Kantemir Balagov: Boje i traume

Ruski redatelj Kantemir Balagov još nije napunio 30 godina, ali iza sebe ima dva hvaljena filmska ostvarenja, jednako lijepa koliko i potresna.

Njegov prošlogodišnji film Dylda (Beanpole, Visoka djevojka) stigao je do užeg izbora u kategoriji Najbolji strani film u sklopu filmske nagrade Oscar. Balagov je za Dyldu pokupio i nagradu Un Certain Regard za najboljeg redatelja u sklopu filmskog festivala u Cannesu.

Un Certain Regard dodjeljuje se za neobičan stil i priču te netradicionalan pristup pripovijedanju, a Balagov je dvije godine ranije na festivalu sa svojim prvijencem Bliskost, podigao popriličnu prašinu odlučivši u film uključiti stvarnu scenu ubijanja ratnog zarobljenika za vrijeme Čečenskog rata.

Inspiriran knjigom Rat nema žensko lice bjeloruske književnice i dobitnice Nobelove nagrade za književnost, Svetlane Aleksijevič, Balagov u filmu Dylda stvara intimistički, koloritom ispunjen i klaustrofobičan svijet dviju protagonistkinja neposredno po završetku 2. Svjetskog rata u Lenjingradu.

Kritičari su Dyldu opisali kao sirov portret prepun konfliktnih emocija koji ti se ureže u psihu.

U jednoj od scena u filmu čiji polagan tempo želi imitirati jednako polagan život u to vrijeme, pacijenti u vojnoj bolnici pokušavaju predškolarcu pokazati kako izgleda i zvuči pas. Dječaku je lavež nepoznat zvuk. “Kako će znati što je pas kada su ih sve pojeli”, komentira jedan od pacijenata.

Težinu, ali i šarm ovom filmu daje način na koji je Balagov odlučio gledatelju prikazati glavne junakinje o kojima nemamo jednako mišljenje na početku i na kraju filma tijekom kojeg Balagov i njegov ko-scenarist Aleksander Terekhov otkrivaju njihov širi kontekst dok nam rukom držana kamera i bliskost glumcima stvara popriličnu nelagodu.

Balagov je želio prikazati žensku žrtvu u ratu, nešto čime se ruska i sovjetska kinematografija, po njegovom mišljenju, nije do sada pozabavila. Iya je visoka, plava medicinska sestra koju upoznajemo na način da smrznuta stoji pred kamerom, paralizirana kakvom katapleksijom što je posljedica traumatskog stresa koji je dobila na frontu. Masha je nagrađivana vojnikinja koja se vraća u Lenjingrad i želi zatrudnjeti kako bi nastavila sa životom.

“Većina suvremenih ratnih filmova su patriotski, nacionalistički. Ali čini mi se da, ako želimo izbjeći iste tragedije, moramo biti iskreniji, a ne samo pričati herojske priče”, reći će Balagov komentirajući svoj pristup ratnoj drami moja se događa nakon službenog završetka rata.

Žensku žrtvu, žensku ulogu pa čak i žensko tijelo u ratnom i poslijeratnom razdoblju, Balagov prikazuje veoma naturalistički.

Sokurov mi je rekao da je za redatelja važnije da čita knjige nego da gleda filmove”, prisjetit će se riječi svog mentora, proslavljenog redatelja Aleksandra Sokurova koji mu je predavao na filmskoj akademiji pa je Balagov tako čitao Andreja Platonova i zaljubio se u jezik.

Odluka da se naglase boje je bila hrabra od strane redateljski mladog Balagova. Visokom saturacijom boja želio je razbiti monotoni, crno-bijeli svijet u kakav su nerijetko umotane ratne drame. Osim toga, Balagov smatra kako se upravo bojama u ratno i postratno vrijeme pokušavalo suprotstaviti crnilu rata. Zanimljivo je da je ideju za paletu boja koje je koristio dobio i od slika poput Vermeerove Djevojke s bisernom naušnicom pa ni ne čudi što neki kadrovi u filmu ostavljaju dojam umjetničke slike.

“Zelena koju koristimo predstavlja život, oker simbolizira rane, a tu je i crvena koja označava krv i hrđu”, reći će Balagov koji je u prvom filmu Bliskost intenzivno koristio plavu boju.

Bliskost je otvorio na način da je publici odmah napisao svoje ime i prezime i svoju vezu s gradom Nalčikom kako bi jasno dao do znanja koliko mu je osoban, blizak sam film i tema koja govori o etničkom nasilju, kriminalu i čestim otmicama krajem 90-ih u Kabardsko-Balkarskoj republici. Tesnota, reći će Balagov, označava ne samo bliskost već čvrstu povezanost unutar obitelji koja nekome može i naštetiti.

U oba svoja filma Balagov se hvata u koštac s vrlo osjetljivim i vrlo stvarnim problemima. Zrelost i strpljenje koje pokazuje u svojim dvadesetima kao i hrabra tehnička i pripovjedačka rješenja, uvjerava nas da bi se dugoročno moglo raditi o jednom od najboljih redatelja svoje generacije.