Free Solo: Dozvoljena vam je samo jedna pogreška. Ona posljednja.

“Ako tražite savršenstvo, free soloing je najbliže što savršenstvu možete doći”, govori u jednom trenutku Alex Honnold dok se ispred njega uzdiže moćna klisura El Capitan.

Honnold je već cijelo desetljeće poznat kao jedno od najjačih imena u svijetu free climbinga i free soloinga, ali su ga dokumentarac “Free Solo” za National Geographic i činjenica da se bez užeta i bez opreme popeo uz El Capitan, lansirali u središte popularne kulture što je kulminiralo osvajanjem Oscara za najbolji dokumentarac.

Elizabeth Chai Vasarhelyi i Jimmy Chin su režirali film koji prati pothvat penjača iz Kalifornije koji je prvi i jedini koji se free solo tehnikom penjanja popeo uz El Capitan baš kao što je prethodno postao prvi koji se s tom tehnikom popeo uz Half Dome, granitnu klisuru također smještenu u Nacionalnom parku Yosemite u Kaliforniji.

Malena zajednica penjača možda i nije najoduševljenija publicitetom koji je penjanje dobilo zbog filma Free Solo, kao što nisu bili oduševljeni i načinom na koji se taj sport i stil života prethodno prikazivao u filmovima i popularnoj kulturi, ali ovaj poduhvat Honnolda, Vasarhelyj i China je u velikoj mjeri demistificirao i približio ovu vještinu širokoj publici.

Čak dva velika dokumentarca o penjanju su izašla u 2018. i to Free Solo te The Dawn Wall u kojem gledamo legendarnog Tommyja Caldwella kako se penje još težom rutom El Capitana, ali uz pomoć užeta i penjačke opreme.

Free Solo osvjetljava stanje uma čovjeka koji život stavlja na kocku kako bi se popeo na vrh klisure bez ikakvog posebnog razloga, osim nagona i ljubavi prema osjećaju kada se bez ičega i bez ikoga nalazite na 900 metara visine, okruženi vjetrom i pticama i jedan-na-jedan ste s prirodom.

Objašnjavati to nekome tko to ne shvaća je uzaludan trud baš kao što vjeru u nekoga ili ljubav ne možete racionalno obrazložiti drugome tko ne dijeli taj osjećaj.

Penjanje u prirodi je svakako stil života, što vidimo i po Honnoldu koji živi u kamp kućici kao i po brojnim drugim penjačima čiji radikalni stilovi života nisu nikada prikazani na kameri niti su zahvaljujući svojoj vještini zaradili milijune i Oscare. Radi se o radikaliziranim pojavama potpuno udaljenima o društvenih konvencija i ljudima koji su spremni poginuti za stil života koji vode. Mnogi i jesu poginuli, što Free Solo naglašava u nekoliko navrata tijekom trajanja dokumentarca.

“A što je očekivala da će se dogoditi”, mrtav-hladan komentira Honnold smrt jednog svog kolege i tugu životne partnerice tog penjača kada je ovaj poginuo.

Zbog činjenice da se i sam Honnold tijekom pripreme za ovaj pothvat nalazio u dugogodišnjoj vezi, daje jednu sasvim drugačiju dimenziju cijelom dokumentarcu jer tijekom njega vidimo njegovu djevojku koja pokušava razumjeti Honnoldove životne odluke, neobičan način komunikacije i posve analitičan pristup pitanjima poput pada i smrti, postotka za uspjeh i rizika kojem se izlaže.

“U mojoj obitelji nikada nismo govorili jedno drugome ‘volim te’. Naučio sam se grliti tek u svojim 20-ima. Sad sam poprilično dobar u tome”, prepričava Honnold.

Ovaj 33-godišnjak ostavlja dojam znatiželjnog i iznimno iskrenog penjača koji gotovo štreberski rezonira o svojim tehnikama i odlukama i izlaže ih robotskom hladnokrvnošću. U filmu se prikazuje i njegov odlazak na magnetnu rezonancu mozga kako bi stručnjaci utvrdili po čemu se njegova glava razlikuje od one prosječnog čovjeka.

Zanimljivo je da će Honnold istaknuti tek film Clinta Eastwooda “The Eiger Sanction” snimljen 1975. kao jedan u kojem bi scene penjanja nazvao posve realističnim. Eastwood, koji je režirao i glumio u filmu, inzistirao je da sam snima penjačke scene. Na Eigeru je prethodno već, uz brojne druge, poginuo i američki penjač John Harlin. 2007. je njegov sin John Harlin III snimio dokumentarac “The Alps” o svom penjanju uz zloglasni North Face na kojem mu je poginuo otac.

Dokumentarac National Geographica uspijeva ukusno i nepretenciozno prikazati free soloing kao šahovsku partiju između čovjeka i stijene, a ne hazardersko kockanje kakvim ga mnogi smatraju. Honnold je godinama vježbao rutu koju je u lipnju 2017. napokon i prešao bez opreme. U međuvremenu ga slušamo i gledamo kako do najmanjih detalja razrađuje koreografiju svakog pokreta noge, ruke, prstiju.

Filmska ekipa koja ga je pratila uspjela je dočarati napetost situacije kada se nalazite stotinama metara udaljeni od tla, na vertikalnoj stijeni koja ne trpi pogreške.

Bez prevelikog korištenja dramatične glazbene podloge, bez osobitih efekata. Samo disanje Honnolda i cvrkut ptica.

Činjenica da ovaj film vjerojatno ne bi postojao da je Honnold napravio i najmanju pogrešku kao i sama zamisao da pred kamerama padne u smrt je zastrašujuća i postoji prostor da se povede rasprava o etičkim pitanjima vezanima uz snimanje ovako radikalnog pothvata. Hoće li kamere oko Honnolda ometati penjača i povećati šansu za pogreškom? Dogovor među redateljima je bio da ni u jednom trenutku ne pitaju Honnolda hoće li se i kada odlučiti da krene.

Free Solo će mnoge inspirirati da se na jedan ili drugi način krenu baviti penjanjem dok će druge dodatno distancirati od ove aktivnosti uz argumente kako se radi o nepotrebnom riziku specifičnom za dokoni svijet. Ipak, osvajanje naizgled nepremostivih prepreka i potpuna uronjenost u određeni pothvat i to do razine radikalizacije, uvijek je bila dio ljudske prirode i uvijek će ostati.

Free Solo nije snimljen za one koji ne mogu razumjeti zašto to netko radi, već za one koji se pitaju što je potrebno da bi se tako nešto napravilo.