“Jesi ozbiljan?”: Kako je Deep Purple zasvirao s kraljevskim orkestrom

Sir Malcolm Arnold je bijesno viknuo, „Vi biste trebali biti najbolji orkestar u Britaniji, a svirate poput nekih pičaka!

Vjerojatno im nije bilo svejedeno. Čovjek je ipak ekscentrik koji voli zaviriti u čašicu, možebitno i šizofrenik, a sebi je bio u stanju pucati u nogu kako bi se izvukao iz vojske – kojoj se prethodno volonterski priključio. Arnold je te 1969. već bio proslavljeni, ekstravagantni kompozitor i dirigent, Oscarom ovjenčan skladatelj glazbe za film Most na rijeci Kwai i prvo ime Kraljevskog filharmonijskog orkestra, a uz sve to i dovoljno lud pristati na eksperiment koji bi u londonski Royal Albert Hall doveo mlade dečke iz tada još opskurnog, psihodeličnog, prog-rock sastava Deep Purple.

Ideja je bila gotovo nezamisliva u to vrijeme kada su takve fuzije klasične i rock glazbe bile gotovo endemski rijetke, a ni jedan takav projekt nije bio ni približno ambiciozan kao ovaj Deep Purplea.

Suosnivač benda, tada tek 28-godišnji Jon Lord stjeran je u kut kada je menadžer benda došetao i pitao ga je li ozbiljan za onaj koncert za grupu i orkestar koji je spominjao pa mu onda onako usputno rekao kako mu se ideja sviđa i kako je rezervirao Royal Albert Hall za rujan te iste godine. 

Lord je imao tek nekoliko mjeseci da uvjeri sebe, svoj bend koji je upravo dobio dva nova člana, javnost te Arnolda i njegov orkestar kako je ova ideja izvediva i kako bi mogla izmijeniti i budućnost benda i popularne glazbe.

Deep Purple je tog 24. rujna 1969. odradio povijesni koncert i pokazao kako inovativnosti u umjetnosti nema kraja.

Bilo je to vrijeme hiperprodukcije za Deep Purple kojeg su predvodili Lord, genijalni gitarist Ritchie Blackmore i ljevoruki bubnjar Ian Paice. Te iste godine su upravo izbacili eponimski album s čijeg izvrsnog, ali neshvaćenog covera je vrištao detalj iz triptiha Vrt zemaljskih naslada slikara Hieronymusa Boscha. Purpleovci su za naslovnicu albuma izabrali desni panel slike koji predstavlja pakao, nakrcan postapokaliptičnim vizijama svijeta uništenog ljudskim zlom. Dakako, to nije prošlo dobro među širokom masom već ih je zbunjivalo, a bend se u to vrijeme još uvijek tražio kako kreativno tako i stilski.

Drugorazredni Beatlesi

Menadžerima benda se ideja koncerta svidjela jer će se raditi o televizijskom događaju i promidžbi benda kakvoj se nisu mogli ni nadati. Članovima benda, među kojima je bio i sam Blackmore, ideja nije najbolje sjela jer se tada progresivni 20-godišnjaci nisu nužno željeli dovoditi u kontekst klasične glazbe.

Nisam volio klasičnu glazbu“, rekao je kasnije Blackmore. „Orkestar nas je gledao s visoka i nije mi se sviđalo svirati s njima“, priznao je dodavši kako su probe bile apsolutna katastrofa.

Poznata je priča kako se jedna čelistica ustala i rekla da ona ne želi svirati s „drugorazrednim Beatlesima.

Što zbog stresa što zbog napetih odnosa, Lord je bio na rubu živaca i suza pripremajući i koncert i idući album koji je bio od ključne važnosti za bend. Od vizije nije odustajao, a velika podrška mu je bio upravo dirigent Arnold koji je prvo ustrojio svoj orkestar, a onda i izjavio kako od glazbenika popularne glazbe nikada nije čuo ovakav komad. „Kada se uhvate skladanja ozbiljnijeg komada prečesto budu pretenciozni. Koncert gospodina Lorda je dosjetljiv i živahan“, potvrdio je novinarima.

Cjelokupni koncert trajao je oko dva sata u sklopu kojih su odvojene, polusatne nastupe odradili i orkestar i bend da bi zatim zajedno odsvirali Lordov komad u tri stavka i dužine pedesetak minuta.

Odrađen je izvanredno, bez vidljivih grešaka, s energičnim Arnoldom na poziciji dirigenta te bendom okruženim simfonijskim orkestrom. Stihovi koje u drugom stavku pjeva karizmatični Ian Gillan su prema iskazima članova benda napisani tog istog dana uoči generalne probe jer je Gillan tjednima oduljivao i umjesto toga s dirigentom Arnoldom uživao pijuckajući.

U prvom stavku je zabljesnuo Blackstone koji je neplanirano odužio sa svojom gitarskom solažom ne bi li publici i orkestru dao do znanja da rock ‘n’ roll ovdje ipak nije sekundaran dok je u trećem zapaženu solažu odradio bubnjar Paice.

Bio je ovo nastup bez presedana, skladan brak klasične i popularne glazbe koji je danas uhodan i čest fenomen, a koji je pokazao kako je Lordova vizija imala smisla i u konačnici rezultirala predivnim koncertom za grupu i orkestar.

Ludo razdoblje

Promidžba koju su dobili u domaćim medijima je, očekivano, bila vanserijska, ali je jednako tako i etiketirala bend kao „one koji sviraju s orkestrom“ i trebalo je neko vrijeme da sa sebe skinu taj pečat.

Lordova i Blackmoreova vizije za bend su se ipak razlikovale jedna od druge. Još ranije je Blackmore znao otvoreno kritizirati Lorda izjavivši kako je njihovoj glazbi nedostajao jasan smjer zato što je „Lock sve zajebao sa svojim idejama klasične glazbe.“ Te Lordove ideje su primjetne još na albumu The Book of Taliesyn iz 1968, ali talentirani Blackmore nije bio spreman konce benda ostaviti isključivo u Lordeovim rukama.

Uživo – na pozornici, njihova sinergija je bila gotovo bezgrešna. Uslijedilo je i kreativno i komercijalno najproduktivnije razdoblje benda kada su nanizali albume poput primjerice Fireball (1971.), iznimno utjecajni Machine Head (1972.) koji je uključivao Smoke on the Water  i Burn (1974.).

Jedan od najutjecajnijih i najcjenjenijih rock bendova svih vremena može tako među manje poznatu, ali iznimno bitnu inovaciju upisati upravo taj zajednički koncert s kraljevskim orkestrom koji je razbio brojne predrasude i otvorio vrata daljnjoj fuziji klasične i popularne glazbe.

Jon Lord, koji je učinio mnogo na tom polju i dao veliki doprinos za popularizaciju klavijatura i orgulja umro je 2012. u 71 godini života.

Dirigent i kompozitor Sir Malcolm Arnold, koji je glazbu za Most na rijeci Kwai uspio složiti u deset dana, je suprotno svim prognozama doživio duboku starost i preminuo 2006. godine s 84 godine.

Njihova djela su još s nama.