NY Times v. Sullivan: Je li u opasnosti presuda ključna za medijske slobode u SAD-u?

Ovogodišnje istraživanje britanskog promišljališta Reuters Institute for the Study of Journalism, pokazalo je da tek 29% Amerikanaca vjeruje svojim medijima. Najlošiji je to rezultat od 46 zemalja u kojima je provedeno ispitivanje.

Dojam je da je povjerenje Amerikanaca u svoje, iznimno polarizirane, medije posljednjih godina na povijesno niskim razinama. Osobiti zazor usmjeren je prema korporativnim medijima, ovisno o tome s koje strane političkog spektra se nalaze i to je popraćeno s ozbiljnim padom gledanosti kabelskih news televizija.

U takvom ozračju jačaju nastojanja da se preispita 57 godina stara presuda Vrhovnog suda Sjedinjenih Američkih Država poznata kao New York Times Company v. Sullivan, znamenita odluka koja je udarila temelje današnjoj slobodi tiska i medija u SAD-u.

Početkom srpnja su vjetar u leđa tim nastojanjima dala i dva suca Vrhovnog suda i to Clarence Thomas i Neil Gorsuch ustvrdivši u izdvojenim mišljenjima kako je presuda zastarjela te da se medijski pejsaž u SAD-u izmijenio na način na koji je rijetko tko mogao predvidjeti.

1964. godine se novina New York Times pred Vrhovnim sudom branila od tužbe L.B. Sullivana, komesara policije u gradu Montgomery u Alabami. Sullivan je te dnevne novine tužio zbog klevete jer su objavile oglas (pod naslovom Heed Their Rising Voices) jedne udruge za ljudska prava koja je iznijela, među ostalim, neistinite tvrdnje o tome da je policija u Montgomeryju zatvorila prosvjednike u studentsku kantinu s ciljem da ih izgladni.

Sullivan nije spomenut imenom ni prezimenom, ali se osjećao prozvanim i zahtijevao je satisfakciju.

NY Times je u to vrijeme imao uredničku politiku da u slučaju tužbi ne sklapa nagodbe već ide na sud.

Nakladnik je izgubio spor i na prvostupanjskom i na žalbenom sudu u Alabami koji su oboje odobrili tužbeni zahtjev za naknadu štete u visini od tada golemih 500 tisuća dolara. Činjenica da su njujorške novine u oglasu objavile neistinite podatke uopće nije bila sporna, ali nakladnik novina osnovanih još 1851. se ipak odlučio sreću okušati pred Vrhovnim sudom.

Uslijedila je jednoglasna odluka Vrhovnog suda i obrazloženje presude u korist New York Timesa, a koje je napisao sudac William J. Brennan Jr. i koje je medijima u SAD-u pružilo zaštitu na kakvu se mediji u drugim zemljama ni danas ne mogu osloniti.

Vrhovni sud je, naime, u tom slučaju dao za pravo NY Timesu i prihvatio argumente njegovog iskusnog zastupnika Herberta Wechslera koji je tvrdio da državni dužnosnici nemaju pravo medije tužiti za klevetu čak ni onda kada su medijske tvrdnje faktički netočne.

Bila je to hrabra, gotovo pionirska strategija odvjetnika Wechslera koji je u svom izlaganju posegnuo i za 150 godina starim i već davno ukinutim Sedition Act-om koji je svojedobno kažnjavao kritiku države, vlasti i njenih dužnosnika, a za kojeg je postojao svojevrsni konsenzus oko toga da je bio štetan za društvo.

Ipak, sve do ove presude kleveta nije bila zaštićena prvim amandmanom Ustava SAD-a.


Osobiti kritičar Sedition Act-a bio je svojevremeno James Madison koji je u svojim nastupima i izvještajima oštro branio slobodu govora tvrdeći, među ostalim, da bi moć cenzure trebao imati narod nad vlasti, a ne vlast nad narodom.

Madisonov izvještaj iz 1800. godine bio je inspiracija sucu Brennanu koji se na njega pozvao i u obrazloženju presude u predmetu NY Times v. Sullivan.

U osnovi, odlukom NY Times v. Sullivan, Vrhovni sud je zaštitio pravo govora protiv državnog dužnosnika pa čak i onda kada se tim govorom iznose netočne tvrdnje i kada to ugrožava čast i ugled dužnosnika.

“Držimo da su odluke sudova u Alabami ustavno deficitarne zbog toga što nisu uspjele osigurati zaštitu slobode govora i slobode tiska protiv službenog postupanja državnog dužnosnika, a koje štite prvi i četrnaesti amandman.”

Strah od kaznenog progona, ali i strah od plaćanja visokih iznosa zbog narušene reputacije, dovodi do autocenzure, navodi u obrazloženju sudac Brennan.

Otvorene rasprave o dužnosnicima i kandidatima za dužnosnička mjesta su od ključne važnosti pa su koristi koje zajednica od njih ima veće od moguće štete koju neka takva rasprava može nanijeti nekom dužnosniku, citirao je Brennan obrazloženje jedne presude Vrhovnog suda u saveznoj državi Kansas.

U konačnici, imunitet imaju i sami dužnosnici ne bi li što slobodnije i što efikasnije obavljali svoje zadatke pa bi ga u odnosu na njih trebali imati i građani, smatra Brennan. “Dužnost je građana da kritizira baš kao što je i dužnost dužnosnika da upravlja”.

Jedino ograničenje jest kontroverzna sintagma “actual malice”. Dakle, samo ako onaj tko iznosi zna da je ta tvrdnja neistinita ili postupa s osobitim nemarom, osoba ili nakladnik koji tu neistinu iznosi bit će dužan naknaditi štetu.

