Hip hop grupa NLO (Lesho, JuxXx) se proteklih godina predstavila publici kroz svoje albume koje su izbacivali u suradnji s TDKM-om i producentom Flowdeepom. Lesho je nastavio taj dobar niz s prvim solo projektom koji se odlično nadopunjuje s NLO pričom, ali nam je još dodatno proširio i produbio priču izbacivši poprilično iskren i osoban album. Porazgovarali smo s Leshom kako bismo pokušali saznati malo više o samom projektu na kojem je surađivao sa Zorkom Opačićem, Shporkyjem, Kickassom i Prikijem.

ZP: Nakon dva NLO albuma, što te inspiriralo i što je bio odlučujući faktor da izbaciš solo projekt? Kako bi opisao „Između Edena i Hada“?

Lesho: “Uključujući dva NLO albuma „Nedefinirani Leteći Objekti“ (2018.) i „Shurikeni“ (2019.), ovo je treći album u posljednje tri godine. Potreba za pisanjem i izražavanjem je stalo prisutna kod mene. Pa tako i sada, kada je novi materijal  vani, već imam nekoliko tekstova spremnih za sljedeći projekt a to je treći NLO album „Metafizika“ gdje moj prijatelj i kolega JuxXx te moja malenkost ponovno udružujemo snage, ovoga puta sa Kolakom u produkcijskom dijelu priče. Odlučujući faktor za stvaranje solo albuma bio je upravo taj što se skupilo dosta tekstova koji su se unatoč stilskim razlikama spajali u jednu cjelinu i gdje sam sebi samome rekao u jednom trenutku „čovječe pa imaš album“.

Od svih silnih tekstova, izabrao sam onih devet za koje sam smatrao da prate tok te se samo ime albuma nametnulo vrlo brzo. „Između Edena i Hada“ bih opisao, kao što kažem u trećoj po redu pjesmi „KRIM“ – „Ovo nije rap ni trap. Ovo je ispovijed“. Album je prožet mojim osobnim stavovima, promišljanjima i pogledima na život pa tako imam osjećaj da sam olakšao dušu izbacivši iz sebe sve ono što je negdje unutra čučalo, a samim time ulazimo u malo privatniju zonu nego na posljednja dva albuma koja sam radio s grupom NLO.”

ZP: Koliko se, po tvom mišljenju, album tematski i stilski razlikuje od NLO albuma, kakav si zvuk htio postići jer u njemu pronalazimo različite utjecaje?

Lesho: “S liričke strane, u principu, nije toliko različito pošto smo i na NLO albumima obrađivali teme ljubavi, duha, smisla života itd te nekako vezali to sve s klasičnim uličnim rap stilom, s time da smo na pojedinim stvarima, unatoč navedenim tematikama, imali i malu dozu battle reprezent rapa – posebno JuxXx, ali i ja. Na ovom albumu nema battle reprezenta već je svaka stvar isključivo tematska.

Krenuvši u solo projekt, dobio sam tu širinu i prostor izraziti se na više drugačijih stilova te sam upravo to i htio – da album bude raznovrsan što se tiče zvuka. Odmah prva stvar na albumu „Crne Marame“ je drugačija od klasičnog rapa ili trapa, to jest, inspirirana je afričkom glazbom i voodoo ritmovima.  Pošto privatno volim zaroniti u razne žanrove dok slušam glazbu, nemoguće je izbjeći afrički utjecaj na muzičku scenu jer to je kolijevka ritma. Fela Kuti mi je često na repertoaru. Blues, soul, jazz, gospel, tribal techno, hip hop itd – sve je to ostavština na ovaj ili onaj način afričke kulture i muzikalnosti.

