Ono što je najpotresnije u ST!llnessovoj Katarzi jest to da su i pjesma i zabranjeni videospot Gorana Škofića jednako aktualni i danas koliko su bili i prije više od deset godina.

Splitsko-zagrebačka grupa slavi 15 godina od formiranja live banda, a kritičari se ni nakon tri studijska albuma nisu u stanju dogovoriti u kakvu bi žanrovaku ladicu smjestili ovu energetsku fuziju glazbenika.

Možda zbog toga što je apsolutno samoubojstvo Yurija i ekipu trpati u tako uske rukavce.

ST!llness je bio nedvojbeno osvježenje kada su 2007. izbacili Đelu Hadžiselimovića i svojim singlovima i svirkama uživo protresli glazbenu scenu kombinirajući žestoke, nabrijane podloge i Yurijev prepoznatljivi i beskompromisni vokal koji ga je brzo smjestio među najkarizmatičnije frontmene u regiji.

Iako je ST!llness postao prepoznatljiv kao društveno iznimno angažiran band predvođen upravo programatskom lirikom koja je bez fige u džepu podizala srednji prst u smjeru političke i visokodruštvene elite, pomalo nepravedno je prešućeno suptilnije naličje ove grupe.

Jer dok smo na njihovim koncertima u ekstazi divljali vođeni bombastičnim rifovima i senzacionalnim refrenima, nismo imali strpljenja ni vremena osvrnuti se na neke virtuoznije glazbene momente kao i elegantnija, ali i diskretnija sviračka i lirička rješenja.

ST!llness je bio bio bomba za uši, muzička detonacija nasušno potrebna tranzicijskoj Hrvatskoj pa onda ne čudi da radari javnosti i publike nisu registrirali stidljivije elemente njihovog stvaralaštva.

“Rič je korijen istine i začetak tišine pa mi pitanje sine, s vrimena na vrime, dopire li moja rič do vaše nutrine?”

U POČETKU BIJAŠE RIJEČ

Pozicioniranje ST!llnessa kao grupe koja se bavi općim i javnim, donekle je onemogućilo okarakteriziranje ovog projekta kao puno dinamičnijeg i to onog koji se u biti cijelo vrijeme nalazi na putovanju od općeg i vanjskom prema pojedinačnom, a u konačnici i duboko unutarnjem.

Yuri više od svega djeluje i piše kao nepopravljiv idealist, uronjen u nostalgiju i zaokupljen prvenstveno pitanjima su-odnosa pojedinca i zajednice. Iako je kritika društva neizostavan element njegovog stvaralaštva, ona u velikoj mjeri proizlazi iz želje da se pokuša razumjeti dinamika tog društva te da se, prije svega, pronađe mjesto za pojedinca i njegove slobode, zarobljene i pripitomljene konvencijama i normama.

Yurijevi tekstovi u kojima se bavi psihološkim i osobnim pitanjima jednako su upečatljivi kao i njegova društvena kritika. To je jasno, ali pogrešno je to što se jedno odvaja od drugog iako se u biti upotpunjuju.

Upravo je slobodarski duh ST!llnessa obilježio njihov rad koji je potpuni zaron u pitanja unutarnjeg i duhovnog doživio 2012. na predivno odsviranom, trećem eponimskom albumu, ali tada je pažnja puka već bila skrenuta na druge fenomene pa do danas traje diskografska pauza benda.

To su “vijesti iz nesvijesti” rekao bi Yuri na stvari Ludilo nakon što je nekoliko godina ranije na Globalnom zatupljenju zagovarao da prevladaju empatija i nada ili, upozoravajući na različite forme kanibalizama, bjesomučno pitao “je li itko toga svjestan” i zaključio “svak’ se samo pravi blesav”.

Pokazat će se da je bio u pravu.

Kurirški precizno seciranje Splita na Banana SpliT, jednako precizno izmjeren puls javnosti na Jebe me kao i tlak vršnjaka na Mojoj generaciji razlozi su zbog kojih bi dolazili, a ostajali bi zbog intimnih ispovijesti poput Bluesa za moju majku, ‘Tica ili obračuna s vlastitim sumnjama u pjesmi Strah.

Ipak, pogrešnu dijagnozu kako se radi o bendu koji je prvenstveno bio sociološki i programski orijentiran i okrenut vanjskom, demistificira klasik U početku bijaše riječ, prva pjesma prvog albuma i umjetnički proglas koji odmah u startu razlaže manifest ovog benda i udara temelje njegovog djelovanja.

Upravo u ovom ontološkom zaronu (“rič je dio svake materije”) s kojim je ST!llness odlučio otvoriti svoj diskografaki rad, leže odgovori na pitanja kojim motivima i vrijednostima je ova grupa vođena jer u konačnici su umjetnost kao terapija i umjetnost kao oruđe poslužili ST!llnessu da kroz svoj rad dođu do odgovora na vlastita pitanja.

“Koja je mira? Sama duljina slogova ili vira da će rič doć do spaljenih mozgova? Ka bosonoga stonoga na trnovitom putu do postola!”

U POČETKU BIJAŠE RIJEČ

Yurijeva potraga za istinom i vlastitim smislom je ostavila puno veći utisak na rad ovog benda, iako je njegov bijes zbog situacije u društvu nerijetko bio glasniji pa samim time i na prvim crtama.

Posveta pisanoj, izgovorenoj i opjevanoj riječi (“rič je korijen istine”) je malo remek-djelo i savršena i uvodna i zaključna riječ ukoliko želite razumjeti rad ovih ljudi.

Iz te organske potrebe izronio je i jedan od najoriginalnijih hrvatskih bendova kome možete prigovoriti svašta, ali nikako ne i nedostatak iskrenosti, autentičnosti i entuzijazma kojim su bili vođeni u najmračnijim trenucima kako osobnim (jer kreativni rad ima terapeutski učinak) tako i poslovnim (jer u konačnici je ovaj bend preživio zbog golog entuzijazma).

Njihova vrijednost i važnost za hrvatsku scenu alternativne glazbe u 21. stoljeću je golema kako glazbeno tako i konceptualno pa je jednako tako i bitno da ST!llness nastavi svoju potragu za unutarnjim mirom i istinom i da ne miruje, koliko god ta potraga bila nemirna jer je iz tog nemira i te energije je, naposlijetku, i proizašao njihov rad.

Uostalom, poanta je ionako u samom putovanju, ne u odredištu.