Ako u ruke uzmete hrvatsko izdanje časopisa The Economist: Svijet u 2020. u oči bi vam mogao upasti uvodnik pod nazivom “Grozničava politika, ekonomija koja se spotiče” kojeg potpisuje Zanny Minton Beddoes, glavni i odgovorni urednik The Economista.

U 176 godina dugoj povijesti The Economist je imao svega 16 urednika.

Zanny Minton Beddoes je njegova prva – urednica.

Neoprezan je to i neozbiljan previd tvrtke Color Media Communications iz Srbije koja je dobila ekskluzivnu licencu da za područje Balkana uredi i objavi redovito, godišnje izdanje The Economista: World in 2020. a čiji partneri za Hrvatsku su bili Hajdukov donedavni konzultant Renato Pandža i iskusni urednik i publicist Ivan Vrdoljak.

Ostali autori koji su potpisani u ovom, posebnom izdanju časopisa, su uredno navedeni ovisno o njihovom spolu (urednica, dopisnica, kolumnist) pa ostaje gorak okus u ustima kada shvatite da ljudi zaduženi za uređivanje jednog od najprestižnijih časopisa vjerojatno nemaju pojma da je Susan “Zanny” Minton Beddoes tu funkciju preuzela 2015. niti da je ona – žena.

• 

• 

Ironičan je to splet okolnosti ako uzmemo u obzir činjenicu da je The Economist, među ostalim, poznat upravo i zbog toga što u svojim redovnim izdanjima ne potpisuje autore članaka. Dugogodišnja je to praksa i praktički zaštitni znak časopisa kojeg je još 1843. osnovao James Wilson ne bi li se usprotivio kontroveznim tarifama poznatijim kao Corn laws koji su za cilj imali ograničiti uvoz hrane u Veliku Britaniju.

Uredništvo tu praksu objašnjava na način da želi graditi snagu redakcije kao cjeline umjesto pojedinačnih autora.

Pod Minton Beddoes su povećali broj pretplatnika i za 50% podigli prihode od prodaje, udvostručili bruto maržu, okrenuli se digitalnim i društvenim mrežama i u 2019. najavili povećanje pretplate hvaleći se kako im pretplatnici govore da “nisu dovoljno skupi”.

I dalje je ovaj tjedni magazin, koji u Engleskoj sebe uporno klasificira kao “novinu”, (zlo)glasan glasnogovornik liberalizma. 2018. su u sklopu proslave svojih 175 godina postojanja izašli s manifestom o tome kako obnoviti liberalizam.

Iako danas nisu ni približno utjecajni kao u zlatnim vremenima druge polovice 19. stoljeća – kada su pod svestranim glavnim urednikom Walterom Bagehotom (inače zetom osnivača Wilsona) de facto krojili unutarnju politiku Velike Britanije i bili iznimno bliski s financijskom i političkom elitom – i danas je ovaj časopis dobrostojeći, zdrav i stabilan medij s cirkulacijom od oko milijun i pol čitatelja, vjernim i bogatim pretplatnicima od kojih su brojni na visokoj nozi i još višoj poziciji pa The Economist nikada nije daleko od oltara.

Njihov fokus na brojke, statistiku, grafički prikaz, komentare i “širu sliku” čitateljima pruža brz i poprilično iscrpan pregled svjetskih aktualnosti s osobitim naglaskom na makroekonomska, geopolitička pitanja pitanja premda u njemu nećete pronaći elemente istraživačkog novinarstva niti osobito eksplozivne ekskluzive. The Economist se prvenstveno oslanja na analizu.

Njaveći pojedinačni vlasnik medijske tvrtke The Economist Group od 2015. je moćna talijanska obitelj Agnelli koja je preko svoje Exor grupe za 287 milijuna funti kupila udjele tvrtke Pearson koji su izašli iz kompanije.

Među ostalim vlasnicima su poznate dinastije Cadbury, Layton, Rothschild, Schroder.

U društvenom ugovoru The Economist grupe naznačeno je kako ni jedan pojedinačni suvlasnik ne smije imati preko 50% udjela u vlasništvu. Povjerenici (trustees) kojih je trenutno četiri, odlučuju u pitanjima kao što je imenovanje glavnog urednika lista i osiguravaju neovisnost uredništva od samog vlasništva. Prema izvještavanjima u vrijeme prodaje udjela tvrtke Pearson, povjerenici su imali mogućnost stopirati prodaju kupcima koji im nisu odgovarali.

