaj sukob kako bi bildali vlastitu reputaciju i kupili si pozitivne bodove kod dijela novinara dok drugi dio političkog spektra koristi ovu situaciju za kritiku liberalnih nevladinih udruga i medija.

Javnost nije briga jer narod je uvjeren kako su veliki mediji ionako isprepleteni s krupnim kapitalom i visokom politikom.

U ovom trenutku u Hrvatskoj je autocenzura u medijskim kućama snažnija od političke cenzure.

Opravdano su građani RH indiferentni prema vapajima novinara i urednika velikih medijskih kuća kako je njihovo pravo govora ugroženo jer su oni isti godinama implicitno podržavali ovakav sustav. Empatija građana je rezervirana za neku drugu problematiku.

Cirkus bez publike

HND tako poziva političare na bojkot HRT-a pa kada saborski zastupnik Gordan Maras to protumači na način da izbaci novinare HRT-a sa svoje konferencije za medije, onda HND malo preciznije obrazloži svoje zahtjeve pa se ovaj mora ispričavati.

Novinari su zgroženi cenzurama i gušenjima slobode govora pa reagiraju na način da davaju naputke javnosti da kolegama novinarima uskraćuju informacije.

HRT onda organizira konferenciju za medije povodom izbacivanja njihovih novinara s pressice koju zaključuje potpuno nevezanim izvještajem gledanosti HRT-a prema pokazateljima EBU-a koji, prema njima, ukazuje na kvalitetu ovog javnog servisa u Hrvatskoj.

Sve u svemu, to je apsolutni cirkus za kakav javnost nije zainteresirana.

Smiju se novinarima, blate pravosuđe, a i jedni i drugi ih nastavljaju hraniti svježim materijalom.

Koliko god je nevjerojatno da jedan javni servis poput HRT-a podiže tužbe kontra svojih novinara i koliko god je nezamislivo da kolumnisti za iznošenje vrijednosnih sudova i kritiku javnih osoba bivaju osuđivani, novinarima puno veću štetu čini njihovo povezivanje s kompromitiranim velikim izdavačima koji već desetljećima pokazuju da su radi profita i pristupa spremni kompromitirati novinarsku etiku i materijalnu istinu.

Novinari bi trebali biti zaštitnici javnog interesa, a činjenica da javnost za njihove probleme ne pokazuje nikakav interes  – dovoljno govori o kvaliteti posla koji obavljaju. Isto vrijedi i za pravosuđe.

I koliko god kvalitetnih primjera dobrog novinarstva i dobrog rada u pravosuđu bilo, dok god su oni u dominantnoj manjini, većina će biti nezainteresirana za ono što imaju reći.

I dok se god dvije društvene institucije poput medija i pravosuđa, koje bi trebale biti barem donekle komplementarne, međusobno blate i osuđuju – političari će tu podjelu iskoristiti, nametnuti vlastiti narativ i nastaviti koristiti i jedne i druge ovisno o potrebi i situaciji.