GIR na ovom žestokom 30-minutnom projektu ne gubi ni sekunde.

Album otvara slavodobitnim, fino nasjeckanim flowom i praćen udarcima gonga pa je dojam da ga unose na tronu kroz slavoluk pobjede dok repa, “Stig’o na prijestolje, konkurent nest’o je – u ruke stavi mi žezlo.”

Boksačkim rječnikom kazano, GIR nema namjeru biti ničiji gatekeeper. Ovo je nedvosmislen marš na tron.

Pomislili biste da je radi o krunidbi, ali album GOAT vas umjesto bezbrižnog slavlja sa sobom odvlači natrag na bojno polje na kojem se GIR godinama kalio i stjecao otpornost. Ovo je u većoj mjeri origin story nego što je veliko finale.

Veliki Cus D’Amato je razvijao svoju filozofiju loših namjera vodeći računa o tome da njegov borac prilikom napada nikad ne ostane nezaštićen pa gard uvijek mora biti na mjestu. Punchevi moraju imati lošu namjeru, a eskivaže moraju biti jednako ubojite kao i udarci.

Boksačkim rječnikom kazano, album GOAT je rap verzija D’Amatovog peek-a-boo stila.

Bez viškova i bez praznog hoda, album koji se sastoji od osam traka od samog starta vozi punom brzinom, bez predaha i s punchevima koji tu lošu namjeru donose u najboljem smislu riječi. Punchevi koji slušatelja niti štede niti mu dozvoljavaju samosažalijevanje.

GIR se na albumu jest ogolio, ali nije spustio gard.

Na novom projektu se svjesno odvodi na mjesta na kojima je prepušten sam sebi i rezultat je beskompromisni GOAT koji u prvi plan gura stil ovog zagrebačkog MC-a kroz koji on onda uspješno uklapa elemente i motive poput života na ulici, umjetnosti, mode i glazbe koja je pogonsko gorivo za cijelu tu priču koju želi predstaviti.

Niski stropovi i visoka očekivanja

A priče koje jest predstavio na ovom albumu su iskrenije, mračnije, ambicioznije i stilski izbrušenije od njegovih ranijih projekata te dolaze u vremenu kada je jasno da je izvođač sazrio i kao artist i kao osoba te da točno zna što želi prezentirati i na koji način.

“Pre egocentričan da budem sluga, rođen sam da zaradim na konto moždanih vijuga”, repa na traci Plan u kojoj Merula po tko zna koji put razvaljuje refren, a GIR dodaje, “Vidio sam previše, teško je nekom opisat, od malih nogu haslam ulični sam ekonomista. Inspiracija tu je, zovi to – preporod pisca”.

Svaki bravado kojim se nagradi, GIR prethodno marljivo zaradi opisujući mračne, klaustrofobične i nerijetko paranoične trenutke koje je ili sam doživio ili ih je proživio kroz druge. Svaki verbalni fleks izgrađen je na liričkim mišićima koje i dalje pažljivo njeguje. Atmosfera anksioznosti dominira, ali prije no što vas povuče na dno, GIR se u versu vješto iščupa dovitljivom dosjetkom, humorom ili sirovom odlučnošću koja nadvlada krizne trenutke pa album nije ni približno toliko tmuran koliko je motivirajuć.

Ulica i asfalt o kojima repa su daleko od glamuroznog. GIR-ovi versovi su okruženi zbijenim kućicama niskog stropa, sumnjivim kombinacijama, sudbinama pojedinaca koji se mogu osloniti još samo na sebe ili još gore – onima koji sami sebe uporno zavaravaju. “Tri ujutro, tiho se okreće kvaka, frend je umro nitko neće plakat, posla ima ali nitko neće šljakat”, opisuje GIR na traci Fake Rep i ovaj ulični hip hop, kroz koji nam otkriva Zagreb, dobiva jednu finu psihološku crtu, dodatnu slojevitost koju GIR ocrtava kroz svoj osebujni stil.

Još je najavni singl GOAT unatrag nekoliko mjeseci dao naslutiti da će suradnja s producentom Flowdeepom biti apsolutni pogodak i dojma smo da je ovo Flowdeepov najbolji i najkompaktniji rad do sada, još jedan odličan projekt za producenta koji je ovu pandemijsku 2020. pregazio kao plitak potok i ostavio snažan pečat na hrvatski hip hop sound.