Zorko Opačić, inače gitarist legendarne grupe FIT, kod kojega sam snimao i mixao album i koji je radio glazbu za tri stvari na albumu uključujući navedenu, super je reagirao na ideju jer je u toj fazi i on sa svoje strane bio „u Africi“ tako da smo na taj način dali homage toj kulturi, a opet uklopili sve u jednu našu priču. Također, na albumu se mogu čuti i utjecaji reagge glazbe, opet kažem, jer to je muzika koja mi je na playeru i imao sam veliku želju raditi, ne samo jednu, već više stvari u tom stilu pošto se mogu igrati flowom na te half time beatove. Naravno i klasični rap zvuk je u većini prisutan na albumu.”

ZP: Album je lirički promišljen s puno zarona u sebe, ali i nedvosmislene kritike vanjskog kao npr. na stvarima „Krim“ i „Kotač“. Koliko teško je pomiriti te dvije strane i je li nužno Had svijet oko nas, a Eden svijet u nama?

Lesho: “Pa, zapravo, kako album teče, tako se može iščitati ta misao pomirenja. Upravo su te dvije stvari dobar primjer. Stvar „KRIM“ puna je flipova. To je ustvari nastavak ili rekao bih, proširena verzija stvari „Keith Richards“ koju smo radili kao NLO. Generacijska stvar. Prolazi kroz faze odrastanja u okolini koja je bila puna mržnje i razočarenja. Kada si dijete, okolina još uvijek ima utjecaj na tebe i uspjeva te oblikovati. Kako postaješ zreliji, shvaćaš da je zapravo sva snaga i odgovornost u tebi samome te da se i Eden i Had nalaze baš tu…u tebi.. i onda ti počinješ mijenjati okolinu mijenjajući zapravo samoga sebe i odbacujući sve one etikete koje su ti se naljepile kroz život..Sve one loše navike koje si stekao, stavove i razmišljanja kojima si bio inficiran.  Eden i Had su stanja svijesti između kojih se nalazimo dokle god smo na ovoj planeti. Iskušenja uvijek vrebaju, ideal ne postoji, kao što moj kolega i prijatelj Magellano kaže u jednoj pjesmi „Na ovom svijetu sve se stalno mijenja kao oblaci. Redaju se pobjede i porazi – sve prolazi.“

Nakon kiše uvijek dolazi sunce i promjena je jedina konstantna. Tom mišlju se bavim na drugoj pjesmi koju ste spomenuli – „Kotač“. I tu se može naći ta misao pomirenja: „A kotač se zavrtio i sada nema stajanja, uzalud mi sva ova nabrajanja i kritika društva kojega sam i sam dio…“ Jedan mudri čovjek rekao je kako je duša nevidljivo tijelo a tijelo je vidljiva duša tako da je pomirenje svijeta oko nas i svijeta u nama, duha i materije neminovno za opstanak.”

ZP: „Vrijeme je za jazz“ oduševljava i tematski, ali i zbog kombinacije flowa sa Shporkyjevom podlogom. Što je bila inspiracija za pjesmu i takav stil?

Lesho: “Shporky ima te jazzy beatove koji su mi totalna fora. Prljav i masan zvuk. „Vrijeme je za jazz“ sam imao napisano na jedan drugi Shporkyev beat koji je bio full ugroovan pa smo odlučili napraviti novi koji će biti više chill i opušteniji upravo radi flowa i tematike o kojoj se radi. Dok sam bio klinac, na TV-u se u neke kasne sate  vrtila emisija „Vrijeme je za jazz“. Sjećam se kako mi kao klincu to uopće nije bilo nešto napeto i kako kad bi moj stari, koji je tada bio u nekim mojim sadašnjim godinama, često slušao Chet Bakera ili Nat King Colea dok bi čitao knjigu ili se opuštao. Meni je to bilo dosadno i presporo. No eto, s vremenom došlo je do toga da danas moja djevojka i ja započinjemo dan uz kavu ili čaj slušajući neki opuštajući jazz. S obzirom da smo oboje imali poprilično brz i dinamičan način života, primjećujemo kako nam ta glazba danas godi i kako uživamo u njoj.

