U siječnju 1954. godine se mladi, 21-godišnji filmofil François Truffaut u svom eseju “Une certaine tendance du cinéma français” dotaknuo određenih tendencija u francuskoj kinematografiji i oštro iskritizirao tradicionalan stil stvaranja filma u kojem su najveću ulogu igrale ekranizacije književnih klasika, a posao filmaša bio je da što stvarnije i u okvirima “psihološkog realizma” prikaže radnju i likove u čemu su prednjačila već provjerena imena poput Claudea Autant-Larea, Jeana Delannoyja, Renéa Clémenta.

“Autori bilo kojeg filma snimanog danas u Francuskoj, umišljaju si da rade ekranizaciju Gospođe Bovary“, napisao je Truffaut u 31. broju časopisa Cahiers du Cinéma i podigao popriličnu prašinu u filmaškim i kulturnim krugovima tadašnje Francuske.

Oštricu svoje kritike Truffaut je osobito usmjerio prema popularnim scenaristima Jeanu Aurencheu i Pierreu Bostu, okomivši se na njihov formulaični način pisanja scenarija i prilagođavanja književnog teksta te jasno odbacivši školu tradition de qualité u sklopu čije filozofije su rađeni klasični, tradicionalni filmovi u kojima je redatelj bio tek metteur en scene, glorificirani scenograf, snimatelj koji je već posloženi film trebao samo ekranizirati.

Bilo je to rađanje koncepta politique des auteurs koji je u centar filmske priče postavio redatelja kao najodgovornijeg i najzaslužnijeg u procesu stvaranja filma.

Prije nego što su u ruke uzeli kamere, mladi i akademski neobrazovani filmski entuzijasti poput Truffauta, Jean-Luc Godarda i Jacques Rivetta, izgradili su snažnu i kasnije iznimno utjecajnu filmsku kritiku pišući za časopis Cahiers du Cinéma osnovan 1951. nakon što je krajem 1940-ih prestao izlaziti časopis Revue du Cinéma, čiji je osnivač Jean-Georges Auriol poginuo u prometnoj nesreći, a Francuska filmska scena je izgubila utjecajan filmski list.

Andre Bazin, jedan od Auriolovih suradnika i sada suosnivača časopisa Cahiers du Cinéma, filmski teoretičar i priznati kritičar koji je u filmskoj umjetnosti naglašavao upravo njenu sposobnost realističnog prikazivanja javnosti, vjerojatno nije mogao ni slutiti da je u redakciju doveo momke koji će takav pristup snažno napasti i kasnije ga dekonstruirati kroz svoj rad u sklopu francuskog novog vala.

Naslovnica magazina u njegovim formativnim godinama danas je prepoznatljiva po žutoj podlozi preko koje se, bez istaknutog naslova, nalazio najčešće tek crno-bijeli kadar nekog od filmova ili osoba koju su za taj broj intervjuirali.

Ozbiljni problemi sa zdravljem onemogućili su Bazinu čvrst stisak nad uredničkom politikom časopisa u kojem su sve važniju ulogu imali mladi Truffaut i društvo koje nije biralo riječi kako bi se obračunavalo s francuskim filmskim establišmentom, naglašavalo američki pristup filmu što je uključivalo vrlo pozitivne kritike usmjerene prema Alfredu Hitchcocku i Howardu Hawksu te Jerryju Lewisu kao i intervjue s redateljima za koje su smatrali da ih mogu podvući pod novi pojam – auteur.

Truffautov esej je časopis nedvosmisleno pozicionirao kao glasnogovornika novijeg pristupa režiji. Hitchcockove filmove, filmove Nicholasa Rayja ili Hawksa, pokrivao bi onaj kritičar koji je konkretnom autoru bio najprivrženiji kako bi strastveno prenio svoj entuzijazam i čitatelje gotovo programatski usmjerio prema novom pristupu snimanja filmova.

Jean-Luc Godard je tako još 1952. kao mladić postavio smjerokaz za svoje kritičarske i redateljske početke napisavši esej pod pseudonimom Hans Lucas, suprotstavivši se tako Bazinovoj poziciji klasičnijeg, dugog kadra zagovarajući razbijanje kontinuiteta te izmjenu kadrova s ciljem dinamičnijeg i kvalitetnijeg psihološkog profiliranja likova. Kasnije će 1958. napisati Bergmanoramu, esej u kojem će Ingmara Bergmana nazvati najoriginalnijim europskim filmašem. Pisat će, “Kinematografija nije zanat. Ona je umjetnost. Ona ne predstavlja timski rad. Čovjek je uvijek sam, danas na filmskom setu kao nekoć pred praznim papirom. Za Bergmana biti sam znači postavljati pitanja. A snimanje filmova znači odgovarati na ta pitanja. Ništa ne može biti romantičnije od toga”.

1960. izlazi Godardov prvijenac i filmski klasik À bout de souffle (Do posljednjeg daha, eng. Breathless).

Godinu ranije upravo je Truffautov redateljski debi Les Quatre Cents Coups (400 udaraca, eng. 400 blows) označio početak francuskog novog vala koji je svoje svjetonazorske i filozofske začetke zabilježio i razvijao upravo u sklopu časopisa Cahiers du Cinéma. Truffaut će 400 udaraca posvetiti baš Bazinu, svom mentoru koji je preminuo pred sam početak snimanja filma.

