Neki, osobito gorki, okus u ustima izmjenjuje se s gropovitim grčem u želucu dok gledate trosatni dokumentarac Killer Inside: The Mind of Aaron Hernandez.

Procjenjuje se da je u SAD-u gotovo 40 tisuća ljudi izgubilo svoj život od posljedica vatrenog oružja samo u 2017. Malo koje od tih žrtava dobiju svoj dokumenzarac na Netflixu, ali nije svaka žrtva jednaka niti je toliko bitno tko si bio – koliko je bitno tko te ubio.

“Sjetite se samo O.J. Simpsona” referira u jednom trenutku u dokumentarcu aludirajući kako su zločini Aarona Hernandeza gori čak i od kanoniziranih ubojstava koje je (navodno) počinio kasnije oslobođeni Simpson.

U konačnici je Hernandez osuđen za teško ubojstvo Odina Lloyda u 2013. a oslobođen od optužbi za ubojstvo još dvoje u 2012. i to zbog nedostatka dokaza, iako je u garaži kuće njegove tetke pronađeno vozilo iz kojeg je u tu dvojicu pucano.

Aaron Hernandez bio je zvijezda New England Patriotsa kada je u ljeto 2013. uhićen i s rukama iza leđa te s majicom preko, izveden iz svoje ville u prizoru uhvaćenom na televizijskim kamerama i koji prizor će idućih tjedana postati viralna seznacija pa su dječaci i djevojčice pred vlastitim kamerama glumili Hernandeza bilo na način da si svežu ruke iza leđa ili se slikaju u ogledalu dok drže pištolj u ruci.

Taj urbani, internet fenomen nazvan je hernandezing.

Redatelj Geno McDermott složio je višesatnu dokumentarnu seriju koja se od ovog siječnja prikazuje na Netflixu i koja rekapitulira događaje oko samogu ubojstva, ali kopa i po Hernandezovoj prošlosti i donosi snimke sa suđenja i ključna, medicinska otkrića koja prst upiru natrag prema NFL-u.

“Htio sam progovoriti o privilegiranosti sportaša”, govori McDermott za EW i dodaje, “Kako je moguće da se Aaron izvukao s toliko incidenata?”

Iako je tight end Hernandez još kao student i igrač Florida Gatorsa bio poznat i cijenjen, u kuloarima je i prije njegovog dolaska u NFL bilo govora o neobuzdanom karakteru zbog kojeg je, talentu unatoč, skliznuo sve do četvrte runde drafta gdje su ga napokon izabrali Patriotsi.

Ispostavit će se da je Hernandez vodio dvostruki život, a nakon šlampavo i osobito okrutnog ubojstva Lloyda, procurili su detalji njegovog života rascjepkanog između NFL terena, obitelji, sumnjivih likova, nasilnih ispada te ovisnosti o marihuani.

Ključni motiv ovog dokumentarca su audio snimke telefonskih razgovora koje je iz zatvora sa svojom zaručnicom i kćerkom vodio Hernandez i koje pružaju nesvakidašnji uvid u njegov osobni život, ali ga i poprilično humaniziraju.

Zvijezda NFL-a i jedan od najtalentiranijih igrača lige, povezana je u konačnici s ubojstvom troje ljudi i život je skončala samoubojstvom u svojoj zatvorskoj ćeliji nakon oslobođenja od jednih optužbi, ali služeći doživotnu kaznu zatvora zvog drugih te nakon što je u javnost procurila priča o njegovim homoseksualnim afinitetima.

Upravo je taj element dokumentarca naišao na poprilične kritike jer produkcija dosta vremena posvećuje Hernandezovoj navodnoj homoseksualnoj vezi, među ostalim, i sa svojim srednjoškolskim dodavačem koji u tabloidnom stilu svjedoči o njihovim tinejđerskim izletima.

U konačnici, Mcdermottov dokumentarac lik i djelo Hernandeza tumači kroz prizmu prikrivene homoseksualnosti, nasilnog djetinjstva i posljedica ozljeda glave uzrokovane footballom, ostavljajući otvorenom mogućnost da je kombinacija svih tih okolnosti u konačnici ovog mladog dečka pretvorila u sociopatskog ubojicu.

Hernandez ne bi bio ni prvi ni posljednji sociopat na odsluženju zatvorske kazne, ali njegov zvjezdani status i činjenica da je u nekoliko navrata naglašavano da se radi o uzoru za djecu i uzoru za latinoameričku mladež, čini ovu priču osobito osjetljivom.

Osobit problem u Hernandezovom slučaju je i kronična, traumatična encefalopatija mozga (CTE) koja se posljednjih godina pretvorila u rak ranu NFL-a i koju se okrivljuje za ranu smrt i samoubojstva bivših igrača.

2017. je objavljeno da je Hernandezov mozak, doniran za potrebe istraživanja, imao dotad nezabilježeno uznapredovalu fazu ove bolesti za jednog 27-godišnjaka.

Bolest za koju se nije praktički ni znalo unatrag 15-ak godina, danas je otkočeni pištolj usmjeren u ušminkano lice NFL-a čiji igrači danas odlaze u prijevremene mirovine, a brojne udruge CTE koriste kao krunski argument o divljoj, neciviliziranoj naravi ovog sporta.

