Tibor: “Igra je i dalje ista. Fast food brzo izgori, a na najčvršćim pokretima se radi godinama”

Suradnja Tibora i Kooladea na albumu Kocke stigla je nenajavljeno, kako zagrebački MC to već običava raditi posljednjih godina, dok Koolade i dalje bez prevelike pompe niže vlastite projekte pa tako za ovaj travanj najavljuje još jedan album. Zajednički rad na Kockama iznjedrio je snažan i vrlo dobro izbalansiran album u kojem su obojica zadržali svoje prepoznatljive stilove, Tibor oduševljava refrenima i neposrednošću, a Koolade već na uvodnoj traci Tag još jednom daje do znanja da vjerojatno nema toga što ne može produkcijski napraviti, već ima samo ono što bira raditi ili ne raditi.

A ono što je izabrao napraviti, ciljano ili ne baš za suradnju s Tiborom, su skitovi izvučeni iz scena filma Kužiš, stari moj koji se nalaze na ovom albumu. Oštoruman je to potez Kooladea uzmemo li u obzir da je upravo roman Kužiš, stari moj romanopisca Zvonimira Majdaka 1970. otvorio vrata onome što će kasnije Aleksandar Flaker nazvati “prozom u trapericama” – jednom od najutjecajnijih književnih struja na prostoru bivše Jugoslavije.

Upravo je Majdakov roman u hrvatsku književnost unio ulični, zagrebački, neslužbeni i neformalni govor. Urbani žargon i slang. Upravo je Majdak u svom romanu opisivao svakodnevne zagrebačke fakine, dogodovštine, kvartovske spačke i život marginalaca na periferiji (ne nužno samo urbanoj već i kulturnoj). Citati iz romana, jezik ulice i likovi poput Gliste, otvorili su prozor u svijet koji do tada nije bio na takav način zastupljen u književnim tekstovima. Spontano umjesto formalnog, jezik obrtnika umjesto jezika visoke klase, otklon od standardnog jezika. Pisao je o borbi za preživljavanje, obavljanju svakojakih poslova i svakodnevnim likovima i događajima iz kvarta koji u svojoj ukupnosti čine puls grada i šarm grada.

Tibor već godinama kroz svoju liriku priča, prepričava, analizira i posmatra život zagrebačkog kvarta u njegovim najboljim i najlošijim oblicima pa je predivno da je Koolade u Kocke ubacio inserte upravo iz filma koji je rađen po predlošku iz Majdakovog romana Kužiš, stari moj i koji film je 1973. režirao rođeni Splićanin Vanča Kljaković, a u kojem Glistu igra pokojni i još uvijek neprežaljeni Ivica Vidović.

“Ja sam ti u zadnje vrijeme postal filozof, ne… Sve imam u malom prstu. Znam ja tko mi tak fino spušta, al’ nisam lud da špreham o tome”, govori Glista novinaru u jednom trenutku pa kasnije dodaje, “Onak, međ nama znaš, ja vjerujem u tu bolju budućnost, al’ bi rađe ostal vječno mlad, a bez budućnosti. Tu se svi za nekaj borimo, a ne znaš tko te ševi.”

Povodom izlaska Kocki, s Tiborom smo porazgovarali o nastajanju albuma, njegovom pristupu pisanju, načinu rada i projektima koje vodi u sklopu svog TDKM-a.


Zadnje Polje: Prije nekoliko mjeseci je na Kooladeovom kanalu objavljena stvar Korak po Korak. Je li zajednički album već tada bio planiran ili je ideja nastala nakon tog singla?

Tibor: Mene je opralo jedan dan da mi se radi malo više nego inače i javio sam se iz čistog mira isti dan Beri i Koolade-u kao “ajmo radit nešto” jer sam ciljao da ih ugostimo na Pacino serijalu. S Berom sam napravio Muvam, a s Koolade-om jednu stvar koja nije još izašla, ali se njemu toliko svidila da je odmah zvao da dođemo opet, pa je tako par dana poslije nastao Korak po Korak. A za album s njim sam oduvijek bio otvoren, ali je on taj koji je predložio to kad je u 2 navrata za redom vidio da mi dođemo, napiše se, snimi se i odemo doma u 3 sata, a inače često izrazi to da mu je najveći problem s reperima što ih mora čekati vječnost da snime.


ZP: Dosta je introspekcije na albumu. Vrlo iskren, gotovo ispovjedni flow. Jesi li ciljao na neku specifičnu atmosferu i stil ili su tekstovi nastajali neposredno, u trenutku?

