“Sa komandnog mosta se zaderah: Kwisatz Haderach! Svi složno uzvratiše: Thufir Hawat!”, čuje se u prvom dijelu TBF-ove stvari Digni Luce Pauka.

Za one koji su te 2000., kada je TBF-ov album Uskladimo toplomjere objavljen, još uvijek bili osnovnoškolci, bilo je poprilično zbunjujuće pohvatati zašto u tekstu Saše Antića kapetan i posada uzvikuju nejasne parole prije nego što će njihov svemirski brod Pauk krenuti u misiju s ciljem da se “ocrni glupost” i uništi zatupljujući Planet Kreten.

Nekoliko godina kasnije situacija će se razbistriti i Digni Luce Pauka* postati neočekivani portal koji vas vodi u fantastični svijet romanopisca Franka Herberta pa tako uz pomoć Pauka slijećete na planet Arrakis, treći planet Canopusa, poznatiji još kao i Dina.

Dina je, dakako, planet od geopolitički neprocjenjive važnosti uzevši u obzir podatak da se jedino na njemu nalazi začin melange, sirovina koja osim svojih strateških i transportnih vrijednosti konzumentima otvara i određene nadnaravne mogućnosti.

U iščekivanju najnovije ekranizacije Herbertove Dine, ovog puta pod redateljskom palicom hvaljenog Denisa Villeneuvea, dozvoljavamo sebi taj luksuz nostalgičnog zarona u mladenačko doba kada bi, manijakalno proučavajući Sašine tekstove, otkrivali kako Kwisatz Haderach označava zapravo skraćivanje puta, a u kontekstu reda Bene Gesserit označava i mesiju, onog koji može biti na više mjesta odjednom.

Možda značajnije od toga, indikativno je bilo primijetiti da Saša Antić u nastavku daje svojevrsnu počast omiljenom mentatu, na način da posada uzvikuje ime Thufira Hawata, objektivno sporednog, ali praktički vrlo važnog lika iz prvog romana ovog serijala.

Tekstopisac ovog splitskog benda odlučio je od svih likova u tekst uvrstiti upravo lik Hawata, visoko-inteligentnog stratega, logičara i prije svega požrtvovnog i krajnje lojalnog savjetnika obitelji Atreidis.

TBF-ovci su još na svom debitantskom albumu, kroz pjesmu Daleko od zemlje u kojoj se vraćaju na planet Raptun usput snažno ocrnivši “estradni škart i muzičku septičku jamu“, najavili kako će se kroz formu znanstvene fantastike obračunavati s ovozemaljskim fenomenima koje smatraju štetnima, ali naglasiti i brojne pozitivne aspekte društva.

Tako je Saša opisao borbu čovječanstva protiv reptila na Bog i Zemljani, dinamično skiciravši ljudsku mogućnost prilagodbe na najgore uvjete kao i naš neuništiv nagon za preživljavanje. Na Dati, uspješnici s albuma Galerija Tutnplok, opjevao je popularni lik iz Zvjezdanih staza i spretno potegao pitanja odnosa čovjeka i stroja.

Odgovarajući u intervju sa ZAMP-om o poveznicama između distopijske pjesme Danas Sutra i serijala Mad Max, Saša vrlo precizno govori i o samom žanru i nekim općim mjestima u ZF-u, “To je motiv u SF-u odavno, neka vizija budućnosti u koju vodi ovaj put kojim idemo – beskrupuloznost, posvećivanje profita, nedostatak empatije i neosjetljivost za opće dobro i očuvanje prirode. Tek kad sam napisao tu drugu strofu pjesme o kojoj govorimo vidio sam vezu sa Mad Max-om, a u strofi postoji također i filmski citat iz Američkog psiha, ona scena sa vizitkama.“

Premda smo u TBF-ovom opusu mogli redovito pronalaziti njene tragove pa i razrađene motive, znanstveno fantastična tematika kojom je ovaj MC nerijetko zaokupiran, svoje je mjesto prvenstveno pronašla na njegovom solo albumu Pepermint.

Alejuandro Buendija je, vožen svemirskim podlogama AC3PO-a, i sam izgradio svijet nakrcan sazviježđima i kozmičkim pojavama poput samoprozvanog Kapetana Kajmaka, buntovnika izbačenog iz Akademije, Klasa 2027. kojeg sada po svemiru naganja Admiral Kobra, čija je sveta dužnost širiti mir i sigurnost i koji nam jasno definira osnovna ljudska prava kad kaže, “Svako biće živo ima pravo na život, a to je neotuđivo. I slobodu volje i može poduzimat šta hoće sve dok drugom isto pravo ne oduzima.”

Kajmaku je to, pretpostavljamo, potpuna apstrakcija.

