U jednoj sceni vrlo uspješne Netflixove mini-serije Damin gambit, majka mladoj šahistici Beth Harmon čita članak u magazinu koji o njoj govori kao o iznimno talentiranoj, crvenokosoj mladoj dami koja je došla niotkud i krenula dominirati šahom, sportom u kojem u pravilu dominiraju muškarci.

Radnja se odvija u SAD-u 60-ih godina prošlog stoljeća i srednjoškolka Beth nezadovoljno prokomentira da je cijeli članak o tome kako je ona žena. “Pa kad i jesi”, odgovara joj majka. “To ne bi trebalo biti toliko važno. Poznata sam po tome što sam djevojka”, odgovara joj nezadovoljna Beth Harmon.

Trenutno najgledanija i najpopularnija serija rađena je prema istoimenom romanu pokojnog Waltera Tevisa iz 1983. čija priča prati fikcionalni lik natprosječno talentirane Beth Harmon koja iz sirotišta u Kentuckyju krene osvajati svijet šaha i to u hladnoratovsko vrijeme u koje šahom dominiraju Sovjeti.

Iako Damin gambit ima konvencionalnu narativnu strukturu koja prati razvoj glavnog lika od djetinjstva, preko uspona i padova pa do konačnog trijumfa ili poraza, showrunneri Scott Frank (scenarist za Logan, Shameless) i Allan Scott kroz režiju, odličan ritam serije te niz malih fabularnih zamki uspijevaju gledatelja držati prikovanim za mali ekran tijekom sedam, akcijom nabijenih epizoda.

Ipak, opravdano je najveću pozornost privukla glumica Anya Taylor-Joy koja blista u ulozi genijalne, ali problematične Beth Harmon. Glavni lik Daminog gambita nipošto nije tek klasična dama u nevolji ili već toliko puta prežvakan lik “snažne žene ratnice”, fajterice. Beth Harmon je kompleksna, zaokružena, problematična i ambiciozna ličnost.

Ženske protagonistice u svijetu zabave, televizije i filma nerijetko su rađene po kalupu, jednodimenzionalno i neživotno. U tome su jednako griješile i ženske redateljice i scenaristice kao i muškarci. Tijekom 2000-ih se mali udio ženskih protagonistica kao i slabo profiliranje žena kao mladih, plahih, atraktivnih i sekundarnih pokušao ispraviti kreiranjem tzv. “snažne žene”, superjunakinje ili pravednice, visokih moralnih i etičkih standarda. Dobili smo jednako lošu hrpu likova. Klišejima i političkom korektnošću okupanih protagonistica.

2013. je Sophia Mcdougall za NewStatesman napisala utjecajan članak s naslovom “Mrzim snažne ženske likove“. U njemu piše kako nije niti dovoljno niti ispravno gomilati jednodimenzionalne, snažne ženske likove koje znaju udarati i štiti slabije, ali nemaju kontekst van toga dok muški protagonisti imaju cijelu lepezu karakternih crta što ih čini realnijima i životnijima.

2017. je George R.R. Martin, autor serijala Igre Prijestolja, na pitanje kako to da tako dobro piše ženske likove, lakonski odgovorio s, “Pa znate… uvijek sam smatrao da su žene ljudi“. Iako je to apsolutno samorazumljiva izjava, Martin je dobio ovacije od publike i to sasvim opravdano jer je industrijsko-zabavni kompleks predugo žene tretirao ili kao seksualizirane objekte ili kao plošne privjeske muškim protagonistima. Martinove žene poput Daenerys Targaryen, Cersei ili Aryje Stark imaju jednak tretman kao i muški likovi što dolazi sa svojim pozitivnim kao i negativnim konotacijama.

Iako su umjetnost općenito i film pojedinačno kroz povijest stvarali briljantne ženske likove, hollywoodski i u širem smislu komercijalni filmovi i serije nad kojima kontrolu imaju velika filmska studija, često su odbijala stvoriti problematičan, ambiciozan, nemoralan i punokrvan glavni ženski lik zbog straha da ih se ne proglasi mizoginima. Prikazivanje negativnih karakteristika kod ženskih likova, osobito od strane muškaraca, riskira da mu bude prišivena etiketa šovinizma pa je linija manjeg otpora stvoriti anemičan lik.

Ulaganje puno vremena i energije u ženske protagonistkinje nije isplativo ni zato što studija žele veći broj muških likova s obzirom na to da muška publika, prema nekim istraživanjima, bolje troši pa je interesantnija oglašivačima.