Tibor: Sve osim 2 – 3 versa sam napisao i snimio u roku 3 dana na njegovoj vikendici na Krku. Otišli smo tamo da u miru odradimo nešto što je on vjerovao da će biti kratki ep, ali je na kraju nakon 3 dana rada ispao album od 10 traka. U to vrijeme sam dosta slušao Boldy Jamesa pa je to možda neki utjecaj na flow, a utjecali su i dani slušanja G-unita jer me nekako taj ritam Kooladeovih bitova najviše na to podsjetio. Nisam imao u glavi nikakav koncept kad sam ga pisao, više manje repam o životu kroz neku haslersku prizmu gledanja na stvari i to je to. Znao sam samo da želim da budu neke prljavije ulične lirike na albumu, da sjednu kao kontra njegovim dosta gospodskim i pozitivnim atmosferama u većini bitova.


ZP: Projekte najavljuješ slabo ili nikako, a objavljuješ stalno. Nakon Pacina 3 i Pacina 4, album Kocke je treći u manje od godinu dana, a nismo ni spomenuli novi KRAST. Što je kod tebe prelomilo da se odlučiš na takav tempo i taktiku?

Tibor: Prelomilo me to da na svakom koraku osjećam da mi se bliže 30-e i želim što više napraviti prije toga. Kao mlađem ti se čini da uvijek ima vremena, da se tu uvijek iza ugla možda skriva neki hit za par mjeseci, da će doć sve na svoje, “još malo”. Onda prođu godine i godine, projekti i projekti i skužiš da radiš pola života nešto što ti se ne isplati i ne vraća. Tu se mogu dogoditi 3 stvari: ili ignoriraš to i nastaviš bezbrižno k’o inače; ili pukneš i odustaneš; ili pukneš i zapneš jače nego ikada. Možda se može reći da je to neka late faza tog kockanja o kojem se priča kroz album.

Sve kocke su jedinice i znaš da s ovakvom vrstom repa ne možeš blow-upati… a već si stoljećima za stolom… kaj onda možeš? Mogu jedino haslati albume k’o debil i dok god mi je svaki (meni osobno) bolji od prethodnog, nastaviti tim tempom i samo ga ubrzavati, što i radim. A što se tiče najavljivanja, to je sve onaj moto “nemoj pričati nego šuti i radi“. Mislim da to ok opisuju one lajne “Podcjenjuju me, ne lajem više pa sve je tiše, zatišje pred oluju, ne moram reć da stiže“.

Bar ja to tako vidim, na kraju dana, taj tempo rada je normalan u Americi. A kod nas je normalno da artisti snime jedan hit i onda žive na tom godinama dok su u studiju možda dvaput mjesečno,
a ostatak vremena ostavljaju statuse i slike i skupljaju lajkove ili nešto, nemam pojma. Nadam se da će ovaj naš tempo rada barem pokojeg kvalitetnog artista na sceni motivirati da pokrene malo.


ZP: Postoji li razlika u pristupu kada surađuješ s Kooladeom u odnosu na suradnju s Flowdeepom?

Tibor: Naravno. Flowdeepovi beatovi mi pašu više od ičijih na svijetu jer slušamo više manje istu muziku oduvijek, a Kooladeova produkcija, najiskrenije, nije moj đir. Pacino albume radimo postepeno i polako uz 20 ostalih stvari/projekata koje svakodnevno radimo zajedno. Ja tu dosta biram kako ću i što ću dok tjednima gledam u foldere s bitovima na drive-u, prčkam po njima. Što se tiče Koolade-a, njemu sam dao totalnu kontrolu. Čovjek me pozvao da radimo projekt, ja sam mu odmah reko 2 stvari: prva je da mi je jedino bitno da zna da ja nisam “funky” i da nemam veze s ičim što se povezuje s riječi “funky..g funk.. itd”, a druga je bila da doslovno sve ostalo on složi i sredi sve kako god njemu srce želi, ja sam tu da dostavim tekstove i odradim svoje i bok. Ipak je on Flowdeepov uzor, a i prvo lice domaće producentske scene, iako nisam odrastao na Blackout generaciji, tog sam naravno svjestan, znači prepustio sam se njegovoj produkciji i to je to.

Kad radim s Flowdeepom puno više čačkam s njim po produkciji, govorim mu “ja bi ovo da bude tak, ovo da krene tu, završi ovdje, na ovom dijelu treba malo hladnija atmosfera bit..”, a često on i meni za tekstove govori “e mogao bi spomenut ovo”, “možda da ovo malo jednostavnije kažeš”, “probaj isfurat ovaj flow, brijem da će jebeno sjest” itd… Ukratko, u Koolade-ovoj produkciji sam bio na izletu, a u Flowdeep produkciji sam ‘mado’, i mislim da s Flowdeepom stvaram nešto što samo kod nas ima i baš sam ponosan na taj autorski zvuk koji je proizašao iz godina i godina naše suradnje.