Časopis koji nastavlja samodopadno udarati u bubanj liberalne tržišne ekonomije i bez većih poteškoća odbijati napade s lijeve publicističke scene, čitatelje pronalazi u bogatim muškarcima. Čak 70% pretplatnika su muškarci i magazin ostavlja dojam publikacije koja se ne bavi pitanjima obrazovanja, kulture i zabave pa zadnjih godina marljivo rade na osnaživanju digitalne komunikacije, pojačanju prisutnosti na društvenim mrežama i rebrandiranju u časopis koji kao ciljanu publiku nema isključivo srednjovječne poslovnjake i političare.

Dakako, ukoliko pogledate program konferencije Svijet 2020 koja se 9. prosinca 2019. održala u Zagrebu povodom izlaska ovog broja, među govornicima i panelistima vidjet ćete gotovo isključivo muškarce – poslovnjake i političare.

Magazin – kojeg je Karl Marx nazivao časopisom za “financijsku aristokraciju”, a Silvio Berlusconi preimenovao u The Ecommunist tijekom poprilično žučne i javne prepirke između uredništva i bivšeg talijanskog predsjednika vlade kojemu je uredništvo posvetilo poznatu naslovnicu s naslovom The Man who screwed an entire country – dugo ganja sofisticiranu i elegantnu publiku s profinjenim ukusima i dubokim džepovima.

Kako kaže jedan njihova reklama: 99% of 1%ers are subscribers.

Jedna od njegovih najvećih uzdanica je marketing baziran na minimalističkim oglasima s inovativnim copyjem i zanimljivom igrom riječi. Tako će u jednom od brojnih digitalnih bannera preko zaštitne crvene podloge, debelim bijelim slovima pisati: “Na vrhu ste možda usamljeni, ali barem imate što za čitati.“

Jedan od glasovitih oglasa svakako je onaj autora Davida Abbotta, marketinškog stručnjaka koji je 1980-ih za The Economist pripremio jednostavan, jasan i domišljat copy koji je glasio: “Nikad ne čitam The Economist” — pripravnik, 42 godine.

Bila je to oglašivačka prekretnica za ovaj engleski list čiji je zaštitni znak postao upravo ovakav tip marketinga baziran na minimalizmu i domišljatim one-linerima.

“Uvijek sam mislio kako bi bilo divno kada bismo mogli stvoriti auru oko samog magazina. Stvoriti nekakav ekskluzivan klub kojem ljudi žele pripadati, da to bude nešto na što bi ljudi bili ponosni kada ih vidite kako čitaju to u autobusu, vlaku ili avionu. Ali morao je biti i lako dostupan”, izjavio je Abbott koji je preminuo 2014.

Ključan element su i naslovnice magazina od kojih su brojne kroz proteklih sto godina postale apsolutnim klasicima. Naslovnice The Economista su kategorija za sebe, s moćnim ilustracijama, karikaturama, satiričnim referencama i promišljenjim igrama riječi i slike, nerijetko jasno artikulirajući stav uredništva i časopisa kao takvog.

Manje simpatična je nedvosmislena potpora koju je The Economist cijelo jedno stoljeće davao kolonijalnim i imperijalističkim pretenzijama zapadnih sila bilo da se radi o napadu SAD-a na Irak ili opravdavanju Vijetnamskog rata.

U knjizi Liberalism at Large: The World According to the Economist autor Alexander Zevin donosi presjek uredničke, ali geopolitičke prirode i uloge ovog časopisa koji je od svojih početaka 1843. bio ključan faktor u medijskim igrama koje su pratile zbivanja na globalnoj razini.

Tako je uredništvo The Economista poprilično huškački pristupilo Burskim ratovima s kraja 19. stoljeća kada su se britanske snage na jugu Afrike sukobile s Burskim državama i okrutno se obračunale s civilnim stanovništvom i ratnim zarobljenicima koristeći i koncentracijske logore.

Zevin u knjizi ističe i puč u Čileu 1973. kada je njihov dopisnik Robert Moss odigrao aktivnu ulogu u propagandi protiv izabranog predsjednika Salvadora Allendea.

2018. je The Economist doživio značajan redizajn koji je na tragu nastojanja vlasništva i uredništva da ovaj 177-godišnjak dobije suvremeniji, moderniji izgled i izričaj i ostane vodeći i utjecajni igrač na medijskoj, poslovnoj i političkoj sceni. Izmjene su značajne, od fonta do još većeg naglaska na statistiku i grafove.

U svijetu koji postaje sve globalniji, povezaniji i kompliciraniji, The Economist je tu da vam poveže točkice, pojasni kontekst i prikaže brojke ne propustivši pritom naglasiti da je on najbolji na svijetu po tom pitanju i da će te učiniti najboljim na svijetu po tom pitanju.

Jer kako kaže jedna njegova reklama, postoji razlika između jahte i jahte s heliodromom.