HRT je javni servis i kao takav se mora početi i ponašati. Ali, moramo i mi ostali.

Rukovodstvo Hrvatske radiotelevizije odlučilo je proaktivno djelovati na napade koje prema ovom javnom servisu usmjeravaju brojni medijski igrači, ali i Hrvatsko novinarsko društvo pa i neki od njihovih sadašnjih i bivših novinara.

I dok HND na današnji dan broj tužbi HRT-a protiv novinara i medija postavlja na brojku 36, a ukupni iznos tužbenih zahtjeva na 2,227.500 kuna, HRT odgovara kako ne tuži svoje novinare već glavne urednike i izdavače i to zbog iznošenja neistina i povrede časti i ugleda HRT-a.

Stav Zadnjeg Polja o međusobnom šaketanju pravosuđa i medija iznijeli smo nedavno, a ovom prilikom smatramo korisnim analizirati pravni i društveni položaj HRT-a u kontekstu najave razrješenja dužnosti dopredsjednika Programskog vijeća Nikole Bakete zbog kritika upućenih prema HRT-u na konferenciji za medije GONG-a, kao i neobičnu situaciju u kojoj HRT podiže tužbe protiv novinara među kojima i protiv Sanje Mikleušević Pavić   – zaposlenice HRT-a i predsjedateljice Središnjeg odbora HND-a.

Na nedavnom okruglom stolu u organizaciji HND-a “Novinarstvo pred sudom”, kojeg sam HND naziva “vrlo posjećenim i odlično pripremljenim“, profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu,  Đorđe Gardašević, korisno upućuje na sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava (ECHR) koja se tiče odnosa javnih servisa kao što je HRT prema kritici iznose zaposlenici jednog takvog servisa.

Žestoka kritika je dozvoljena

Pa tako u predmetu Wojtas-Kaleta v. Poland ECHR smatra kako je davanjem otkaza zaposlenici javne televizije u Poljskoj Woytas-Kaleti, povrijeđeno pravo na izražavanje iz čl. 10. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda jer je ista u tisku i kroz otvoreno pismo oštro kritizirala programsku politiku javne televizije. Rukovodstvo poljske javne televizije osudilo je šeficu sindikata da svojim istupima svojoj kući narušava čast i ugled te joj udijelilo otkaz.

ECHR je osporio odluke poljskih sudova koji su potvrdili odluku poslodavca te je tom prilikom utvrdio kako sudovi nisu uzimali u obzir javni interes za tematiku kojom se Woytas-Kaleta bavila kao i da je kritika iznesena o postupcima rukovodstva televizije koji su također predmet snažnog interesa javnosti.

Sud primjećuje da se za pitanja u ovom predmetu može reći da su bila od javnog interesa i zabrinutosti. Ponavlja da postoji ograničen opseg prema članku 10. stavku 2. Konvencije za ograničenja rasprave o pitanjima od javnog interesa  i smatra da je programska politika javnih medija predmet takvog interesa“, stoji u tekstu odluke ECHR-a.


Čitaj na Zadnjem Polju

Slučaj NewsBar: Analiziramo kako praksa Europskog suda za ljudska prava tretira satiru


To govori u prilog argumentima da je javni servis dužan trpjeti veću količinu kritike nego što bi to mogao biti slučaj kada bi zaposlenik privatne televizije kritizirao svog poslodavca. Uzevši u obzir da je HRT svojevrsno javno dobro, javnost – koja podrazumijeva i zaposlenike ili članove Programskog vijeća – ima pravo u javnom prostoru kritizirati uredničku politiku ili (ne)ispunjavanje misijskih ciljeva, osobito kada su izneseni u dobroj vjeri.

U predmetu Fuentes Bobo v. SpainECHR je osporio odluke španjolskih sudova koji su potvrdili odluku javne televizije TVE o otkazu producentu koji je javno kritizirao njeno rukovodstvo. Iako su španjolski sudovi tvrdili da pravo na izražavanje ne daje nikome slobodu da vrijeđa – ECHR je čak i takav diskurs zaštitio kišobranom iz čl. 10 zaključivši da bi blaže disciplinske mjere od otkaza ipak bile razmjernije ovoj situaciji uzevši u kontekst da su izrečene u sklopu šire debate o načinu na koji se upravlja tim javnim servisom.