Kroz „Vrijeme je za jazz“ je zapravo metaforički rečeno kako je došlo vrijeme za smiriti se i pomiriti se – „Bijes ne osjećam više, nemam rage against. Stres nepotreban brišem jer on nema sense.“

ZP: U nekoliko navrata se kroz album referiraš na rastafarijanstvo i šamanizam. U kolikoj mjeri na tebe i tvoje stvaranje utječu te filozofije i taj stil života, koje su osnovne poruke koje iz njih izvlačiš?

Lesho: “Šaman je po definiciji metafizički iscjelitelj. Na svom putu ulazimo u razne situacije u kojima imamo priliku upoznati sami sebe. Jednako tako upoznajemo i razne ljude koji imaju utjecaj na nas. Ima jedna stvar od Depeche Modea kojoj riječi idu ovako: “Reach out and touch faith… Your own personal Jesus. Someone to hear your prayers… Someone who cares…” Moćno.

Nekada čuješ neku pjesmu, nekada pročitaš neki stih ili misao, sretneš neku mudru osobu koja ti pomogne otvoriti oči, srce i dušu. Iako osobno znam nekoliko šamana po profesiji, u svojim stvarima dajem respect i zahvalu svima onima koji su na mene imali taj metafizički utjecaj pa ih zato i nazivam šamanima. No, svakako da je dobar broj mistika također utjecao na mene. Oni, jednako kao i Raste, pričaju priče o strpljenju te imaju neki drugi odnos s vremenom od nas koji smo zaraženi zapadnjačkim načinom života. Rezoniram s takvim porukama.”

ZP: Cover albuma je fenomenalan. Kako je došlo do suradnje s umjetnicom i na što ste željeli staviti naglasak kroz sam cover?

Lesho: “Kada sam vidio finalni cover bio sam oduševljen. Iris Blagojević, koja je radila cover, moja je draga prijateljica. Ona je također živjela u Amsterdamu prije nego se odselila u Mexico City. Kada sam stvarao sliku albuma imao sam ideju da prikažemo ta dva stanja svijesti i ta dva stanja materije, to jest dualizam koji je sveprisutan. Baš je Target, kada je vidio cover, napisao „Kaj je to zoroastristička spika?“.

Uglavnom, suradnja s Iris je došla sasvim prirodno jer se poznajemo i znam kako kvalitetno radi te kako je prava umjetnica. Odmah sam je kontaktirao kada sam imao ideju, dao neke reference i ostavio njoj na maštu što da radi sa tom idejom. Te kao što sam i rekao, kada mi se javila sa finalnim uratkom ostao sam fasciniran toliko da sam odlučio isprintati majice s tom slikom jer mi je bilo žao da ostane samo u digitalnom formatu. Naglasak je svakako na dualnosti. Čovjek koji je sam po sebi dualan, stoji u sredini „između Edena i Hada“. Ruku pruža ka nebu, kao stablo kada širi svoje grane i traga za duhovnim a za nogu ga vuče zemlja u kojoj će svakako završiti i pustiti svoje korijenje.”

ZP: Što te najviše iznenadilo prilikom procesa snimanja albuma, koliko je Amsterdam utjecao na stvaranje i snimanje i koji dio ti je bio najizazovniji?

Lesho: “Amsterdam je super inspirirajući grad. Veoma živopisan. Svakakvih likova ovdje ima. Upoznaješ razne kulture i imaš priliku dobiti uvide u filozofije tih kultura. Definitivno grad u kojemu sam se pronašao i koji mi je dao vjetar u leđa i prijekopotrebnu opuštenost pa valjda od tuda i toliko inspiracije curi. Najizazovniji dio bilo je snimanje tih nekih pjevnih dijelova i koketiranje s raznim stilovima. U konačnici, zadovoljan sam ovim projektom, a nadam se kako će biti zadovoljni i oni koji će si uzeti vremena da poslušaju album.”