Loveći Knopfa

Na polici s knjigama pažnju će ti privući poklonjeno, englesko izdanje romana 1Q84 Harukija Murakamija. Izdanje koje prelazi tisuću stranica i koje krasi, poluprozirnom pergamenom prekrivena, naslovnica popularnog grafičkog dizajnera Chipa Kidda. Kidd je inspiraciju za naslovnicu romana japanskog pisca pronašao u coveru albuma Low-life engleskog benda New Order koji bend je nastao nakon tragične smrti Iana Curtisa i posljedičnog raspada njegovog Joy Divisiona.

Sama naslovnica knjige odražava različite dimenzije stvarnosti pa skidanje pergamene pruža i drugačiji pogled na ilustraciju glavnih likova knjige Aomame i Tenga dok se fotografije u unutrašnjosti knjige lijepo poigravaju s negativnim prostorom, znakovima iz naslova i pojavljivanjem dva mjeseca na nebu.

Izdanje na engleskom jeziku objavila je nakladnička kuća Alfred A. Knopf i pomislit ćeš kako bi njezin suosnivač vjerojatno odobrio domišljata grafička rješenja jer su u prvoj polovici 20. stoljeća upravo knjige koje je tiskao Knopf bile estetski i tipografski vrlo primamljive s obzirom na to da je on čvrsto vjerovao kako knjiga mora biti kvalitetna i sadržajno i vizualno.

Alfred Abraham Knopf punio je tek 23 godine kada je 1915. zajedno s budućom suprugom Blanche osnovao nakladničku kuću koja danas djeluje pod imenom The KnopfDoubleday nakon spajanja s kućom Doubleday i dio je krovne Penguin Random House. Kuća Knopf je prepoznata po lijepoj, visokoj književnosti te brojnim Nobelovcima premda su se kroz njene biblioteke provlačile i slavne kuharice, krimići Johna Grishama i ljubići E.L. James.

Posudivši pet tisuća dolara (za koje će kalkulator inflacija izračunati da je ekvivalent današnjih 130 tisuća dolara) od svog oca, Knopf je nakon kratkog pripravništva u nakladničkoj kući Doubleday, u rodnom New Yorku pokrenuo vlastiti posao i zbog nemogućnosti da privuče domaće, američke autore (“nisu htjeli da ih izdava Židov“), zajedno sa suprugom krenuo tiskati američka izdanja europskih klasika koja su u to vrijeme na sjevernoameričkom kontinentu bila podzastupljena.

Knopf je tako od zaboravljenih ili zametenih europskih knjiga kao i snažnih autorskih imena koja se tada još nisu bila probila na američko tržište, uz male troškove i zanemarive naknade za autorska prava, objavljivao primjerice Gogolja, Maupassanta, Babela, Kafku i Gorkog. Komercijalni uspjeh postigla su njegova izdanja Argentinca W.H. Hudsona i Francuza Emilieja Augiera, a vrlo značajan doprinos razvoju i prepoznatljivosti Knopfa dao je Thomas Mann čija je djela na engleski prevodila tada isključivo Helen Tracy Lowe-Porter, dok je Blanche Knopf osobno brinula o odnosima s Mannom i krajem 1930-ih njemu i njegovoj obitelji pomogla prilikom emigracije u SAD.

Sudeći prema iskazima njegovih suvremenika, Knopf je bio pravi kicoš, svojevrsni petit-maître tadašnje nakladničke scene koji je volio lijepa, upadljiva odijela pa je i svoje knjige gotovo bez iznimke oblačio u lijepa, upadljiva odijela tvrdeći da nema razloga da pametna knjiga ujedno i ne izgleda dobro i da je pogrešno stajalište kako lijepe knjige moraju ujedno biti i skupe. Knopf je u manjoj mjeri bio zaokupljen uredništvom, a u većoj mjeri fokusiran na promidžbu i prodaju što je, uostalom, prethodno i usavršavao kod Franka Doubledayja.

Inspiriran vjetrenjačom kao zaštitnim znakom nakladničke kuće Engleza Williama Heinemanna, Alfred Knopf je i sam poželio snažan logotip koji nužno nema nikakve veze s knjigama. Tako je nastao zaštitni znak nakladničke kuće u vidu ruskog hrta, lovačkog psa u trku kojeg je osmislila Knopfova supruga Blanche zbog opsesije pasminom koju će kasnije prezirati. Logotip je tijekom nadolazećih godina i desetljeća i sam proživljavao brojne preinake, ali je ostao prepoznatljiv i upečatljiv nakladnički biljeg.