Kritiziran je, dakako, i TV serijal Igre prijestolja što zbog nasilja nad ženama, što zbog pretjerane seksualiziranosti ženskih likova kao i zbog činjenice da ženski likovi govore i do tri puta manje od muških. Jedno od brojnih istraživanja tog tipa pokazalo je da je, primjerice 2019., u filmu tek 34% uloga u kojima se govori – pripalo ženama.

U konačnici je i nebitno koliko govore ako ženski likovi koji se prikazuju nemaju što za reći.

Osvježenje u žanru povijesne drame/komedije svakako predstavlja serija autora Tonyja McNamare (scenarist Favoritkinje) koji je za HULU napravio The Great, seriju o ruskoj carici Katarini Velikoj koja je podigla prašinu zbog načina na koji se prikazuje Rusija u 18. stoljeću te zbog slobodnog tumačenja povijesnih događaja, ali je i privukla pozornost zbog McNamarinog scenarija koji obiluje drskim dosjetkama, psovkama, suvremenim dijalozima i crnim humorom.

McNamarin “pomaknuti” pristup povijesnoj drami u centru ima lik Katarine Velike koja još od prve epizode planira smaknuti svog novopečenog supruga Petra III Fjodoroviča i preuzeti kontrolu nad ruskim carstvom pa se od zaigrane i naivne pruske plemkinje Katarina pred našim očima pretvara u lukavu, mudru i krajnje pragmatičnu ženu koja prihvaća svoju seksualnost i hrani svoju ambiciju.

S velikom moći dolazi i velika odgovornost. Likovi poput Katarine Velike ili šahistice Harmon su umjesto dama u nevolji, prikazane kao dame od nevolje. I zbog toga su toliko životne i upečatljive.

Ni jedna ni druga nema nikakvu namjeru suspregnuti svoju ambiciju niti se povući u sjenu već obje marširaju na sam tron. Pritom i jedna i druga prikazuju svoje karakteristike koje nipošto nisu laskave, niti damske. Harmonica je loša prijateljica, ovisnica i potpuno društveno neprilagođena. McNamarova Katarina, koju igra odlična Ella Fanning, ima plemenite ideje, ali i manje plemenita oruđa kako te ideje ostvariti.

“Vjerojatno nikad ne bih postala šahovska velemajstorica da sam se držala samo ženskih šahovskih turnira”, pisat će Judit Polgar, najbolje rangirana šahistica do svoje mirovine 2014. Ova mađarska šahistica je s 15 godina postala velemajstorica čime je srušila rekord Bobbyja Fischera.

Beth Harmon poprilično podsjeća upravo na zločestog dečka Fischera čiji su težak karakter, kompleksan odnos s majkom i vlastite neuroze u velikoj mjeri dominirale njegovim životom i karijerom. Pisac Tevis, autor romana Damin gambit, rekao je kako je ideju za roman dobio upravo zbog sebe i drugih koji su u šahu eskapistički tražili izlaz iz svojih životnih problema. Tako je bilo i s Fischerom i s Tevisovom Harmonicom.

“Ein Springer am Rand bringt Kummer und Schand“, šahovska je fraza koja kaže kako pomicanje figure konja na rub ploče donosi nevolju i probleme jer ograničava efikasnost te figure i u pravilu se ne preporučuje.

Ipak, 1972. u borbi za titulu svjetskog prvaka, Fischer protiv Borisa Spaskog u trećoj partiji postavlja svog konja upravo na rub ploče što je bio poprilično nekonvencionalan potez, poremetio je pripremu Spaskog i osigurao mu prvu pobjedu protiv Ruskog velemajstora.

Autori serije Damin Gambit su za potrebe fikcionalne priče koristili stvarne šahovske partije odigrane kroz povijest, uz pomoć savjeta Kasparova i Pandolfinija. McNamara je za potrebe povijesne drame o Katarini Velikoj odlučio koristiti brojne elemente koji odstupaju od stvarne povijesti te suvremenim dijalozima dati zanimljiv spin žanru i učiniti The Great vrlo interesantnom i neočekivano poučnom serijom.

Umjesto da kreiraju još jedan u nizu ukalupljenih ženskih likova koji bi trebao predstavljati što veći demografski segment, Damin Gambit i The Great imaju intrigantne, zaokružene ženske protagonistkinje.

Umjesto da kroz njih pišu o ženama, odlučili su pisati o ženi. Konkretnoj osobi kojoj glavna karakteristika nije nužno ta što je žena. Nekonvencionalno i rizično, ali u konačnici vrlo uspješno.