Kada se pojavio u rujnu 2004. na američkom ABC-u, Lost je pokazao kako se inovativnim pripovjedačkim tehnikama može unijeti svježina u iskušani format televizijske drame.

Scenaristi i showrunneri su na primjeru i pogreškama Losta naučili mnogo. Pogledajmo samo The Leftovers koje je Damon Lindelof zaokružio puno elegantnije nego što je to bio slučaj s Lostom, ali činjenica jest da inovativne kompozicije autore serija dovode u mračne, neistražene vode u kojima se moraju snalaziti bez uputa i iskustava svojih prethodnika.

Upravo u takve vode je 2017. zakoračio Dark.

Njemačka serija u produkciji Netflixa pokazala je kroz dvije sezone i svega 18. epizoda da ljudski um i kreativnost ipak nisu rekli sve što su imali reći po pitanju progresivnog pripovijedanja i razvijanja novih pripovjedačkih tehnika i rješenja.

Usporedbe s američkom serijom The Stranger Things su bile očekivane, The Vogue seriju Dark čak i naziva “Stranger Things za odrasle“, ali usporedbe su kao takve deplasirane jer jedno je istrošen pop koncept koji služi za prikriveno oglašavanje i nesnošljivi product placement, a drugo je nezamislivo minuciozno planirana i izvedena ideja koja je već izlizanom i ustajalom narativu putovanja kroz vrijeme udahnula novi život.

Drama i fabula građena oko koncepta putovanja kroz vrijeme viđena je već dovoljno puta da možete očekivati kako nova iteracija neće donijeti ništa novo, ali autorima serije Baranu bo Odaru i Jantje Friese pošlo je za rukom stvoriti putovanje kroz vrijeme kakvom još nismo imali prilike svjedočiti.

Dakako, za to im je bilo potrebno kreirati vrtoglavu strukturu i apsolutni kronološki mindfuck od scenarija koji gledatelja prisiljava da se suoči sa scenama koje u gotovo svim ostalim ozbiljnim dramama ne bi izgledale ni plauzibilne ni uvjerljive.

Friese će reći, “Uvijek govore kako je pisanje poput arhitekture. Slažeš blokove i na kraju dobiješ ciglu. Ja na pisanje gledam više kao na arheologiju. Kuća je već tu, samo je trebaš razotkriti.”

Odar i Friese su željeli intimnost malenog, dislociranog europskog gradića pa kada već nisu mogli prostorno ići u širini, odlučili su priču proširiti vremenski.

U osnovi je Dark atmosferična europska serija smještena u fikcionalnom Njemačkom gradiću znakovitog imena Winden u kojem naizgled normalnim, mirnim životom živi nekoliko obitelji na rubu šume i zaposlene u nuklearnoj elektrani.

Dakako, takav sinopsis Darka je potpuno neprikladan baš kao što je i promašeno govoriti o Darku kao još jednom europskom trileru u kojem se otac protagonista ubija, a djeca nestaju u šumi.

Dark koristi te tropove kao elemente za nadgradnju priče koja nas u potpunosti izbacuje iz kolosijeka, odvodi u tri različita razdoblja i to u 2019, 1986. i 1953. i stvara i zatvara fabularnu strukturu i odnose među likovima kakvi bi u pravilu bili nezamislivi.

Sic mundus creatus est

Ono što ćete prvo čuti za Dark jest da je neopisivo kompliciran i da nije serija koju možete pratiti površno ili usputno već da bi vam bilo uputnije pripremiti olovku i papir te voditi bilješke.

U svoje dvije sezone, Odar i Friese su uspjeli stvoriti seriju visokog koncepta u strogo kontroliranom univerzumu koji autorima ne dozvoljava kreativnost u smislu šaranja s narativnim linijama već ih tjera da igraju kompleksnu partiju šaha i kompliciranim logičkim izvodima tjeraju tijek radnje i razvoj likova.