Imao je tešku bolest i to s oštećenom frontalnom lubanjom koja je ključna u kognitivnom procesu donošenja odluka i procjena. Ovo je prvi put da smo ovako veliku štetu vidjeli kod tako mlade osobe.

— Ann Mckee, stručnjakinja za CTE

To nije dobar PR za najvrjedniju ligu na svijetu za koju tijela i glavu žrtvuju brojni mladići ne bi zaradili što više tijekom kratke karijere, a zatim u igračkoj mirovini ostali bez potrebne zaštite i pomoći pa je NFl u međuvremenu pokrenuo niz procedura i programa s ciljem smanjivanja težine i količine ozljeda glave te povećanja brige za oboljele od CTE-a.

Neki od simptoma kronične encefalopatije su i nagle promjene raspoloženja, anksioznost, impulzivnost i migrene što su ujedno i simptomi na koje se nerijetko žalio i Hernandez čiji je beskompromisni stil rezultirao brojnim ozljedama glave u razdoblju od srednje škole pa sve kroz profesionalnu karijeru.

Kaciga je u footballu inicijalno zamišljena kao štit. Oklop. U međuvremenu je prerasla u oruđe. Oružje. Oštećuje koliko i štiti.

Osim toga, kaciga je gotovo simbolički momenat, proces transformacije svakodnevnog čovjeka u profesionalnog sportaša plaćenog da nastupa i udovoljava mase.

Ujedno je i bijeg od stvarnosti, pružajući prečesto lažan osjećaj sigurnosti i odvajajući osobu od performera. Ponekad uistinu i pruža sigurnost jer ti dozvoljava ponašanje kakvo se inače ne bi toleriralo.

Puno češće pak, kaciga je tek mjesto gdje se skrivaju strahovi i traume.

NFL je do 2018. temeljem nagodbe s bivšim igračima i članovima njihovih obitelji, dogovorio isplatu od oko 500 milijuna dolara na ime naknade štete zbog trajnih posljedica uzrokovanih učestalim ozljedama glave, a ti iznosi su od tada samo nastavili rasti.

Hernandez je tako postao klinički kunić koji jednima služi ne bi li naglašavali problem seksualnosti koju su profesionalni sportaši primorani skrivati, ali i onima koji tvrde da football zbog svoje okrutnosti nije primjeren 21. stoljeću.

Profesor William D. Parham u svom tekstu za Aeon piše o zanemarenim dječjin traumama koje isplivavaju kasnije u životu. Hernandez od svog nasilnog oca i nebrižne majke nije dobivao potrebnu podršku. Svoje je traume sakrio pod kacigu, a svoje je nesigurnosti preoblikovao u agresiju.

Traume kojima se ne pozabavimo isplivat će kasnije, naizgled niotkud, nezabilježene radarom i poput tsunamija emocija te se prikrasti osobi iz mrtvog kuta i ostaviti je zbunjenom, rascjepkanom i bespomoćnom.

— Prof. William D. Parham

Traume iz djetinjstva ili mladosti kao i devijantno ponašanje van terena najčešće nije vidljivo publici, navijačima i gledateljima. U slučaju Hernandeza, njegovo problematično ponašanje bilo je tolerirano i od njegovog sveučilišta i od New England Patriotsa. Dokumentarac će pokazati i da je jedan od operativaca Patriotsa Hernandezu čak i osigurao stan odvojen od obiteljske kuće i to navodno nakon što im se Hernandez povjerio kako smatra da mu je život u opasnosti.

Hernandez je, svjedočit će kasnije neki od njegovih najbližih suradnika, s godinama postajao sve više paranoičan.

Motiv iza hladne egzekucije Lloyda, koji je ujedno bio i u vezi sa sestrom Hernandezove partnerice, ostao je nepoznat.

Ostavilo je to još više prostora McDermottu da kroz dokumentarac spekulira o uzrocima ubojstva te njegov lik i (ne)djelo kanonizira kroz ovaj true crime projekt.

Iako je dokumentarac kritiziran uz argumentaciju da pokušava humanizirati zločin i opravdati zločinca listajući olakotne okolnosti, The Mind of Aaron Hernandez ipak pruža jeziv uvid u intimu popularnog sportaša čiji je život naizgled bio otvorena knjiga uspjeha, dok su se paralelno s tom pričom iza kulisa odvijale mučne scene.

McDermott ne propuštava naglasiti okolnost da je Hernandez bez problema gradio svoju karijeru i zvjezdani status dok je u slobodno vrijeme izigravao mafijaša i možda nekontrolirano ubijao i ranjavao ljude.

Gledajući Hernandeza, ali i niz drugih sportaša, ne vidimo traume koje se kriju ispod njihovih kaciga ili uniforma već smo uvjetovani promatrati ih u kontroliranom, izrežiranom okruženju očekujući od njih vrhunske nastupe i rezultate i glorificirajući ih bez da ih poznajemo.

Jednako tako, kad se reflektori i kamere ugase, ostaju najčešće sami da se u svom kavezu bore sa svojim demonima.

I tako sve dok ne dođe vrijeme za vratiti kacigu natrag na glavu.