Pluralizam je ključan

U svjetlu nadolazećeg prosvjeda u kojem bi mogli sudjelovati i neki zaposlenici HRT-a, vrijedi uputiti i na presudu ECHR-a u predmetu Manole a.o. v. Moldova u kojem su zaposlenici javne moldavske televizije TRM, nakon prosvjeda i štrajka kojim su pokušali ukazati na cenzuru i utjecaj političkih krugova na uredničku politilku televizije, prema mišljenju Europskog suda bili nepravedno diskriminirani i degradirani prilikom kadrovskih rošada koje su uslijedile.

ECHR je tom prilikom posebno naglasio važnost pluralizma u vođenju i upravljanju javnim servisima.

“Kada država odluči stvoriti javni RTV sustav, iz gore navedenih načela proizlazi da domaće pravo i praksa moraju jamčiti da sustav pruža pluralističku uslugu. Osobito tamo gdje su privatne postaje još uvijek preslabe da bi ponudile pravu alternativu, a javna ili državna organizacija je stoga jedini ili dominantni glas unutar zemlje ili regije, neophodno je za ispravno funkcioniranje demokracije da prenosi nepristrane, neovisne i uravnotežene vijesti, informacije i komentare, a ujedno i da bude forum za javnu raspravu u kojem se može izraziti što je moguće širi spektar stavova i mišljenja. ”

Manole a.o. v. Moldova

Kritika dopredsjednika Programskog Vijeća, Nikole Bakete, zbog neispunjavanja misijskih ciljeva HRT-a iz ugovora potpisanog s Vladom RH, može se podvući pod zakonsku obvezu članova Programskog vijeća da zastupa i štiti interes javnosti kroz provođenje nadzora programa, a i kritike o tužbama prema novinarima su bile odmjerene prirode i iznesene u kontekstu šire, javne debate koja se već neko vrijeme vodi oko politike upravljanja HRT-om.

U tom kontekstu je iznimno teško pronaći opravdanje za najavu rukovodstva HRT-a da se Nikola Baketa razriješi dužnosti jer će biti izazovno dokazati da je isti postupao suprotno općim aktima HRT-a ili da svojim djelovanjem i ponašanjem narušava ugled HRT-a.

Čak i kada bi interni pravilnici HRT-a eksplicite zabranjivali ovakav oblik javnog istupanja, isti bi teško preživjeli test razmjernosti odnosno pravo na izražavanje bi nadjačalo eventualne statutarne prepreke. Osobito zbog toga što se radi o javnom servisu.

A vrijeme je da HRT shvati da je javna, a ne državna televizija.

Razlika je poprilična i iznimno bitna. Javni diskurs na temu vođenja i upravljanja ove radiotelevizije mora se omogućiti pa makar on konstantno balansirao na rubu povrede časti i ugleda ili rušenja reputacije. Jer rukovodstvo mora razumjeti da kada kritizirate javni servis – kritizirate nešto što bi trebalo biti naše zajedničko pa se nitko ne treba naći uvrijeđenim više od nekog drugog.

Upravo u tome je bitna distinkcija jer činjenicom da HRT na ovakav način reagira na kritiku, koliko god ona nekada bila neosnovana pa čak i naivno posložena i smiješna, ukazuje na to da određena skupina ljudi smatra kako je HRT više njihov nego naš zajednički i da se kritika prema HRT-u odnosi upravo na njih.

Pogrešno. Kritizirajući javni medijski servis i stanje na njemu, prije svega upiremo prstom u ogledalo i kritiziramo sami sebe. Vrlo često nesvjesno, ali svejedno kritiziramo. Jer ako je zaista taj javni medij toliko loš – mi smo ta javnost koja je to dozvolila.