Potreba je majka izuma: Kako je nastao pulp fiction

Edgar Rice Burroughs se 1929. u članku za The Washington Post i New York World Sunday ovako prisjetio svojih spisateljskih početaka: “Često me pitaju kako sam počeo pisati. Odgovor je jednostavan – trebao mi je novac”, piše autor rođen u Chicagu i dodaje, “Zaključio sam da, ako ljudima već plaćaju da pišu takvu trulež u tim časopisima, da ja mogu pisati priče koje su još trulije. Iako u životu nikada nisam napisao ni jednu priču, bio sam uvjeren da mogu biti jednako zanimljiv ako ne i zanimljiviji od onoga što sam čitao u tim časopisima.”

Ispostavilo se da je Burroughs bio u pravu. Tarzan je objavljen 1912. i brzo postao jedna od najpopularnijih pustolovnih priča 20. stoljeća.

Burroughs kaže je počeo pisati u svojoj 35. godini, priznavši da je prethodno u brojnim poslovima bio potpuno neuspješan te da je za sebe smatrao da je apsolutni gubitnik. Njegove priče i romani objavljivani u jeftinim časopisima učinili su ga slavnim i bogatim autorom koji je živio do 1950. i uz Tarzana napisao i serijal John Carter of Mars kasnije ovjekovječen kroz strip kulturu, a Burroughs je postao jedno od najpoznatijih imena takozvanog pulp fictiona.

Čovjek zaslužan za objavu Burroughsovih otkačenih priča bio je Frank Andrew Munsey, poduzetnik kojeg su vlastiti neuspjesi također gurnuli u smjeru preoblikovanja svog izdavačkog poslovanja koje je u konačnici otvorilo put eksploziji pulp fictiona koje je najveću popularnost doživjelo u razdoblju od 1920. do 1940.

Frank Munsey je još krajem 19. stoljeća dao otkaz na svom poslu u Augusti gdje se za Western Union bavio telegramima te se doselio u New York ne bi li osnovao vlastitu nakladničku kuću specijaliziranu za dječje, pustolovne priče. Svoj časopis je nazvao Golden Argosy. Argosy, prema riječi popularnoj u Engleskoj u 16. stoljeću kojoj je besmrtnost osigurao William Shakespeare kroz svoje tekstove, a koja označava veliki trgovački brod koji prenosi bogat teret i koji se povezuje s trgovačkim brodovima – karakama koje su koristili Dubrovčani na svojim putovanjima.

Literatura je to koja je ime dobila po pulpu – jeftinom, grubom papiru drvenjači dobivenom mehaničkim raščlanjivanjem drveta koji je nakladnicima omogućavao znatno umanjiti trošak tiska dok je ubrzani tehnološki napredak tiskarama osigurao bitno bržu proizvodnju, a samim time i veću distribuciju.

Ali godinama prije nego što će pulp fiction preplaviti novinske štandove i bilježiti povijesne tiraže, Frank Munsey je gomilao dugove, firmu odveo u stečaj pa ju vratio u život, posuđivao novce i mijenjao formate časopisu Argosy ne bi li pronašao idealnu formulu.

Pismenost je rasla, zajedno s njom i čitanost, ali Argosy je jedva sklapao kraj s krajem.

Munsey je zajedno s Argosyjem plovio nemirnim poduzetničkim vodama.

Kasnije piše kako je u njegovim počecima radio 18 sati na dan, ali nakladnička kuća mu nije mogla izbjeći stečaj pa je morao zajedno sa stečajnim upraviteljem pokušati vratiti tvrtku na čvrste noge. Tijekom 1880-ih Munsey je uporno izbacivao časopis, uređivao i sam pisao priče, ulagao u oglašavanje, organizirao distribuciju.

“Kada si stjeran uza zid, važno je nešto učiniti. Neaktivnost, beznadno lutanje je ograničenje imbecila”, piše Munsley koji je Argosyju 1887. izmijenio format i dodao naslovnicu. “Dok god vuče neke poteze, čovjek ima barem male šanse što je svakako puno bolje od pasivne smrti”.

1889. Munsey objavljuje Munsey’s Magazine, tjednik fokusiran na stariju, odraslu publiku.

Zahvaljujući lošim brojkama časopisa Munsey’s Magazine, Frank Munsey je došao do ključnih zaključaka koji će prokročiti stazu za stvaranje popularnih pulp časopisa.

“Kako je moguće da od 80 milijuna ljudi s prostora SAD-a i Kanade, nema više od 250 tisuća redovitih kupaca časopisa?”, zapitao se Musney. “Jesu li novinski specijali nedjeljom s tržišta izgurali tjednike?”

“Časopisi su izgubili dodir sa stvarnošću. Kao da su rađeni za anemičnu publiku – ne mlade, energetične, punokrvne muškarce i žene. Urednici tih časopisa su časopise uređivali za sebe, ne za narod. Čitateljima su davali sadržaj koji su oni mislili da trebaju. Bili su kao arhitekti koji su gradili zgradu za vlastitu slavu umjesto da je učine uporabljivom.

