U trenutku kada vas ošamari distorzijom izvještačena gitara s početka Kače, vi ste već dobrih pola sata progonjen čovjek.

Iz balkanskih kafana kroz balkanske šume i na putu za stakleni grad – međimurski instrumentalno psihodelični post-rock sastav Daliborovo Granje pratit će vas u stopu dok se izmoreni spotičete o kamenja i slomljene grane, obavijajući vas filmskom kulisom uz dobrohotan savjet da se ne osvrćete unatrag jer gubite na dragocjenim sekundama, a i uostalom – progonjeni ljudi nikad ne znaju što će vidjeti osvrnu li se za sobom.

S naslovnice njihovog drugog studijskog albuma promatra vas lice nepoznatog austrougarskog zatvorenika, izmučeni mugshot čovjeka u razderanim krpama, do grla zakopčanoj košulji, neuredne brade i ravne kose do ramena. Naborano čelo stisnuto je ne bi li se oči što bolje fokusirale na fotografa dok je na profilnoj fotografiji brada ovog zarobljenika neobično visoko podignuta. Nema tu srama.

Momci iz Daliborovog Granja album će nazvati Hainin, turcizam korišten da se njime etiketiraju izdajice, odmetnici i razbojnici.

Bend je svoj drugi album izbacio još krajem prošle godine za nezavisnu etiketu Dostava Zvuka, a nedavno je u prodaju pustio CD-ove i upečatljivo vinyl izdanje, premda ništa nije toliko upečatljivo koliko energična 47-minutna glazbena vožnja obavijena orijentalnim motivima, izvrsnim gitarskim dionicama, proganjajućim bubnjevima i raskošnom produkcijom.

Album otvara sedmoipol minutna Mehana, a zaokružuje osmominutni razigrani Haloperidol koji vam sjedne kao smirujući antipsihotik premda će vas prije rasplesati nego što će vas uljuljati. Valjda je ideja da energija koja se u vam sakupljala dok ste slušali album u konačnici bude kanalizirana pozitivno, nikako agresivno. Hainin je izvrsno osmišljen i izvrsno odsviran projekt, sočno strujanje muzikalnih kapljevina koje se uspješno homogeniziraju tvoreći izuzetno slušateljsko iskustvo.

Ovaj album je odsvirano iskustvo onog balkanskog. Iskustvo drumskih razbojnika, iskustvo zabačenih krčmi i brdovitog terena, zavijajućih nostalgija za minulim na Izgubljenoj ili predodžba mladog i siromašnog para zagrljenog i opijenog Sjenkom u Mehani. Odsvirano iskustvo života uronjenog u permanentnu bačvu baruta, na teritorijima ili još neosvojenima ili vječno porobljavanima. Sloboda se osjeti tek u onim trenutcima dok ste još samo progonjeni, ali ne i zarobljeni. Daliborovo Granje uspjelo je na europsko tržište plasirati univerzalan zvuk ispresijecan autohtonim elementima.

Istaknut će se mačevalački dvoboji gitarista Filipa Toplaka i Alana Horvata kao i vješto osmišljeni prijelazi iz jednog motiva u drugi, strpljiva meandriranja, izmještene koračnice i pravovremena javljanja trube pa meditativne dionice dok se u jednom trenutku nalazite u riječnim rukavcima ili krškim dolinama da bi se već u idućem morali naglo zaustaviti pred ponorom slijepe doline.

Hainin nema vremena za predah.

Opirući se žanrovskom i koketirajući sa psihodeličnim, Daliborovo Granje se nigdje ne zadržava dovoljno dugo da bi to opće glazbeno mjesto mogli nazvati svojim domom. Ljubiteljima post-rocka bit će ovo praznik za uši i to iz domaće radionice Baraka Čakovec, ali produkcijski bujni i svirački sočni neće dozvoliti da ih smjestite u ladicu pozadinske glazbe dok mehanički obavljate svakodnevne zadatke jer aranžmanima kao i strukturama pjesama privlače pozornost na sebe i dovode se u prvi plan.

Pjesma Žal će se tako iz atmosferičnih, neartikuliranih zvukova strpljivo izgraditi u vrlo konkretan motiv, a zatim i u punokrvni, precizni jam u kojem melodija ne pati pred eksperimentalnim prije nego što se svi skupa vrate natrag u svoje inkubatore zvuka.

Melodičnost koju donosi taj orijentalni prizvuk i etno motivi funkcioniraju odlično, pružajući i karakter i sidro s kojih se dalje grana sviračka ekspozicija Daliborovog Granja čiji je eponimski album prvijenac stigao još 2015. dozvoljavajući Haininu da se pažljivo razvija tijekom proteklih pet godina kroz kojih je bend svirački dodatno sazrio.

Hainin je tako jedno od najjačih domaćih izdanja u proteklih godinu dana, izvrsnu recepciju dobivši i od europskih slušatelja koji su prepoznali egzotičnost Daliborovih nota pa ostaje samo vjera da će album dobiti i zasluženu promociju putem koncertne turneje.

Iz naše perspektive Hainin, dakako, nije toliko egzotičan koliko je primamljiv i neobičan kako koncepcijski tako i svirački. Zvuči svjetski, ali miriše po domaćem. Uspio je bez ijedne ispucane riječi dočarati širi prostorni kontekst iz kojeg je ponikao. Rekli bismo da ne bježi od svojih korijena, ali dojma smo da Hainin nigdje nije ostao toliko dugo da bi ih uopće pustio. To je prokletstvo progonjenih. To je već tisućama puta ispričana priča, ali ovog puta ispričana notama i emocijom umjesto riječima i brojevima.

To nije ništa novo, jednostavno je drugačije. Nema tu srama. To nije zločinac, to je hainin.