“Uskoro izlazi prvi spin-off TDK Live-a, a to je podcast koji se zove “Gende” i bit će dijametralna suprotnost istome. Zvat ćemo goste svaki put i to jače i starije igrače, a umjesto aktualnostima, bavit će se širim vremenskim periodom i njihovim utjecajem na sve na većoj skali, a također će se pušiti i piti i sve što treba da bi bila autentičnija “kvartovska” atmosfera”


ZP: I kroz zadnja dva Pacina i kroz Kocke se osjeća tvoja odlučnost da guraš dalje kao i posvećenost hip hopu kao stilu života. Koliko ti je bitna dugovječnost na sceni i koja ti je glavna motivacija za rad?

Tibor: Možda i najbitnija. Kako bi brat Benny rekao “Grind and make sure your cash the strongest.. but it’s all about who last the longest“. Prošao sam sve faze igre i većinu njenih era, od toga da želimo što prije i što isplaniranije postati poznati, do toga da 100% slijedim intuiciju i radim muziku samo kada mi se radi, pa do toga da sam planirao nakon Pacino 3 prestati zauvijek s ovime i u miru nastaviti dalje život “nakon rep faze” kao dosta legendarnih zagrebačkih repera koje sam slušao kroz život, a do samog kraja su bili underated. ALI .. svi američki reperi na koje sam se ugledao su uvijek ponavljali i primjerom pokazivali tu jednu istu tvrdnju – da za prave stvari treba vremena, da “sve što brzo dođe, brzo prođe” itd…

Od 50 centa, do Nipseya, do Freddie Gibbsa, do cijele Griselde… Shvatio sam da nas je u jednom trenu sve malo opralo nešto krivo zbog tih par godina u kojima su razni Lil Pump-ovi dominirali i nakratko su svi pomislili da “stara pravila” ne vrijede, da je clout jedino što je bitno i da bez njega možeš samo biti “luzer underground reper oldhead” šta već, ali nakon par godina se ipak pokazalo da i je i dalje igra ista i dalje fast food brzo izgori, a na najčvršćim pokretima se radi godinama i godinama uz nebrojene žrtve i ulaganja, što će se stvarno i pokazati tako uvijek, barem sam ja tako svojim očima vidio i naučio bezbroj puta isponova. Jednostavno sam narcisoidno uvjeren da se više ne mogu “isprat” nego da samo to što radim mogu napraviti sve bolje i bolje svaki put ako sam normalno, funkcionalno biće i ako zakoni evolucije i sve to skupa nisu fejk.

Naravno, sve to ne znači da nemamo momente kada nam se sve to sruši i izgubimo vjeru, ali mogu reći da, iako možda mnogi misle da s godinama takvih momenata ima sve više, mi ih u stvari s godinama imamo sve manje i nekako smo se jednostavno već pomirili da to tako sve ide i treba ići i to je to.


ZP: Na traci Sve po mom čuje se „nismo slavni, ali smo infamous“. Koje lekcije si izvukao iz osnivanja i vođenja svoje TDKM etikete? Koliko je teško bit neovisan MC u Hrvatskoj?

Tibor: Samo iz tog stiha se može već izvući više lekcija, jedna je da negativne vijesti, negativna mišljenja i tračevi uvijek brže putuju od bilo kojih drugih informacija, kao što je uvijek bio slučaj i s TDKM. Godine pomaganja drugima i pokušaja gradnje šireg stabla su samo rezultirale negativnim imidžom zbog toga što to stablo nije imalo čvrste korijene, nego smo htjeli svima pomoći i očekivali da će svi shvatiti sve i razumjeti našu viziju i da ćemo ju zajedno izgraditi, a to je svako od njih shvatio na svoj način i ostavio ljudima dojam o TDKM-u kakav je ostavio. Tu sam shvatio drugu bitnu lekciju, a to je da kad guraš artista na svojoj platformi vrijedit će ovo pravilo: “Ako uspije, smatrat će sebe zaslužnim, ako ne uspije, smatrat će tebe krivim”. To je najbitnije i to treba zapamtiti. Nakon što smo raskrstili s preko 10 artista od kojih su neki bili “glavni stožer” i sami vrh TDKM-a. Shvatio sam da ne možeš druge natjerati da nešto rade i kako da to rade, nego možeš samo pokazati svojim primjerom i ako postoji slična energija tvojoj, time ćeš ju privući.

Prve 2 godine smo imali standard od izbacivanja 5-6 albuma godišnje. Na skoro svakom od tih projekata sam bio uključen i radio kao na vlastitom albumu. Kad su većina tih artista ili izgubili interes za glazbu ili pokušali ići svojim putem, odlučio sam da ću jednostavno sam nastaviti raditi istim tempom i da ću sam ispunjavati taj standard izbacivanja contenta i tako dokazati i sebi i svima koji prate da nismo mi ti koji su trebali druge, nego da smo mi (Flowdeep i ja) uvijek bili pokretači svega i da ćemo nastaviti biti, a druge artiste smo trebali samo radi lekcija koje smo naučili i za to smo im svima zahvalni.

