Tijekom proteklih godina napisali smo na desetke tekstova o glazbi koja nas je inspirirala i intrigirala.
Glazbena kritika je u nezahvalnoj poziciji vrednovanja poprilično subjektivne kategorije kao što je glazba, ali to svejedno ne mijenja činjenicu da je glazbena kritika samoj sebi u zadnjih sto godina nanijela cijeli niz udaraca ganjajući formu iznad sadržaja i nastojeći uzdignuti sebe iznad same discipline o kojoj govori.
I u daljoj prošlosti možemo pronaći brojne primjere u kojima su glazbeni kritičari oštrim opaskama pokušavali isticati opravdane ili manje opravdane zamjerke glazbenicima pa tako imamo teoretičara glazbe Johanna Scheibba koji je ostao upamćen po negativnoj kritici glazbe Johanna Sebastiana Bacha, a kritika se nastavila tražiti i nakon prekretnice koju je 1854. donio Hanslickov traktat O lijepom u glazbi.
Klasična kritika je krcata negativnim osvrtima na glazbena djela koja se danas smatraju remek-djelima klasične glazbe. Kriteriji i standardi koje bi trebalo primijeniti u evaluaciji glazbe nam ni danas nisu u potpunosti jasni.
Možda je i najveća pojedinačna vrijednost kritike ta što nam može pokušati približiti, rasvijetliti ili dokučiti nečiji glazbeni rad, ali ni u to nismo potpuno sigurni.
Zašto onda uopće pišemo o glazbi? Zato što ne možemo odoljeti.
Slobodni pad koji je glazbena kritika doživjela u 20. stoljeću zahvaljujući otužnoj komercijalizaciji i senzacionalizmu, nanijela je nepopravljivu štetu i opravdano rušenje reputacije glazbenih kritičara premda je inicijalni dojam bio da je glazbena kritika relevantnija i potetnija no ikad. Posljedice njenog strmoglavog pada danas osjećamo snažnije no ikad.
Degradacija glazbene kritike na zajedljive kapsule i novinske kolumne, uzdizanje pojedinačnih kritičara iznad samih umjetnika, žutilo i trač kao i uvođenje ocjenjivanja glazbe s ciljem lakšeg donošenja odluke treba li neku ploču kupiti ili ne, razlozi su zbog kojih je tijekom desetljeća glazbena kritika svedena na “priručnik za kupca”, jeftini bilten u službi saomog sebe ili svog naručitelja i zbog kojeg je redovito ostajala korak iza inovacija u glazbi te postepeno gubila utjecaj. Pojave poput Roberta Christgaua i sličnih glazbenih kritičara puno su veću uslugu napravili sebi i vlasnicima časopisa za koje su pisali – nego za samu glazbenu misao.
Umjesto ocjenjivanja umjetničkih djela i primitivne, brojčane evaluacije nečijeg kreativnog izričaja koji se ni ne treba svakome svidjeti, smatramo elegantnijim rješenjem pokušati pisati o glazbi koja nas ispunjava, zabavlja, izaziva i okupira.
O glazbi o kojoj nemamo nešto lijepo za reći ne trebamo ništa ni govoriti. Njezina funkcija i nije (ili ne bi nužno trebala biti) da se svidi svima.
Glazba donosi previše pozitivnog da bi vrijeme gubili secirajući ono što ne odgovara našem osobnom ukusu.
Umjesto klasičnih glazbenih osvrta, na Zadnjem Polju ideja je bila i ostat će ta da o glazbi pokušamo pisati na promišljeniji način, ističući elemente koji su nam otvorili neka emocionalna vrata ili neke intelektualne prostore, proširili horizonte, nasmijali nas ili naprosto zadivili. Pisati o onom nečem, nevidljivom i neuhvatljivom, zbog čega se uvijek i nanovo vraćamo određenim pjesmama i albumima. Pisati o glazbi s punom svješću da je nikada nećemo moći dovoljno dobro opisati.
U nastavku donosimo samo neke od tekstova inspiriranih glazbom koje smo tijekom proteklih godina uvrstili u glazbenu biblioteku Zadnjeg Polja jer nismo mogli odoljeti nego o njoj pisati.
Libar: Arhitekti novog dalmatinskog zvuka
Zašto je Marko Šelić Marčelo jedan od najvažnijih tekstopisaca svoje generacije
“U jednom intervjuu Marko Šelić Marčelo poentira kako je umjetnik na ovim prostorima često usamljen i ponižen. ‘To se u književnosti zove suvišan čovjek’, reći će srpski pisac.”
Što im može malo smrti? Silenteova čarobna ljubav proždire samu sebe
“Silente je istinsko osvježenje zbog načina na koji pristupaju jeziku, riječima, pojmovima koje artikuliraju i fenomenima koje opisuju.“
“Matan” je emocionalni Molotovljev koktel. Imate li ga hrabrosti poslušati?
“stranac zavarava publiku. Poput vještog redatelja koji zna konačnu destinaciju, ali nas putnike vodi okolnim putem kako bi vidjeli više i shvatili bolje.”
Princ Tame: Rangirali smo albume prokletog hip hop pjesnika Jantara
“Jantar na trećem albumu otvara niz tema koje će nastaviti i na Mauzoleju, kritički se osvrće na određene društvene pojavnosti i ulazi u sferu demistifikacije religije, politike i kapitala.”
Bižidu dani, moj šjor Marijan
“U svojoj osobi, Ban je prototip dalmatinskog pjevača. Moćan i divan glas koji pazi na emociju, a ne na intonaciju. Prirodan i poluraštiman. Kantautor koji pisme ne zapisuje pa one koje upamti te i snimi.”
Dragi Gibonni, dalmatinsku pismu predajemo u tvoje ruke
“Gibonnijev unikatni pjesnički jezik i frazeologija neupitni su ambasadori dalmatinske riječi i dalmatinskog narječja.”
M.O.R.T. je nebrušeni jebeni dijamant!
Jedan od svojih eseja Hunter S. Thompson zaključuje pitanjem:
“Dozvolit ćemo čitatelju da sam odgovori: tko je sretniji čovjek, onaj koji je hrabro prkosio olujama života i preživio ili onaj koji je tek mirno ostao na obali i jednostavno postojao?“
Treći maj: Posveta pripovjedačkom geniju Ede Maajke
“Rek’o sam joj, sa svim svojim dijaloškim i monološkim dionicama, pripada kazališnim daskama jednako koliko i glazbenim pozornicama.”
Scriptor sahranio malograđanštinu
“Mogućnost da kroz dotjeran stil, visoku formu i složene jezične kombinacije uspijeva oblikovati svoju misao, jedno je glavnih karakteristika njegovog rada.”
Thufir Hawat: Elementi znanstvene fantastike u tekstovima Saše Antića
“Gubitak identiteta posljedica je pretvaranja pojedinca u konzumenta, ali i zapostavljanja individualnog kako bi se potvrdila pripadnost određenoj skupini (“zaboravi snove, uđi među svoje inače si tuđ, a tuđih se boje”) i eksploatirala pozicija moći (“ako si slab zgazit će te tad”, “sirove strasti su teren za igrače koji nas tlače i štuju zakon jačeg”).”
zadnjepolje.com 