“Flow iz Dubrave, osjetio sam svaki osjećaj, al’ ljubav ne”, jasan je GIR na traci Stone Island, na kojoj pažnju odmah privlači prigušeni vokal na refrenu, prigodan detalj na pjesmi koja tematski i zvučno savršeno predstavlja album i kroz koji se uspješno kombinira sjaj visoke mode i mračna realnost ulice.

Nepotrebno je uopće naglašavati koliko je hip hop utjecao i transformirao svijet mode i u kolikoj mjeri danas utječe na nju. Kerby Jean-Raymond, osnivač brenda Pyer Moss, reći će da je kombinacija mode i rapa prirodna jer su oboje ekspresivni i oboje su način na koji možete prenijeti određenu poruku. “Pyer Moss je u biti poput vrlo bezobraznog versa u nekoj rap pjesmi”, objašnjava Jean-Raymond. Sa Stone Islandom, pjesmom koja nosi ime po brendu cijenjenom u europskim navijačkim krugovima, GIR se identificira i koristi brend kao poruku.

GIR nije jedini koji svoje pjesme ukrašava modnim brendovima, ali način na koji to radi odskače. Oni postaju još jedan lik u pjesmi, gotovo da ih personificira, ali svakako se njima služi kao simbolima ili ih uklapa kroz briljantni wordplay kao kada na traci GOAT kaže, “Kulturu guram nivo dalje, nemam strah ni od koga. Slogan: jedino na nogama ja imam Strah od Boga” ili na pjesmi Magnus pita retorički, “Tko je GIR? Prvi boombaper u Givenchyju!”

Preživljavanje nema alternativu

I dok još na Stone Islandu repa “Moja duša naoružana je ružama, ipak krug povjerenja svaki dan se sužava”, GIR najiskrenije i najranjivije trenutke ostavlja za završnu traku Magnus pa u klimaktičnoj završnici repa, “Jadat se nemam kad i nemam kome” i kaže, “Danas mislim vrh kako da dosegnem jer da sam već na vrhu oduvijek sam lag’o sebe, a ide vrijeme…” da bi album zatim odlučio zaokružiti audio snimkom koji daje bolno realan opis zagrebačke stvarnosti.

Cus D’Amato je zbog svog peek-a-boo stila bio često kritiziran, ali i sam stil je ponekad pogrešno okarakteriziran kao bezobzirno agresivan i divlji, što je u suprotnosti s D’Amatovom filozofijom i učenjem. “Uvijek moraš ostati zaštićen. Ako se držiš tako da se ne štitiš onda se kockaš i gubiš. Rane te, a borac koji je ranjen je prestrašen”.

GIR ostavlja dojam da želi u potpunosti kontrolirati svoj rad i kreativni izričaj. Nema pucnjeva u prazno niti nekontroliranog šaketanja. Versovi su promišljeni i dozirani, GIR ostavlja dojam da je u studio došao obaviti što ima i ide dalje. Taj fokusirani, gotovo poslovni pristup odlično je iskombiniran sa zaigranijim dijelovima u kojima ne nedostaje humora i ironije.

GOAT je usprkos nizu virtuoznih momenata u kojima GIR pršti samopouzdanjem, prvenstveno oda preživljavanju i stanju uma u kojem morate vjerovati u sebe ako želite uspjeti jer je vjerojatnost velika da drugi ili ne vjeruju ili vas ni ne doživljavaju. Dojma smo da poklič GOAT nije u tolikoj mjeri hvalisanje koliko je psihološko oružje. Album pruža na trenutke vrlo neugodan i bolan uvid u svijet u kojem se ne želite predugo zadržavati, ali koji vam itekako izgrađuje karakter.

S eskapizmom je gotovo. GIR se na ovom albumu uhvatio u klinč s vrlo opipljivim problemima.

Stil koji njeguje GIR nije za svakoga. Punchevi kojima vas bombardira najčešće dođu niotkuda, a takvi najviše bole i ostavljaju najjači utisak. Peek-a-boo u isto vrijeme traži od vas i kreativnost i disciplinu. Većina kroz takav stil i takvo držanje ne bi mogla uspješno bacati udarce, ali svako malo se pojavi borac čiji su želja za preživljavanjem, talent i disciplina jednostavno toliko ubitačna kombinacija da nadilaze brojne prepreke postavljene uz put.