Munsey je zaključio kako urednici tjednika žive u umjetno generiranom, književnom svijetu, bez interesa za čovjeka i potpuno su van svog vremena. U međuvremenu su dnevne novine i njihovi nedjeljni specijali postali “apsolutni monarsi” koje su mogli čitati i ljudi u rovovima i bogataši. Teme su bile šire, rubrike bogatije. Skandal redoviti gost.

Osim toga, cijena novina je bila svega pet centi.

Munsey je zaključio da časopisi, čije su se cijene kretale između 25 i 35 centi za jedan broj, ne mogu konkurirati novinama. Osim toga, trebao im je radikalan zaokret u uredničkoj politici i opremi tekstova. Munsey je svoju ideju od 10 centi za jedan broj predstavio distributerima American News Company s kojima nije pronašao zajednički jezik pa je časopise krenuo distribuirati direktno kioscima.

Argosy je od 1896. s novom cijenom i zaokretom prema isključivo fikcionalnim pričama, iz godine u godinu podizao cirkulaciju i dosegnuo tiražu od pola milijuna prodanih primjeraka po broju. Procjenjuje se da je tiraža pulp časopisa općenito porasla za gotovo deset puta u svega deset godina.

Niska proizvodna cijena zbog jeftinog papira u kombinaciji s autorima koji su bili spremni za jako male ili nikakve naknade pisati lakoprobavljive, uzbudljive priče – rezultirale su naglim porastom pulp fikcije orijentirane na svakodnevnog čovjeka, plave ovratnike koji su znali čitati i kojima je trebala lako dostupna i jeftina zabava u kojoj nije nedostajalo uzbuđenja i nasilja. Zabava koja im pružala odmak od sivila stvarnosti.

Munsey je tako otvorio put pulp fictionu koji je zatim otvorio put popularnoj kulturi za široke mase.

Strip kultura, znanstvena-fantastika, pustolovne i detektivske priče kao i ljubići – korijene vuku upravo iz pulp magazina.

Nakladnička kuća Street & Smith je 1903. izbacila The Popular Magazine za koji su pisali primjerice Sir Henry Rider Haggard, čiji su roman Ayesha objavljivali u nastavcima, kao i H.G. Wells. Kasnije su uslijedili važni časopisi poput Amazing Stories, prvi magazin koji je objavljivao ZF, a koji je osnovao Hugo Gernsback te časopisi Black Mask i Horror Story ili Weird Tales kojeg su 1922 osnovali J. C. Henneberger i J. M. Lansinger i koji je objavljivao žanr horora i znanstvene fantastike, a za koji je pisao i H. P. Lovecraft.

Urednik Farnsworth Wright je uspio Weird Tales preoblikovati u poprilično utjecajan i cijenjen pulp časopis, izgraditi stil pisanja po kojem je časopis bio prepoznatljiv i postao temom nekoliko ozbiljnih kritičkih diskusija i istraživanja te znatno se odraziti na buduće generacija pisaca kratkih priča.

Nakladnik Street & Smith je oko 1920. štampao tematske pulp časopise Detective Story Magazine, Western Story Magazine i Love Story Magazine kombinirajući tako popularne motive krimića, ljubića i divljeg zapada. Pulp časopisi su plijenili pozornost i dominirali na štandovima za prodaju novina kako količinom različitih izdanja tako i prodajom.

Pulp časopisi su odmah na prvu, pažnju privukli svojim dinamičnim, akcijskim naslovnicama tiskanima na nešto kvalitetnijem papiru s kojih su nerijetko vrištale ljepuškaste dame u nevolji ili su prikazivana čudovišta i detektivi. Seks je svakako prodavao i bio je snažna uzdanica pulp nakladnicima koji su i u grafici i u sadržaju samih tekstova koristili seks kao jedno od glavnih oružja koje je privlačilo publiku.

Bio je to književni fast food koji je nedostatak nutritivnih vrijednosti zamijenio s brzim, ukusnim i primamljiv sadržajem i koji je mogao zabaviti široke mase i ponuditi im opuštajući, interesantan sadržaj u vremenu kada je postojala ponuda i potreba upravo za tim.

Utjecaj pulp fictiona na popularnu kulturu 20. stoljeća je neupitan kako od pristupa publici, marketingu i nakladništvu (poveznice s dime romanima i paperback knjigama) tako i kroz priče i likove koje su stvorili i način na koji su ih razvijali.

Frank Munsey je nakon Argosyja i Munsey Magazinea osnovao i All-Story časopis koji je 1920. spojio s Argosyjem i stvorio utjecajni Argosy All-Story Weekly. Bavio se i nekretninama, bankarstvom, politikom i preminuo 1925. u 71. godini života. Smatra se da bi njegovo poslovno carstvo danas vrijedilo između 250 i 500 milijuna dolara.

Edgar Burroughs, autor Tarzana, 2003. je uvršten u Kuću Slavnih znanstvene-fantastike. Naselje u kojem je živio i radio u Kaliforniji, promijenilo je ime u – Tarzana.