Naoružan, i krajnje vulgaran, kauboj Kajmak sa svojim vremeplovom tako unosi nered koji dovodi do “preklapanja svjetova” i “tenzija na rubu dimenzija”. Osim toga, u laboratoriju, samo nekoliko trenutaka prije “otkrića epohalnog za znanost” pronalazimo i inženjera genetike Doktora Mimozu – neopterećenog pitanjima i utezima bioetike i koji se, ironije li, u svoje slobodno vrijeme “igra epidemije.”

Ipak, koliko god je svemirski dio Peperminta komično nasilan i groteskan, najjeziviji momenti albuma nažalost su oni kada se Alejuandro Buendija spušta na Zemlju pa na traci Paranoyah slušamo protagonista kako gubi razum i klizi u animalizam dok nam Greška u matrici otvara vrata stana dotičnog Tonija kojeg više ne prepoznaje ni vlastita majka.

Gubitak identiteta i groteska u pričama Alejuandra Buendije, prirodna su posljedica društvene kritike i kritike konzumerizma Saše Antića koja je itekako prisutna i na Pepermintu kako kroz maestralnu Esej 2 tako i kroz stvari poput Špilje i Alo. Gubitak identiteta posljedica je pretvaranja pojedinca u konzumenta, ali i zapostavljanja individualnog kako bi se potvrdila pripadnost određenoj skupini (“zaboravi snove, uđi među svoje inače si tuđ, a tuđih se boje”) i eksploatirala pozicija moći (“ako si slab zgazit će te tad”, “sirove strasti su teren za igrače koji nas tlače i štuju zakon jačeg”).

Ulazin u warp, jezgra je hip hop, pićin non stop da bi doša do: apstraktnih visina, do zadnjeg kata, do predivnih dina di pijesak je zlatan, fotelje meke, pogled bez kraja. Sidin, ladin jaja i čekan da poludi vatra, sve užga do temelja, naša funky tijela do pepela.

Alejuandro Buendija “Aje Bog”

Frank Herbert će reći kako je serijal romana Dina upozorenje da preispitamo način na koji svoje živote predajemo u ruke takozvanim vođama.

Reći će da osobito pripazimo na karizmatične vođe.

“Ljudi traže lidere da slijepo ih slijede”, repa Saša na pjesmi Vatra s posljednjeg TBF-ovog albuma.

Dina u velikoj mjeri i jest filozofska fantastika, roman ideja koji preispituje dinamiku moći, morala, utjecaj religije kao i nuspojave dogme i tobožnje bezgrešnosti te već 1965. upozorava na pojavu superheroja i poziva na oprez jer “moć kvari, a potpuna moć kvari potpuno.” Herbert dorađuje taj citat i kaže da “moć privlači one podložne korupciji”.

Element koji intrigira kod Herberta jest njegov odnos prema ekologiji i činjenica da je već krajem 60-ih o njoj razmišljao i o njoj govorio s punim razumijevanjem o posljedicama koje na ekosustav planeta ostavlja bezobzirna eksploatacija prirodnih resursa. Upravo se lik Pardota Kynesa, prvog planetologa Arrakisa, najviše poistovjećuje s glasom samog autora.

Tako u jednom dijelu romana Kynes savjetuje svog sina, također ekologa, Liet-Kynesa kazavši mu, “Najvažnija funkcija ekologije je shvaćanje posljedica”. Herbertovo razumijevanje i rezoniranje o ekologiji je ispred svog vremena i nagovijestilo je raspravu kakvu danas vodimo o upravljanju resursima i posljedicama utjecaja čovjeka na okoliš, ali i neovisno o tome, otvorilo pitanja o razumijevanju ekologije kao povezanog sustava.

S ironičnim odmakom Saša će komentirati i trenutni odnos čovječanstva i politike naspram okoliša, izjavivši u intervjuu za Graziju, “Uvijek sam bio “zeleni”, al’ bojim se da prekasno postajemo ekološki osviješteni. Međutim, nema mjesta panici jer se pokazuje kako je svrha čovječanstva isisati svu naftu iz Zemlje i umotati planet u celofan kako bi nas intergalaktička pošta transportirala na neko bolje mjesto. Bog je zapravo poštar.”

Korištenje znanstveno-fantastičnih motiva kao ironijskog oruđa kojima se prokazuju škodljive društvene tendencije i sebična postupanja, vješt je retorički alat Saše i TBF-a uz možda i najbitniju primjedbu kako sklizak teren koji vas brzo može spustiti u crnilo cinizma, oni izbjegavaju najboljim mogućim lijekom – humorom.

Uz humor, otpor je moguće pružiti i kroz umjetnost i filozofiju što TBF i Buendija svakako čine.

“Ne možeš u nedogled krasti ono potrebno, ne vodeći pritom računa o onima koji dolaze nakon tebe”, piše Herbert kroz lik ekologa Kynesa referirajući se na prirodne resurse planeta Dina, ali isto se apsolutno može primijeniti i na društvene i kulturne resurse koji se danas prečesto koriste jednokratno u funkciji zabavne industrije, ne vodeći računa o dugoročnim aspektima umjetnosti i kulture.