Blanche Knopf je možda bila sitna stasom i na strogim, tada mondenim dijetama, ali su se njezin glas, njezin profinjeni modni i književni stil kao i njezin izvrstan njuh za dobru knjigu, pobrinuli da talentirana urednica i suosnivačica kuće ne ostane u sjeni svog supruga koji ju je, sudeći prema njenim biografijama i memoarima, izostavio iz imena kompanije što mu Blanche valjda nije nikada oprostila.

Njihov brak je ipak preživio dva rata, veliku depresiju, nekoliko promjena vlasti, život na odvojenim adresama, brojne promjene u nakladničkim trendovima i možda još brojnije izvanbračne aktivnosti.

Njihova vikendica prozvana The Hovel, u formativnim je godinama nakladničkog djelovanja brzo postala popularno okupljalište kulturne i umjetničke scene New Yorka, a njihova putovanja u Europu i Južnu Ameriku rezultirala su brojnim, velikim imenima književnosti koja su se na američko tržište probijala upravo u suradnji s bračnim parom Knopf.

Upravo je Blanche zaslužna za potpisivanje nekih od najznačajnijih imena, uključujući Langstona Hughesa, Nelle Larsen ili Raymonda Chandlera.

Blanche Knopf je regrutirala, potpisala i promovirala Alberta Camusa pomogavši francuskom piscu domoći se i Nobelove nagrade 1957.

Neovisno o njegovoj mladosti i tada još malom opusu, zbog njegovog sam pogleda na svijet shvatila njegovu veličine kao filozofa i humanista“, opisala je Blanche njihov prvi susret u Parizu 1946. “Uspostavila sam s njim odnos uzajamnog povjerenja i iskrenosti kakav sam imala s rijetko kim i uvijek sam imala osjećaj kao da sam s dragim prijateljem.”

Blanche je odmah nakon upoznavanja odlučila prirediti i objaviti prvo Stranca koji nije doživio značajniji komercijalni uspjeh, a zatim i Kugu koji roman su žestoko promovirali i koji se odlično prodavao.

Alfred Knopf je koristio najmodernije metode i kanale promidžbe bilo putem radija, hodajućih reklama na ulici ili velikih, privlačnih plakata i direktnih poruka knjižničarima. Vrlo snalažljiv i prilagodljiv, Knopf je uspješno balansirao između visoke literature i komercijalnijih naslova, veliku pažnju pridavajući brendiranju i estetskim kvalitetama svojih knjiga. Jedan od načina reklamiranja svakako je bila i promotivna publikacija The Borzoi u kojoj knjižici su bili predstavljani i analizirani radovi i djela u izdanju kuće Knopf.

Blanche i Alfred su ostali zajedno do njene smrti 1966. unatoč razlikama i javnim svađama koje su njihovim suradnicima i poznanicima narijetko bile neprobavljive. “Ridikulozno je što smo tek o ovim godinama otkrili (ili sam ja otkrila?) koliko nam je stalo” piše mu četiri godine prije svoje smrti. “Možda smo bili odveć ponosni ili što god smo već bili, a možda je tako i bolje, ali meni jest stalo i to duboko.”

Alfred Knopf je živio do 1984. Nadživio ih je sin jedinac. Nakladnička kuća. Nobelove nagrade.

Krajem 2019. je umro i Sonny Mehta, glavni urednik nakladničke kuće Knopf koji ju je vodio pune 32 godine i koji je nadgledao i uređivao radove brojnih Nobelovaca i objavio niz komercijalno vrlo zahvalnih naslova te dobio nadimak “uređivački Fred Astaire”. Kada su, primjerice, Simon & Schuster 1991. odlučili ipak ne objaviti kontroverzni rukopis Američki psiho pisca Breta Eastona Ellisa – Mehta je preuzeo prava i objavio ga u sklopu biblioteke Vintage koju je prethodno i nakon godina nagovaranja 1954. osnovao Alfred Knopf. Nadgledao je Mehta i objavu brojnih Murakamijevih romana, uključujući i roman 1Q84.

Alfred Knopf je 1957. u časopisu The Atlantic Monthly kao oglas objavio Borzoi Credo, kodeks i načela po kojima je djelovao gradeći svoju nakladničku kuću.

Jedno od tih pravila je: “Ne vjerujem da sam ikada objavio knjigu koja nije bila dostojna objave.”

Jedno od tih pravila je i, “Vjerujem da časopisi, filmovi, televizija i radio neće nikad zamijeniti dobre knjige.”