Cahiers du Cinéma je uveo i godišnju listu deset najboljih filmova gdje su svoje mjesto redovito pronalazili filmovi Roberta Rossellinija, Hitchcocka, Orsona Wellesa, Nicholasa Rayja, Kenjija Mizoguchija, Bergmana. Snažni autori i snažne ličnosti.

Stavivši film kao takav i redatelje u sam centar svog fokusa, počeci ovog časopisa bili su vrlo svjesno i vrlo namjerno apolitični, fokusiravši se umjesto toga na isticanje i elevaciju same umjetnosti i izbjegavanje unošenja političkih predrasuda i utega u filmsku kritiku, uz opasku da su neki od pisaca i kritičara ipak imali snažnu konzervativnu bazu dok je tada konkurentni časopis Postiff bio protukolonijalan i bliži političkoj ljevici.

Improvizacija, način korištenja kamere, manji budžet i odmak od velikih studija, inovativniji pristup montaži i radnji, zaigranost stila te razbijanje četvrtog zida kao i snažni anti-establišmentski prizvuk bile su karakteristike koje su definirale novi val.

Uredništvo nad časopisom je 1959. preuzeo Eric Rohmer koji se nametnuo kroz svoju kritiku, osobito rad iz 1955. Le Celluloid et le marbre u kojem analizira odnos filmske s drugim umjetnostima te kroz knjigu o Hitchcocku. Rohmer se suzdržavao od toga da časopis previše prostora daje novom valu bojeći se, između ostalog, da će mu to narušiti ugled zbog povezanosti između lista i novovalaša. Godard je za svoj film Do posljednjeg daha u “svom” časopisu tako dobio tek dvije zvjezdice, ali se i probio na listu od deset najboljih filmova u 1960.

Značajan doprinos filmskoj kritici dao je bez sumnje i Jacques Rivette čiji su osobnost i beskompromisan kritičarski stil brzo privukli pozornost kulturnih krugova i koji je zajedno s Truffautom bio zaslužan za inovativnu seriju razgovora s filmskim redateljima koje je društvo u časopisu cijenilo pa su tako u intervjuima nazvanima Truffette & Rivaut snimali i kasnije zapisivali svoje razgovore s Jacquesom Beckerom, Hitchcockom, Fritzom Langom, Rossellinijem i Wellesom.

1963. Rivette je okupio uredništvo nezadovoljno zbog Rohmerovog odnosa prema novom valu te ga praktički izgurao iz fotelje glavnog urednika i preuzeo ju sam, ujedno i zaokrenuvši uredničku politiku časopisa prema političkom, filozofskom, antropološkom i psihoanalitičkom diskursu te strukturalizmu u filmskoj kritici.

Odmah te 1963. Cahiers du Cinema se našao u financijskoj nevolji te je već 1964. kupljen od strane medijskog igrača Daniela Filipacchija čije su publikacije bile fokusirane na mladu publiku. Uslijedio je redizajn, a zatim i promjena uredničke politike.

Rivette će u svojoj karijeri i do svoje smrti 2016. napraviti ukupno 29 filmova i ostati upamćen kao jedan od najdugovječnijih novovalaša. 1965. napušta uredništvo časopisa, a 1966. njegov se film La Religieuse (eng. The Nun) našao na snažnom udaru cenzure zbog načina prikazivanja klera i odnosa prema religijskim institucijama.

Iako je krajem 1960-ih i početkom 70-ih rastao međunarodni utjecaj časopisa koji se nametnuo kao jedan od najkvalitetnijih izdanja za teorijsku analizu filma, Cahiers du Cinema se nije uspijevao jasno urednički pozicionirati djelomično i zbog neslaganja između vlasnika i urednika te se list pokušao približiti marksizmu, a nakratko je čak koketirao i s maoizmom.

Cahiers du Cinema danas je jedan od najstarijih i najistaknutijih filmskih časopisa premda njegov utjecaj nije kakav je bio ranijih godina. Osim što je poslužio kao inkubator za stvaranje francuskog novog vala koji je ostavio snažan pečat na filmsku industriju, Cahiers du Cinema se etablirao kao jedan od najznačajnijih časopisa na polju filmske teorije te je iznjedrio niz vrlo utjecajnih i cijenjenih filmskih kritičara i urednika.

Časopis je u međuvremenu bio u vlasništvu Le Mondea pa zatim i Phaidon Pressa da bi u veljači 2020. bio preuzet od strane francuskih poslovnjaka bliskih filmskim studijima i investicijskim bankama. Tom prilikom je Cahiers du Cinema na sebe privukao pozornost nakon što je uredništvo kolektivno odlučilo napustiti časopis dovodeći u pitanje uredničku neovisnost kao i činjenicu da bi zbog povezanosti svojih vlasnika s filmskom, financijskom i političkom elitom njihov rad bio nepobitno kompromitiran i doveden u stanje stalnog sukoba interesa.

U svom otvorenom pismu, sada već bivši članovi redakcije pozvali su se na esej Françoisa Truffauta iz 1954. koji je tada rekao jasno i nedvosmisleno ne “buržujskoj kinematografiji”.