Umjetničko djelovanje ne bi smjelo biti podređeno nekim drugim oblicima ljudskog djelovanja.

To bogatstvo likova, Sašine fantastične dosjetke, montipajtonovski humor, pjesničke figure, barokni stil i neočekivani obrati, izgradili su jedan od najsnažnijih i najcjenjenijih opusa na balkanskoj hip hop sceni. Antić je kroz svoje djelovanje direktno inspirirao i nepovratno zadužio brojne svoje vršnjake i mlađe generacije koje su rasle slušajući njegove pjesme.

Njegov zacjeljujući humor u ZF pričama podsjetit će nas na Douglasa Adamsa i njegov ZF klasik Vodič kroz galaksiju za autostopere i nezaboravnog protagonistu Arthura koji se i sam susretao s nizom živopisnih likova nakon što je u posljednjem trenutku napustio planet Zemlju.

Tako je, primjerice, odgovor na ključna pitanja o životu, svemiru i svemu ostalom nepobitno 42, kako je izračunalo super-računalo Deep Thought nakon sedam i pol milijuna godina računanja. Problem je, piše Douglas Adams u Vodiču, što nitko ne zna koje je bilo pitanje.

Ta ironija i apsurdi koji nas prate u svakodnevnom životu, Saša je uspio prikazati i u svojim pjesmama i pričama omogućavajući nam da lakše prihvatimo i zavolimo život onakav kakav on jest. Humor je često najbolji od svih predloženih lijekova.

Pozitivni, ali i negativni aspekti razvoja tehnologije česti su motiv ZF-a. Vrijedi napomenuti kako je i sam Herbert sa skepsom gledao na nekontrolirani rast tehnologije još 60-ih. Vrijedi napomenuti i kako su mentati, ljudski mislioci i stratezi, vrsni logičari kojima pripada i Thufir Hawat, posljedica Butlerijanskog đihada, rata protiv mislećih strojeva i svjesnih robota.

Glavna zapovijed Narančaste Katoličke Biblije u Dini tako glasi: “Ne gradi stroj po uzoru na ljudski um”.

Na traci Posljednja vožnja s albuma Pepermint, Buendija nas upoznaje s gotovo idiličnim životom protagonista kojeg budi električni impuls nanobiološkog sata, koji doručkuje uz pomoć svog robota-butlera i zatim astrokopterom odlazi na poslovni put. Otkrit će se kako se radi o karakteru privatnog detektiva, model Inspektor Vinko 12210 NU koji ima zadatak svom klijentu vratiti njegov oteti identitet. Iako ih njegov klijent, kako će reći Inspektor Vinko, može kupiti bezbroj – on želi natrag baš svoj.

Ta informacija – koja nam otkriva budućnost u kojoj putem nanočipova možemo kupovati identitete kao proizvode i živjeti neovisno o sebi – jeziv je uvid u dehumaniziranu budućnost koja se sada više ne doima ni približno sanitarna ni idealna kao s početka pjesme i koja nam iz dana u dan izgleda sve stvarnija.

I znan, posljedice mogu bit teške. I znan, rizik je velik al nemoš ić pješke. Život je iluzija i poput nekog divnog sna i šta nas čeka sutra dal’ to itko zna…

Alejuandro Buendija “Posljednja vožnja”

Ljubav, u Sašinom repertoaru korištena prvenstveno kao filozofski, nerijetko i ontološki pojam, i humor iz kojeg se cijedi osobnost autora – najvažniji su mehanizmi obrane od “cinizma i mizantropije” i metode su koji Sašin i TBF-ov katalog čine puno vedrijim i pozitivnijim nego što bi se očekivalo od kritički snažno nastrojenog autora i benda.

I baš kao što na pjesmi Špilja, Buendija izlazi iz te Špilje i gleda u sunce koje se smije, tako i Esej 2 završava s ključnom porukom koja ga prati od početka njegovog stvaralaštva. Repa, “I baš me briga za kojim stolom kroje budućnost koju nazivaju boljom jer istina je moj mač i moj zaklon i samo ljubav je zakon.”

Ljubav nas hrani, piše Antić na stvari Vatra. Ljubav će nas rastrgat i eksplodirat pa će nas ponovno rodit negdje između zvijezda – u slobodi.

Ljubav je na braniku humanizma.

Još sredinom 90-ih će pjesmu Vuk s Ping Ponga zaključiti s “… u meni samo ljepota naspram svih strahota i pored toga – ljubav – ispred svakog boga”.

---

*Naslov pjesme Digni Luce Pauka inspiriran je latinskom sentencom “digni luce pauca”, što znači “malo je onih koji su dostojni svjetla”. U završnici pjesme upravo svjetlost podiže Pauka i spašava ga od crnila, tame, mraka.