Ako vam takav opis zvuči suhoparno i apstraktno, vrijedi napomenuti da za Dark vole reći kako je to promišljenija verzija Game of Thronesa kada su u pitanju incestuozna šaranja.

Dark zbog svoje kompleksnosti nimalo ne gubi na svojoj emocionalnoj kao ni dramskoj zavodljivosti, uspijevajući kroz čvrstu strukturu ispričati niz snažnih, bolnih i intrigantnih ljudskih sudbina i uspijevajući stvoriti zanimljive i raznolike likove bez da ih sam koncept poždere i učini tek bezličnim pijunima u cijeloj priči.

Protagonist Jonas Kahnwald, srednjoškolac u svojoj žarko žutoj kabanici, u biti je tek samo jedan od lepeze likova u vječno kišovitom Wendenu čiji životi su na prvu loptu jednostavni, ali u biti zarobljeni u temporalnu petlju koje su nesvjesni. Jonas, motiviran pronalaskom odgovora za samoubojstvo svog oca, ali i ljubavlju prema mladoj Marthi Nielsen, odlazi na putovanje koje ga ne odvodi iz Windena, ali ga u potpunosti izmješta iz aktualne vremenske linije.

Očijukanje s hermetikom, citati na engleskom, glasovita Smaragdna ploča te prekrasne reference na Goethea, daju ovoj seriji interesantnu patinu mistike.

Iako vam nije uvijek jasno tko je tko i što se uopće događa na ekranu, dobro osmišljeni i simpatični likovi će vas držati iz ekran jer u konačnici želite vidjeti njihovu priču do kraja.

Determinizam kao formula

Ono čime su se autori poslužili kao zakon prilikom putovanja kroz vrijeme jest determinizam kao pravilo da povratak u prošlost ne može promijeniti ništa u budućnosti koja je već zadana. U takvom sustavu, promatramo likove Darka zarobljene u temporalnoj i logičkoj petlji, ne uspijevajući svojim djelovanjem promijeniti tijek vremena već ga samo potvrditi.

Dark je naizgled jednostavna obiteljska stabla četiri njemačke obitelji ispremiješao do neprepoznatljivosti pa ih sada zajedno s gledateljima slažu poput razbacanih puzli.

I u tom elementu kao i u komunikaciji likova kroz različita razdoblja, leži inovativnost Darka. Kao što je Lost kroz svoje flashbackove davao kontekst i priču nepoznatim ljudima zarobljenima na pustom otoku, tako i Dark kroz ZF element putovanja kroz vrijeme, već gotovim i svršenim stanjima i događajima daje jedno drugačije tumačenje.

Ono što nam Dark pokušava reći jest da vrijeme nije linearno već se i prošlost i sadašnjost i budućnost događaju istovremeno.

Teško je uopće zamisliti pisanje scenarija ili razvijanje radnje za projekt ovakvog tipa, a osobito to činiti na način na koji se gledatelji neće osjećati prevarenima. Autori su uspjeli stvoriti jezik, pravila i koncept koji je do sada neviđen i koji filozofski i logički preispituje pojam vremena, slobodne volje i kauzalnosti, istovremeno uvodeći nove metode pripovijedanja.

Priča poput ove se mogla ispričati na desetak različitih načina, što stilskih što konceptualnih, a upravo ambiciozna odluka autora, da se odluče na ovako višeslojnu strukturu i sebi iskompliciraju život, rezultirala je inovativnim, duboko promišljenim pristupom pripovijedanju zbog kojeg su gledatelji dobili priliku i o vremenu, odlukama i životnim putovima likova razmišljati na drugačiji način.

Ovaj hvalevrijedan pothvat Odara i Friese ulazi u svoju treću sezonu za koju vjerujemo da će razriješiti određena otvorena pitanja, ali i dodatno produbiti mitologiju ove serije za koju će mnogi tvrditi da je najbolje i najoriginialnije što Netflix ima za ponuditi.