Mogao bih još knjigu napisati o svojim mišljenjima o digitalnim labelima na balkanu i formatima koji tu postoje i kako bi se trebalo šta raditi, ali mislim da sam ovim opisao najbitnije ukratko. Budućnost TDKM naravno nismo samo Flowdeep i ja, nego i par izuzetnih mladih pojedinaca, kao i par artista koje ćete uskoro imati priliku slušati na kanalu, koji možda nisu na sve strane, ne mašu najavama po instagramu, ali su zato kvalitetni i promišljeni, shvaćaju longterm mentalitet i uskoro će izaći s par bolesno kvalitetnih projekata na TDKM kanalu.


ZP: Uređuješ i vodiš TDK Live podcast specijaliziran za domaći i međunarodni hip hop što je jedan od rijetkih medijskih projekata koji kod nas pokriva i promišlja suvremeni hip hop. Koliko ti je teško iz uloge aktivnog MC-ja prijeći u ulogu domaćina?

Tibor: Jako je teško. Koliko god se trudim biti prirodan na podcastu, i dalje neka podsvijest tu igra ulogu i često primjetim da sam pred kamerama neka više “family friendly” verzija sebe, što je s jedne strane skroz ok, a s druge strane volio bih što više biti svoj, s time da sam također uvjeren da ne možeš ni biti 100% svoj, jer vjerujem da nema smisla širiti negativu na podcastu, namedrop-ati ikoga u negativnom kontekstu (iako je možda zaslužio) ili jednostavno popljuvati nešto, a da se tebe to nešto ionako ne tiče (dok to npr svi radimo u svakodnevnom životu). TDK Live je neki mix novinarske emisije i kvartovskog chill momenta u kojem se par ljudi iz ekipe našlo na kavi i priča o muzici. Uvjeren sam da nigdje u hrvatskoj nema to što mi radimo, zato što detaljno pratim i podržavam ostatak podcast scene te znam da je nekima od nas baš cilj raditi to što drugi ne rade, dok naravno uvijek ima ljudi kojima će cilj biti kopirati uspješan pattern.

Mi pričamo u detalje o američkom hip hopu kao što nogometaši u detalje pričaju o nogometu te jedini pratimo i oldschool i trep i drill novosti i bavimo se samo najaktualnijim temama. Također smo jedini video podcast koji se temelji na nama samima, a ne na gostima i zato češće imamo epizode bez gostiju nego s njima. TDK Live je ekipna stvar i bitnije nam je da dođu naši ljudi iz ekipe s nama brbljati o hip hopu, nego da gradimo following na gostima i tuđoj publici.

Što se tiče dualne uloge, prije mi je bila problem kao i nekim bivšim voditeljima TDK Live-a jer je teško održati tu “misterioznost” koja dobro dođe jednom artistu, pošto se stavljaš u ulogu komentatora scene i time si natjeran da podilaziš drugima i staviš svoj artist ego sa strane, ali meni je to s vremenom prestao biti problem jer me je, jednostavno rečeno, počeo bolit krc, s oproštenjem. Ne skrivam ništa u vezi svoje persone i moja persona za publiku nije nešto izmišljeno, upgrade-ano niti isfurano i ne skriva se iza alijasa, nego dolazim sa svojim imenom i prezimenom kojeg svi znaju i takav sam kao artist te sam takav kao podcaster. Trudim se i haslam u svim sferama igre koje me zanimaju i u kojima imam volje raditi i jednostavno sam izbrisao sebi iz glave tu mogućnost da bi me jedna mogla spriječavati u drugoj. Na kraju dana, radim sve, od organizacije do tehnikalija, do pričanja na kamerama, do snimanja pjesama, do promocije… i o tome i repam i ne bih mogao o tome repati da nije tako, kao što ne bih mogao tako detaljno na podcastu pričati o repu i zvati goste s kojima svima imam poznanstva da nisam reper koji je godinama u tome. To su sve stvari koje mi međusobno fuel-aju jedna drugu i grade priču dalje.

Uskoro izlazi prvi spin-off TDK Live-a, a to je podcast koji se zove “Gende” i bit će dijametralna suprotnost istome. Zvat ćemo goste svaki put i to jače i starije igrače, a umjesto aktualnostima, bavit će se širim vremenskim periodom i njihovim utjecajem na sve na većoj skali, a također će se pušiti i piti i sve što treba da bi bila autentičnija “kvartovska” atmosfera, tako da ispratite i to ako čitate ovo i veliki pozdrav svima koji su odvojili vrijeme za provjeriti tekstualni interview u 2021-oj, a vama hvala na pitanjima i zainteresiranosti.