S obzirom na to da je standard “actual malice” vrlo teško dokazati, postalo je državnim dužnosnicima gotovo nemoguće s uspjehom iznositi optužbu za klevetu.

Stajalište suca Brennana i tadašnjeg sastava Vrhovnog suda, bilo je takvo da više vrijedi zaštititi slobodu govora i slobodan protok i informacija, nego osobnu reputaciju dužnosnika. S obzirom na to da mediji nikada ne bi mogli s potpunom sigurnošću dokazati neke tvrdnje, brojni skandali i brojne nepravilnosti se nikada ne bi ni otkrile zbog straha medija da će ih tužiti i da oni svoje tvrdnje neće moći potkrijepiti dovoljno kvalitetnim dokazima.

Ova razina zaštite medija u kojoj sudovi štite iznošenje neistinitih iskaza, praktički je bez premca. Tolika je razina zaštite prava na izražavanje u SAD-u.


Važan argument u korist slobode govora iznio je još 1919. godine u svom izdvojenom mišljenju sudac Oliver Wendell Holmes koji se nije složio s većinom u predmetu Abrams v. United States i, donekle suprotno svojim prethodnom stajalištima, založio se za slobodu govora i slobodnu razmjenu ideja kroz koju bi se istina uspjela nametnuti.

1931. godine je donesena vrlo važna presuda Vrhovnog suda za slobodu američkog tiska i to u predmetu Near v. Minnesota u kojoj je sud s većinom od 5-4 proglasio neustavnom odluku tijela savezne države Minnesote kojom se zabranjuje daljnje tiskanje novina koje su lokalne dužnosnike optužile za povezanost s organiziranim kriminalom. Država ne može, osim iznimno, unaprijed zabraniti tisak i izdavanje novina na način da ih proglasi “malicioznima” i “skandaloznima”.

Upravo je ta presuda citirana 1971. godine u slučaju New York Times Co. v. United States kada je Vrhovni sud rekao da je neustavan pokušaj administracije predsjednika Nixona da spriječi objavu izvještaja o vojnim operacijama SAD-a u Vijetnamu. (Pentagon Papers).

Ni izvještavanje američkih novinara o ratu u Vijetnamu kao ni skandal Watergate ne bi bili mogući bez zaštite koju je Vrhovni sud dao tisku putem presude u predmetu New York Times v. Sullivan.

Autor Anthony Lewis u knjizi Make no Law piše o radijskom obraćanju Richarda Nixona tijekom afere Watergate kada predsjednik kaže, “Ljudi koji se kandidiraju za neku javnu dužnosti trebali bi imati bolju zaštitu protiv klevetničkih napada na njih i njihovu obitelj. Nažalost, neki pravnici tumače presudu Sullivan v. NY Times na način da im ista daje potpunu slobodu lagati kada je u pitanju političar ili njegova obitelj. To je pogrešno.

Premda je presuda u slučaju NY Times v. Sullivan bila ograničena na dužnosnike, daljnja sudska praksa proširila je njen opseg i na “javne osobe” što je u velikoj mjeri izmijenilo sudsku praksu u SAD-u.

Postalo je sporno tko se može smatrati javnom osobom pa se kroz sudsku praksu iskristaliziralo da postoje općepoznate javne osobe koje trebaju trpjeti klevetu, ali i one koje su poznate određenoj društvenoj skupini zbog nekog svog djelovanja pa su u kontekstu te skupine oni “javne osobe”. Mediji ne uživaju jednaku zaštitu protiv državnog dužnosnika i javne osobe.

1967. godine u predmetu Time Inc v. Hill sud je većinom od 5-4 zaključio da je obitelj Hill dužna trpjeti izvještavanje magazina Life o javnom događaju kakvo je bilo njihova otmica i to premda je članak imao netočnosti koje su obitelji Hill smetale, ali one nisu učinjene s namjerom. Zanimljivo je da je obitelj Hill u tom postupku predstavljao upravo budući predsjednik Nixon.

Iste te godine Vrhovni sud je ipak dao za pravo igraču footballa Wallaceu Buttsu kojeg je The Saturday Evening Post optužio za namještanje utakmice. Odlukom 5-4 Vrhovni sud predvođen Johnom M. Harlanom presudio je da Butts ima pravo na naknadu štete iako je javna osoba, ali standard nije “actual malice” kao kod dužnosnika već nešto niži, odnosno činjenica da se Saturday Evening Post “značajno odmaknuo od standardne prakse izvještavanja” što je Sud ocijenjeno nerazumnim (Curtis Publishing Company v. Butts).

Značaj presude New York Times v. Sullivan je od neupitne važnosti za slobodu medija u SAD-u. Presuda je to koja je medije zaštitila od zastrašivanja i pružila im manevarski prostor da nešto slobodnije raspravljaju o pitanjima i osobama u javnom interesu te da kritiziraju službene osobe i vlast pa čak do razine iznošenja neistina. Istraživačko novinarstvo, slobodni mediji kao i pravo govora, tvrde određeni društveni analitičari, ključni su za slobodno i demokratsko društvo.

Ipak, pola stoljeća kasnije jasno je i da je ta presuda polučila neke negativne i neželjene posljedice zbog kojih postoji mogućnost da se ona revidira ili barem da se suzi njen utjecaj na sudsku praksu u SAD-u. To bi onda, pak, imalo i dalekosežne posljedice na status i utjecaj medija u društvu. I to ne samo u SAD-u.


U drugom dijelu feljtona o presudi New York Times v. Sullivan i njenom utjecaju na slobodu medija, pročitajte o nekim negativnim posljedicama ove presude Vrhovnog suda u SAD-u te sve snažnijim nastojanjima da se ista ukine.