Portret djevojke koja izgara: Nije pristojno buljiti

Portret djevojke koja izgara jedan je od najboljih filmova u 2019. Pišemo o njemu, njegovoj redateljici i antičkom mitu koji ga je inspirirao.

U jednom trenutku tijekom Portreta djevojke koja izgara, slikarica Marianne, mlada Héloïse i sluškinja Sophie, raspravljaju o racionalnosti Orfejove odluke da se na odlasku, usprkos zabrani i kobnim posljedicama, okrene i još jednom pogleda svoju ljubav Euridiku.

Zbog tog okreta i pogleda, Orfej je Euridiku zauvijek izgubio, ali slikarica Marianne tvrdi kako je tim okretom Orfej “donio odluku pjesnika, a ne ljubavnika”.

Francuska redateljica, danas 41-godišnja Céline Sciamma, za svoj je film dobila nagradu za najbolji scenarij i na festivalu u Cannesu i na European film awards čime je Portrait de la jeune fille en feu postao najuspješnije izdanje ove talentirane filmašice.

Iako su Francuzi ove godine za Oscara odlučili nominirati Les Misérables, prvijenac redatelja Ledj Lya, Portret djevojke koja izgara je također dobio veoma pozitivne reakcije i od strane publike i žirija, a glumice Noémie Merlant i Adèle Haenel zajednički su nominirane za najbolju glavnu, žensku ulogu u sklopu Europskog filmskog festivala.

Dvije glumice za jednu nagradu? Da, toliko su bile nerazdvojne u ovom filmu.

Radnja filma smještena je na izoliranom otoku francuske Britanije i to u 18. stoljeću kada mlada slikarica Marianne dolazi na zabačeno, otočko imanje kako bi slikala portret mlade Héloïse koji je naručila njena majka i koji će joj poslužiti da svoju kćer, protiv njene volje, dobro uda za milanskog plemića.

“Prvo sam htjela napisati ljubavnu priču, film posvećen ljubavi sa strpljivim osvrtom na to kako ljubav raste i cvjeta, ali i o sjećanju na jednu ljubavi i o politici i filozofiji ljubavi.”

Redateljica Céline Sciamma

Ovom kostimiranom, povijesnom dramom dominira Sciammin minimalizam, kako kompozicijski tako i scenaristički, pa dominiraju impresivni, ogoljeni pejzaži obala, zaglušujući zvukovi valova i pucketanje vatre u velikim, slabo namještenim prostorijama.

Ambijentalnu tišinu razbijaju tek prirodni zvukovi, a zbog simbolike koju glazba igra u filmu, Sciamma je koristi samo onda kada su likovi njoj zaista izloženi.

Marianne i Héloïse ubrzo razvijaju odnos puno intenzivniji od klasičnog odnosa između slikarice i modela.

Marianne krije svoje stvarne motive i pokušava upamtiti lice svoje klijentice tijekom njihovih zajedničkih šetnji pa svoj pogled ne skida s Héloïse pokušavajući ukrasti svaki trenutak ne bi li skicirala koji detalj njenog lica.

Slikarsko zurenje tako postaje glavni okidač radnje ovog filma.

Sciammina kamera besprizorno prati lice i pokrete Héloïse pa su upravo strpljivo i intenzivno kadrirani prizori u otvorenom i zatvorenom, najjači adut ovog filma čija se radnja pažljivo tempira, a dijalozi su iznimno vješto skrojeni i Sciamma oprezno bira svaku riječ i svaki pokret svojih protagoniskinja, uz brižljivo odabranu kostimografiju.

Redateljičin feminizam je u Portretu apsolutno prisutan jer iako ovo jest vješto ispričana priča o nesvakidašnjoj ljubavi, ona je u svojoj osnovi priča o ženama u vremenu kada su još uvijek bile tek pripadak muškaraca i kada je njihova slobodna volja bitno ograničena.

Nije slučajno ni da je glavna fiksacija filma, djevojka Héloïse, uprizorena od strane 31-godišnje Francuskinje Adèle Haenel s kojom je Sciamma bila u dugogodišnjoj vezi.

Sciamma jednako suptilno, ali i artikulirano progovara i o ljubavi i o statusu žena umjetnica u Europi tijekom druge polovice 18. stoljeća i to kroz jedinstvenu, originalnu priču, bez potrebe da gledatelju pojašnjava širi sliku o umjetničkoj sceni i feminističkim pokretima u to vrijeme.

Distribuciju Portreta preuzeo je nezavisni, američki distributor NEON koji je prošle godine na sebe privukao pozornost jer je pokupio prava i na južnokorejski Parazit koji je ušao u povijest osvojivši Oscara za najbolji film. NEON, kojeg vodi 49-godišnji Tom Quinn (Quinn nije od jučer, dugogodišnji je suradnik Weinsteina) i koji je u vlasništvu studija 30WEST, drži prava i za makedonsku uspješnicu Zemlja meda, dokumentarac Apollo 11 i nameće se kao konkurencija nezavisnom A24 o kojem smo već pisali na Zadnjem Polju.

Sciammin film je pokazatelj da se intenzivne i osjetljive priče mogu ispričati na zanimljiv, inovativan, provokativan, ali i elegantan način koji prije svega u centar priče stavlja film, a ne političku ili društvenu poruku koja bi mogla stajati iza njega.

Sciamma je izjavila kako je “mitu o Orfeju” željela dodati žensku perspektivu i ispričati ga kroz oči Euridike. Podsjeća to na roman Circa iz 2018. britanske autorice Madeline Miller, koja je kroz njega željela ispričati priču o čarobnici Kirki, Odisejevoj ljubavnici koja ga je očarala i zavela, ali o kojoj znamo samo kao Odisejevoj usputnoj postaji na njegovim putovanjima pa je Miller smatrala da čarobnica zaslužuje priliku ispričati “svoju stranu priče”.

Portret žene koja izgara je film koji vrijedi pogledati i uživati u strpljivim šetnjama i pogledima kroz koje se raspliće jedna ljubavna priča koja neodoljivo podsjeća na jedno drugo južnokorejsko remek djelo koje nije doživjelo uspjeh Parazita, ali o briljantnoj Sluškinji Chan-wook Park ćemo pisati jednom drugom, skorom, prilikom.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d blogeri kao ovaj: